Kim Zember odrasla je u katoličkoj obitelji. U srednjoj je školi postala svjesna svojih istospolnih sklonosti, a sa 17 godina je ušla u prve veze s djevojkama. Godinama je živjela dvostrukim životom skrivajući svoju homoseksualnost od bližnjih. No, nakon dugog lutanja i traženja, zavjetovala se da više neće stupati u veze sa ženama. Danas vodi službu “Overcome” koja pruža pomoć članovima LGTBIQ zajednice te onim vjernicima koji se bore s homoseksualnim sklonostima.

Nedavno je u podcastu Lile Rose govorila o tome kako je ona pronašla svoj identitet u Bogu i kako danas pomaže drugima koji su na tome putu. Važno joj je bilo objasniti što je za nju njezin identitet:

Naš identitet je u Kristu

“Vraćam se Svetom pismu: stvoreni smo na sliku Božju (Post 1,26). Srž našeg identiteta je Bog sam. Stvoreni smo na njegovu sliku i seksualnost je dio našeg ljudskog izražavanja. Također nije Božji put reći da to nije istina, potiskivati to, ali reći da je moja seksualnost ono tko sam ja zapravo je nanošenje štete samome sebi jer smo mi mnogo više od naše seksualnosti. Seksualnost je svakako dio nas, ali svaki dio nas bi trebao doći pod vlast Boga. Stvoreni smo na njegovu sliku, nije on stvoren na našu sliku.”

“Zapravo, Isus je za nas stekao naš identitet – na križu. Krv Jaganjca, prolivena na križu, ono je što me vraća mojem identitetu. On je platio cijenu za mene, za tebe, dok smo još bili grešnici, umro je za nas. Kada uzmem bilo što drugo što nije Krist i identificiram se kao to, osjećam se gotovo kao da ponovo pribijam Isusa na križ.”

“Jako me rastužuje kada vidim da se netko identificira kao gay osoba. Okej, to je tvoja sklonost, to je ono što te privlači, odnosno to su osobe koje te privlače, ali, jesi li svjestan da si ti više od toga? Nisam sigurna da tu mi kršćani radimo najbolji posao jer ljudima treba reći da postoji nešto više. Ne kažem: ‘hajdemo samo ignorirati to’, ali – postoji nešto više.

Kada iskusimo da nas Bog zapravo silno ljubi i da je za nas, da nije protiv nas, i kada shvatimo da možemo s Bogom stupiti u odnos kao ljubljeni sinovi i kćeri, tada ćemo iskusiti puninu života. Tada se ne usmjeravamo na nešto što se zapravo može i promijeniti – znam ljude koji nisu prošli kroz savjetovanja ili nešto slično, a nekoć su izlazili s osobama istog spola, i jednom su sreli osobu suprotnog spola i zaljubili su se. Nije bilo terapije preobraćenja ili nešto slično, ali promijenili su se.”

Često slušamo što nam drugi govore o našem identitetu, no Kim nas podsjeća da se svijet uvijek mijenja:

“Svijet nam uvijek pokušava prišiti nekakve etikete. Uvijek nam pokušava reći tko smo mi, a Bog sam nam je već rekao tko smo mi. Ako nismo ukorijenjeni u našem identitetu kao ljubljeni sinovi i kćeri, mi ćemo vjerojatno prihvatiti te druge stvari i dopustiti da nas svijet etiketira. Za deset godina te će se etikete promijeniti u nešto drugo. Nismo stvoreni da se neprestano mijenjamo na takav način. U svijetu smo koji se stalno mijenja i svijet nam može ponuditi jedino nove natpise, nova imena, nove stvari – ali tako ćemo samo živjeti manje.

Ali isto bih rekla nekome tko kaže: ‘Ja sam odvjetnik.’ Amen, odlično, drago mi je da si odvjetnik, to je lijepo, sigurno si se za to trebao dosta potruditi. Ali, što ako jednog dana dobiješ otkaz? Ili, što ako umjetna inteligencija preuzme tvoj posao pa tvoj rad više ne bude potreban? Tko si ti tada? To se ne odnosi samo na seksualnost, to se ponekad odnosi i na darove i talente koje nam Bog daje.”

Lekcija o psu

U podcastu je govorila i o jednom događaju s njenim psom koji ju je naučio kako pristupiti drugim ljudima:

“Imam malog psa jazavčara. Zove se Scooter. On voli papirnate stvari. Kada mokar papirnati ručnik padne na pod, uvijek ga želi progutati. Ne znam zašto, ali uvijek to čini. Jednom sam tako pokušala istrgnuti taj ručnik iz njegovih usta – uginuo bi kada bi ga progutao – ali me počeo gristi. Pretvorio se u malu bebu lava. Grizao me, postao je zločest. Rekla sam: ‘Scooter, ponašaš se kao da nisi ti!’ Nisam znala što da učinim – da ga pustim da proguta ručnik i da ugine? I tada sam upitala Boga što da radim. Bog mi je rekao: ‘Daj mu nešto bolje.’ Brzo sam rekla: „Scooter, poslastica!“ On voli poslastice od sušene govedine. Trznuo je glavom i pogledao me, a Bog mi je rekao: ‘Donesi mu govedinu, daj mu govedinu.’ Joj, da, pomislila sam i potrčala u kuhinju, zgrabila sušenu govedinu i bacila mu na pod. Pogodi što je učinio? Izbljuvao je ručnik i pojeo je poslasticu. Tada je pogledao u mene i tražio je još poslastice.

Čudna usporedba, ali zaista se dogodilo. Tada mi je Bog pokazao da ponekad želimo iz života drugih istrgnuti nešto: ‘Daj mi svoju seksualnu sklonost, daj mi ovo, daj mi ono, a ja ću ti dati nešto bolje’, umjesto da im samo priđemo i kažemo: ‘Hej, evo ti nešto bolje.’ I neću ti samo reći nešto o tome, nego ću to donijeti pred tebe i pomoći ti da to doživiš. Kad ljudi dožive, upoznaju Isusa, kada čuju za njega i upoznaju ga, čudesno je što nam sve počne ispadati iz usta i iz života. Mislim da je to pristup prema kojemu je Bog radio na meni i na mom životu – dao je sebe meni.

Ne izlazim više sa ženama jer sam okusila i vidjela bolju ljubav, dublju ljubav, ljubav za kojom moja mala duša čezne od kad sam se rodila. Mislim da se ponekad ljudi uznemire jer im mi pokušavamo oduzeti jedinu ljubav koju znaju. To je ljubav koju imaju, to je ono čega se drže. Pristup koji odabirem je taj da ne želim ništa oduzimati od ljudi, nego ih potičem da isprobaju, da iskuse ovo.”