Nemojmo na njih projicirati poteškoće koje možda imamo mi kao odrasli. Koliki roditelji i vjeroučitelji oklijevaju s djecom govoriti o ispovijedi jer sami više ne idu na ispovijed ili idu nevoljko. Djeca su mnogo jednostavnija od nas: svemu pristupaju s povjerenjem, poput dječaka koji je nakon prve ispovijedi htio još jednu, jer je bilo “tako dobro”! Ne uskraćujmo djeci radost praštanja ni sebi sreću da ponovno otkrijemo ljepote tog sakramenta.

Neka sve bude usmjereno na Božju ljubav. Da bi se dijete moglo ispovjediti, prva stvar koju treba znati je da ga Bog ljubi oduvijek i zauvijek. Grijeh se uvijek odnosi na tu ljubav. Pomoći djetetu da otkrije da je grješnik ne znači naglašavati njegove nedostatke u odnosu na nekakva pravila dobrog ponašanja, nego mu otkriti Božju ljubav koja je ranjena kad je ono odbija. Dijete je − u svjetlu Duha Svetoga koji u njemu živi od krštenja − sasvim sposobno shvatiti da kad se svađa sa sestrom, kad odbija učiniti uslugu ili kad namjerno laže, zapravo zatvara vrata svojeg srca Božjoj ljubavi.

Objasnimo na jednostavan način što je sakrament pomirenja: “Kad svećenik kaže: ‘Ja te odrješujem…’, to je doista Bog koji te odrješuje od svih tvojih grijeha.” Dijete ne oklijeva vjerovati u Božje praštanje, njemu se to ne čini prelijepim da bi bilo istinito – što je često slučaj kod nas odraslih. Dijete se ne čudi što mu Bog prašta bez zadrške, bez granica, i to preko sakramenta u kojem nema ničega spektakularnog. Devetogodišnji Cédric kaže: “Rekao sam svoj grijeh Isusu i sad je kao da ga nikad nisam ni počinio.” Ili, hendikepirani četrnaestogodišnjak Denys potiče svoju vjeroučiteljicu da ode na ispovijed: “Idite, morate, velečasni će vam reći: ‘Bog te ljubi i ja ti opraštam u ime Oca i Sina i Duha Svetoga’. Vi kažete ‘Amen’ i skačete od sreće kao Zakej… Idite!”1

Nije žalosno ići na ispovijed. Naprotiv! “Tako će na nebu biti veća radost zbog jednog obraćena grješnika nego li zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja” (Lk 15, 7). Slavimo dakle tu radost! U obitelji se slavi prva pričest, zašto ne slaviti i prvu ispovijed? U jednoj pariškoj školi prva se ispovijed slavi i završava dijeljenjem bombona pred vratima crkve, kao nakon krštenja. Kad Jeanne i Pierre idu na ispovijed sa svojom djecom, oni to navečer proslave svečanom večerom. Za uspomenu na prvu ispovijed, Adeline je od svoje kume dobila malen dar. Ima mnogo konkretnih načina da se iskaže radost zbog praštanja.

Olakšajmo djetetu ispovijed. Obratimo pozornost na njegovu sramežljivost koja bi ga mogla potpuno zablokirati. Jasno je da ima svećenika koji će bolje od drugih znati kako zadobiti povjerenje djeteta, kako ga voditi, kako mu objasniti što se događa u sakramentu, itd. Neki odrasli osjećaju odbojnost prema ispovijedi jer ih prati neugodno sjećanje na ispovijedi iz djetinjstva. I obrnuto: “Kad sam bio mali, volio sam ići primati Božji oprost”, sjeća se Alain (43). “Na izlasku sam skakao od radosti! I tako je još i danas!”

Nakon prve ispovijedi, kako pomoći djeci da ustraju? Najvažnije je da vide kako mi redovito idemo primati Božji oprost, i da smo zbog toga sretni. “Za moje roditelje to je bila radost. To me je obilježilo za cijeli život”, kaže jedan mladi svećenik. Ako se redovito ispovijedamo, nemojmo oklijevati o tome i svjedočiti, bez nametljivosti i bez lažne stidljivosti. Ako smo zanemarili taj sakrament, vjerujmo da je moguće ponovno ga otkriti: tražimo to od Gospodina bez prestanka. Budimo sigurni da će nas uslišati.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Christine Ponsard Vjera u obitelji. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje, gdje je možete i prelistati.

Footnotes

  1. O. Daniel-Ange, Ton enfant, il crie vers la vérité, Fayard, 1983., str. 217 i 215.