Povremeno, kad se osjećam naročito pustolovno, našim kombijem dovedem svojih petero djece (osam godina i manje) u obližnji benediktinski samostan na jedan od njihovih časova pjevane molitve. To je malen samostan, a kad mi odemo, brojčano nas je više od samih časnih sestara. Gregorijansko pjevanje, s tradicionalnom antifonalnom molitvom, kada jedan kor odgovara drugome, duboko je iskustvo, poput gledanja valova kako ritmički udaraju o tihu plažu.

Ili bi to barem trebalo tako biti. Mala djeca mogu poremetiti tu mirnu ljepotu poput jata gladnih galebova. Zato i idemo tako rijetko. Ipak, lijepo je upoznati svoje glasno jato s jednim od najzanimljivijih, najformalnijih i najdrevnijih oblika molitvenoga života Crkve.

Mogli biste pomisliti da samostansko iskustvo molitve može biti strano onom djece – i roditelja male djece. Na kraju krajeva, cijeli njihov život se posve okreće oko molitve, dok se naši životi (barem ako je vaša kuća kao moja) vrte oko pranje suđa, pelena i dinosaura. Molitva je često nepovezana, rastresena, možda čak i razočaravajuća. Većinu misa provodim pokušavajući moliti.

Ali kako se pokazalo, redovnici nisu stručnjaci za molitvu. Jedna mi je kontemplativna redovnica nedavno rekla da su sati posvećeni molitvi razdoblja u kojima redovnici postaju stručnjaci u pokušavanju da mole. Sveta Terezija Avilska, velika crkvena naučiteljica, opisala je svoj molitveni život kao dvorac pod opsadom – tolike su se smetnje razbijale o njezine vanjske zidove, a ona ih nije mogla suzbiti ili stišati. „Ne možemo zaustaviti okretanje nebesa dok jure svojom putanjom, niti možemo kontrolirati svoju maštu. Kad ona luta, odmah zamišljamo da je slijede sve snage duše; mislimo da je sve izgubljeno i da je vrijeme provedeno u Božjoj prisutnosti izgubljeno.” Međutim, uvjerava nas velika mističarka, duboko, u najskrovitijem dvorcu naše duše, još uvijek možemo biti prožeti Božjom prisutnosti, čak i dok su mnogi dijelovi nas pozvani poput malih vojnika braniti vanjske zidove. Ili možda lutati stražnjim dijelom crkve s mrzovoljnim dvogodišnjakom!

Dakle, kako ćemo održavati molitvu u toj unutarnjoj kapelici, vrstu molitve koja se može nastaviti bez obzira na to kakva vanjska drama zahtijeva ostatak naše pozornosti? Tijekom proteklih nekoliko godina razgovarala sam s nekoliko kontemplativnih redovnica na temu molitve za svoju knjigu „Majka majci: duhovna i praktična mudrost: od samostana do vašega doma”. Evo nekih savjeta koje su mi dale, a koji su već počeli davati plodove, jer dok pokušavam moliti, moju pozornost zahtijevaju male ruke i glasni glasovi.

5 savjeta časnih sestara za pomoć katoličkim roditeljima u molitvi

1. Ne osuđujte način na koji molite. Časna sestra cistercitkinja podsjetila me da Bog našu molitvu procjenjuje drugačije od nas samih. Naši najnesavršeniji pokušaji molitve mogu u Njegovim očima biti najdragocjenijima. Iskrena želja da se dobro moli – čak i ako je realizacija teška – duboko je djelotvorna. Sjetite se Isusove priče o farizeju koji sve izvanjsko čini ispravno – i isprazno, dok carinik jedva promrmlja neku molitvicu – iz srca!

2. Iskoristite te unutarnje smetnje. Čak i kada konačno pronađem trenutak tišine za molitvu, otkrivam da unutarnja gomila u mom umu stvara više buke od moje djece! Kontemplativci se također stvarno bore s tim. Imaju toliko mnogo prijedloga kako umiriti svoj um za molitvu, ali meni je najdraži pretvoriti sve te smetnje koje vam se vrzmaju glavom u molitvenu nakanu. Umjesto da se borim sa svojim tjeskobama i frustracijama, mogu ih donijeti Bogu čim se pojave. Tako, umjesto da dopustim da brige dobiju glavnu ulogu u mom umu, ja ih podređujem Božjoj sili i ostavljam ih u Njegovim rukama.

3. Usredotočite se na male stvari, ali im se posvetite. Jedna karmelićanka ponovila je u svojim savjetima ideju svete Terezije o najdubljem skrovištu. Držite jedan mali ormar u svojem umu i srcu, koji je odvojen od vaših briga, poslova i planova za dan. Taj mali prostor u vama posvećen je Bogu. Napravite male posjete tom božanskom „ormaru” tijekom dana, makar to bilo i na deset sekundi. Klarise su me podsjetile da dok nas Krist upućuje da idemo u svoju sobu na molitvu, ta soba može biti bilo gdje – čak i kupaonica, ako je to jedino mjesto na koje nalazimo trenutak da se usredotočimo! Jedna kapucinka predložila je kratke fraze – možda rečenicu iz psalma ili čak samo imena Isusa ili Marije. Koristite te fraze više puta tijekom dana kao molitvicu.

4. Časne sestre mi kažu da je jedna od velikih dobrobiti stalnog pjevanja psalama tijekom dana i noći to što oni postanu pjesme koje ne možete izbiti iz glave, pa se nađete kako refleksno ponavljate molitvu ili psalam dok kuhate ili čistite ili dok usnivate. Počela sam zamjenjivati ​​neke od zvukova našeg dana himnima, a obitelj polako uči psalme napamet prije spavanja u nadi da ćemo i mi uspjeti da nam neke svete pjesme ne izlaze iz glave! Moj trogodišnjak upamtio je prvi psalam tek tako, zato što ga je toliko puta poslušao.

5. Vaša su djeca dio vaše molitve. Možemo razmišljati o slici Krista na licima svoje djece! On ih je poslao po našem pozivu kao dio našega puta u nebo. Kultiviranje svete zahvalnosti bez riječi za njih oblik je molitve. To čini buđenje s mojim šestomjesečnim djetetom nekoliko puta noću prilikama za molitvu, čak i ako sam previše pospana da bih išta opisala riječima.

Možda najviše ohrabrujuće od svega jest to što sam otkrila da kontemplativne redovnice vrlo ozbiljno shvaćaju svoj poziv da budu duhovne majke svijeta. Mole za nas i našu djecu u svako doba dana i noći. Kada vidim da se borim s molitvom, dobro je sjetiti se da se tihe molitve mole za mene diljem svijeta.

Izvor: Catholic link | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.