Čistoća, koja se tako često smatra “negativnom” ili “obuzdavajućom”, zapravo je izrazito pozitivna i oslobađajuća. To je krjepost koja spolnu želju oslobađa od “iskorištavajućega stava”, od sklonosti korištenja drugih u svrhu postizanja vlastitoga užitka. Čistoća zahtijeva “postizavanje gospodstva nad sobom, što je odgoj za ljudsku slobodu. Alternativa je jasna: ili čovjek zapovijeda svojim strastima i postiže mir, ili pušta da ga zarobe i postaje nesretan” (KKC, br. 2339).

Zasigurno je točno da čistoća zahtijeva “askezu”, shvaćenu kao spremnu i odlučnu pripravnost oprijeti se nagonima požude. No, nemojmo zaboraviti kako istinska čistoća nije represivna. Ona ulazi u Kristovu smrt i uskrsnuće. Kako umire požuda, automatski se uzdiže istinska ljubav. Riječima pape Ivana Pavla II.: “Ako se bračna čistoća (i čistoća općenito) isprva i očituje kao sposobnost opiranja [požudi], ona se potom otkriva kao jedinstvena sposobnost opažanja, uzljubljivanja i shvaćanja onih značenja ‘jezika tijela’ koji samoj požudi ostaju u potpunosti skriveni” (TOB 128,3). Stoga, stega koju zahtijeva čistoća supružnicima ni u kojemu slučaju ne priječi niti im pak osiromašuje uzajamna izražavanja ljubavi. Naprotiv, “ona ih čini u duhovnome smislu intenzivnijima te ih tako obogaćuje” (TOB 128,3).

Takva čistoća, kaže Papa, stoji u središtu duhovnosti braka (v. TOB 131,2). Što je to “bračna duhovnost”? To je bračni život u skladu s Božjim udahnućem. Podrazumijeva otvaranje supružnikâ sili Duha Svetoga koji prebiva u njima, dopuštajući mu da ih vodi u svim njihovim izborima i postupcima. Papa kaže kako i samo spolno sjedinjenje – sa svim svojim emocionalnim radostima i tjelesnim užitcima – treba biti izraz “života u skladu s Duhom Svetim” (v. TOB 101,6). Kada su supružnici otvoreni tome daru, Duh Sveti njihovu spolnu želju prožima “svime što je plemenito i lijepo”, “uzvišenom vrijednošću koja je ljubav” (TOB 46,5). No, kada se supružnici, zbog “tvrdoće srca”, zatvore Duhu Svetomu, spolno se sjedinjenje brzo promeće u čin požude, čin uzajamna iskorištavanja.

Odvojena od Duha Svetoga, ljudska slabost učenje enciklike Humanae vitae čini preteškim teretom za svakoga. Ali, kome je to učenje upravljeno? Muškarcima i ženama zarobljenima svojim slabostima? Ili pak onima oslobođenima silom Duha Svetoga? Upravo je to, naime, posrijedi u učenju ove enciklike – snaga evanđelja! Crkva iznosi učenje Humanae vitae s apsolutnim povjerenjem da je “ljubav Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan” (Rim 5,5).

Bračni parovi “moraju u molitvi vapiti [Bogu] za tu ‘silu’ kao i za svaku drugu Božju pomoć… moraju crpiti milost i ljubav iz živa vrela euharistije; …’s poniznom ustrajnošću’ moraju nadići vlastite prijestupe i grijehe u sakramentu ispovijedi. To su sredstva – nepogrješiva i neophodna – za oblikovanje kršćanske duhovnosti bračnoga… života” (TOB 126,5). Sve to, dakako, podrazumijeva vjeru, otvorenost ljudskoga srca daru Duha Svetoga.

Ako supružnici ne žive istinsku duhovnost – drugim riječima, ako su im srca zatvorena preobražujućoj sili Duha Svetoga – crkveno će učenje protiv kontracepcije neizbježno doživljavati kao nametnuto pravilo. S druge, pak, strane, bračnim je parovima koji se u bračni zagrljaj upuštaju kao u izražaj “života po Duhu Svetome” nezamislivo svoje sjedinjenje učiniti neplodnim. Oni shvaćaju da njihovo sjedinjenje treba označavati Kristovu životvornu ljubav prema Crkvi. Drugim riječima, razumiju teologiju svojih tijela. Ispunjeni “divljenjem prema suštinskim vrijednostima bračnoga sjedinjenja” (TOB 131,5), spremni su i voljni podnijeti svaku žrtvu koja je potrebna kako požuda ne bi istisnula ljubav.

Daleko od toga da sam ja savršen čovjek ili savršen muž. Još je dalek put preda mnom. Ali jednako tako, zahvaljujući Božjoj milosti, znam kako sam prešao njegov dobar dio. Ovakvo je viđenje bračne duhovnosti za mene stvarno. Kao što sam već rekao, u jednome sam trenutku gotovo napustio Crkvu zbog njezina učenja koje se protivi kontracepciji. Doživljavao sam ga kao tiransku i proizvoljnu etiku. No, kada sam napokon napustio svoju tvrdoglavu oholost i stao moliti riječima: “U redu, Bože, ako je tako, moraš mi promijeniti srce”, zamislite, Bog mi je stvarno stao mijenjati srce! Postupno sam na tome području svoga života iskusio “etiku otkupljenja”. Onima koji žive istinski kršćanski etos pomisao da bi se upustili u spolni čin koji uključuje kontracepciju postaje odbojna. Takvi su ljudi slobodni od zakona! Ne osjećaju da bi im on bio nametnut, već izvire iz njihova srca kao izražaj “života po Duhu.” Do one mjere do koje u srcu osobe nastupi takva promjena, ona počinje shvaćati zbog čega su mučenici radije birali smrt negoli prestupili Božji zakon. Ponavljam, nisam savršen, ali mogu posvjedočiti tu preobrazbu. Ako je takva promjena moguća u mome životu, moguća je i u životu svake druge osobe.

Papa Ivan Pavao II. primjećuje kako život u Duhu Svetome vodi supružnike k duboku strahopoštovanju i uvažavanju Božjega otajstva što ga otkrivaju u svojim tijelima. Vodi ih k razumijevanju da između svih mogućih očitovanja ljubavi i naklonosti, spolni zagrljaj ima “jedinstveno, pa čak i iznimno značenje” (TOB 132,2).

Kontracepcijska praksa – i mentalitet što se krije u njezinoj pozadini – očituju potpuno pomanjkanje razumijevanja iznimna značenja spolnoga zagrljaja u Božjemu planu. Takvo pomanjkanje, veli Papa, u određenu smislu tvori “antitezu” bračne duhovnosti (v. TOB 132,2). Ako bračna duhovnost uključuje da supružnici trebaju Duhu Svetome otvoriti svoja tijela – kao i ono “jedno tijelo” koje postaju u spolnome činu – kontracepcija onda označava osobito “zatvaranje” Duhu Svetomu. Dok svake nedjelje u Nicejsko-
-carigradskome vjerovanju ispovijedamo vjeru u Duha Svetoga: “Gospodina i životvorca”, kontracepcija kao da progovara: “Gospodine i životvorče, ovdje nisi poželjan.”

Nije li takvo odbijanje uvelike nalik na ponavljanje istočnoga grijeha? U činu stvaranja Bog je u ljudsko tijelo “udahnuo” vlastiti život i ljubav (v. Post 2,7). Kada su muškarac i žena sagriješili, na neki su način izdahnuli Božji duh iz svojih tijela. Ili bismo mogli reći da su Duhu Svetome onemogućili ulazak radi “tvrdoće svojih srca”. Stoga vas i opet molim: “Danas ako glas mu čujete, ne budite srca tvrda!” (Heb 3,15).

Spolno je sjedinjenje od početka trebalo imati dioništvo u Božjoj vječnoj razmjeni ljubavi. Znate li što danas bračni parovi zapravo svojim tijelima govore Bogu, ako mu se zatvore kao Gospodinu i životvorcu? Ukratko, bili oni toga svjesni ili ne, spolnim činom u koji je uključena kontracepcija govore: “Draže nam je trenutačno zadovoljstvo besplodna orgazma od mogućnosti dioništva u unutarnjemu životu Trojstva.” Na to im poručujem: “Loše ste izabrali!” No, mislite li da bi bračni parovi, kada bi uistinu bili svjesni što biraju, i dalje tako činili? Ne mogu se ne sjetiti Kristovih riječi s križa: “Oče, oprosti im, ne znaju što čine!” (Lk 23,34).

Nije tragedija priznati da smo sagriješili. Nije tragedija priznati kako nas je zavela krivotvorina i “prodala nam” pilulu. Jedina je tragedija tvrdoća srca koja odbija priznati vlastiti grijeh. Ne bojte se! Kao što smo već puno puta ponovili u ovoj knjizi, Krist nije došao osuditi, već spasiti (v. Iv 3,17). Nije važno u kojoj je mjeri požuda dosad vladala vašim životom. Nije važno koliko ste bili “disleksični”, pa čak i “nepismeni” u čitanju božanskoga jezika tijela. Kao što Ivan Pavao II. odvažno navješćuje, po daru otkupljenja “uvijek postoji mogućnost prijelaza od ‘zablude’ k ‘istini’… mogućnost… obraćenja od grijeha na čistoću kao izraz života po Duhu” (TOB 107,3).

Dođi, Duše Sveti, dođi! Obrati nam srca od požude k ljubavi. Prožmi našu spolnu želju božanskom strašću kako bismo se, ljubeći kao što Bog ljubi na zemlji, jednoga dana mogli radovati u dovršenju “svadbe Jaganjčeve” na nebu. Amen.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Christophera Westa “Teologija tijela za početnike”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.