Još uvijek mogu osjetiti uzbuđenje koje je kipjelo u meni dok sam zauzimala svoju stolicu u šareno ukrašenoj učionici. Imala sam sedam godina i nedavno sam krenula u napredni razred za čitanje u drugom razredu.

Dok sam sjedila, pogled mi je lutao prostorijom. Fotografije domaćih životinja prekrivale su jedan zid, jer smo trebali učiti o farmama koje proizvode hranu koju jedemo. Velika formalna slova prekrivala su drugi zid, novi i uzbudljiv način pisanja s lijepim kovrčama pisanog pisma. A na ploči su jednostavni matematički zadaci bili pažljivo ispisani kako bismo ih toga dana riješili.

Osim uobičajenih školskih radosti prijateljstva, igre na odmoru i razmjene slatkiša iz kutija za ručak, voljela sam učenje i razmišljanje koje se odvijalo u ovakvim učionicama. Doći do točnog odgovora postalo je neka vrsta igre za mene. Moj je um neprestano radio. A, kako su mi kasnije rekli, imala sam dar za izražavanje. Drugim riječima, voljela sam pričati o svemu o čemu sam razmišljala.

Razočaranje koje se urezuje u srce

Općenito, prije tog dana školu sam doživljavala kao pravo veselje. No taj je dan sve promijenio. Učiteljica nam je pročitala bajku koja je zaokupila moju maštu. Na kraju priče, odložila je knjigu i počela postavljati pitanja. Ja sam s oduševljenjem podigla ruku i mahnito njome mahala, nadajući se da će baš mene odabrati. Bila sam sigurna da imam savršen odgovor.

Pozvala je dvoje drugih učenika. Ja sam još jače mahala, nadajući se da će pozvati mene. Dok sam se gotovo izvukla iz stolice da još jednom zamahnem, ona me strogo pogledala i rekla: “Odmah spusti ruku. Previše pričaš i postavljaš previše pitanja. Tvoje ideje ometaju razred. Sjedni mirno i nemoj više izustiti ni riječ.”

Učionica se ispunila smijehom. Osjetila sam duboki sram, a njezina me opomena presjekla poput noža ravno u moje oduševljeno dječje srce. Oči su mi se napunile suzama. Dječak do mene počeo je podrugljivo pjevati: “Plačljivica! Plačljivica!”

Bila sam iznenađena, povrijeđena i uvrijeđena jer su me kritizirali pred svim prijateljima; bila sam toliko uzbuđena što mogu odgovoriti. Tresla sam glavom prema dolje i zurila u svoje prste na cipelama, prestrašena smiješnim pogledima svojih prijatelja.

Duboko u srcu rodila se odluka: nikada više neću riskirati priliku da se osramotim u učionici pokazujući takav entuzijazam. Taj se događaj urezao u moje pamćenje i dugo određivao kako ću se osjećati sljedećih godina, sve do odrasle dobi, uz misao: “Zašto stalno moraš misliti i pričati?”

Ipak, rekla sam i sebi: “Ako ikada budem učiteljica, pustit ću svoje učenike da slobodno govore. Pustit ću ih da pričaju o onome što znaju i poticat ću ih da postavljaju pitanja i budu znatiželjni. I najvažnije, bit ću dobra prema njima.”

Foto: Shutterstock

Tijekom godina naučila sam kako polagati ispite, pisati radove i prolaziti uz minimalan napor. I dalje nevoljko u interakciji s učiteljima, riskirajući njihovo prijezirno ponašanje, lupkala bih stopalima od dosade čekajući da sat završi. Možda sam imala poremećaj pažnje iako tada nitko nije znao što je to. No, čudno je da je unatoč, ili možda upravo zbog tog rastućeg razočaranja, u meni počeo rasti dublji interes za obrazovanje. Moralo je postojati nešto bolje.

Na fakultetu sam studirala pedagogiju, ali sam otkrila da se mnoge obrazovne filozofije temelje na kontroli učenika ili na kriterijima nastave usmjerenima na učinkovitost s ciljem postizanja boljih rezultata na testovima, dok se malo govorilo o tome kako oživjeti klasičnu književnost, znanost ili povijest. Bila sam strastvena čitateljica i upravo su me te teme zanimale.

U to sam vrijeme počela postavljati pitanja o vjeri i Bogu. Počela sam se svakoga dana moliti i tražiti Boga, ako zaista postoji, za neki odgovor, bilo kakav, na moju sve veću nesigurnost. Jednog poslijepodneva sjedila sam u svojoj sobi na desetom katu studentskog doma kad se začulo tiho kucanje. Ljubazna, blaga žena pitala me želim li sudjelovati u anketi o vjeri u Boga. Pomislila sam da ju je Bog poslao kao odgovor na moje molitve i pozvala sam je unutra. Razgovarale smo više od dva sata i nije se umorila od mojih pitanja. Ponovno sam se osjetila poput one djevojčice pune čuđenja, koja maše rukama iz sveg srca.

Čuđenje kao put prema znanju

Kako je moja nova prijateljica strpljivo i s puno vremena nastavljala razgovarati sa mnom, postajalo mi je jasno da pravo obrazovanje nije samo usvajanje podataka, činjenica ili odgovora koji se upisuju u praznine. Preda mnom je bila učiteljica koja poučava s ljubavlju i strpljenjem, koja moje pitanje i nesigurnosti prihvaća kao ključne za moj intelektualni i duhovni rast. Shvatila sam da su pitanja bitan dio našega razvojnog ustroja. Želja da znamo, istražujemo, stvaramo i razumijemo duboko je usađena u mozak. Čuđenje i znatiželja pokreću razvoj uma, jačaju njegove “mentalne mišiće” i otvaraju nove putove prema znanju. Čuđenje je početak traganja za spoznajom koja nas poziva da idemo dalje u otkrivanje životnih tajni. Ono nas vodi na neprestano putovanje otkrivanja. Sva ona pitanja koja su mi ispunjavala um kroz školovanje bila su, vjerujem, način na koji me Duh Sveti poticao da želim upoznati i razumjeti ovaj čudesni svijet koji je Bog stvorio za našu spoznaju i radost.

Gotovo u tridesetoj godini udala sam se i rodila svoje prvo dijete. Držeći tu djevojčicu u naručju, kao da mi je Bog šapnuo: “Ova malena beba dar je koji ti dajem. Povjeravam ti njezin život, dragocjen i vječan. Hoćeš li ju toliko voljeti i služiti joj da povjeruje u moju ljubav? Hoćeš li joj pružiti najbolje obrazovanje kako bi dosegla svoj intelektualni potencijal? Hoćeš li ju duhovno oblikovati da prigrli krepostan život?”

U našu je obitelj stiglo još troje djece. Intuitivno sam osjećala, a kasnije i sve jasnije spoznavala, da će upravo ovo četvero djece postati najvažniji učenici u mome životu. Polako se počela oblikovati jedna obrazovna filozofija koja je rasla iz svih mojih godina pitanja i beskrajnog razmišljanja.

Foto: Ron Lach/Pexels

Sjećajući se onog dana kada su mi rekli da šutim i ne postavljam pitanja, spoznala sam da sam razvila vrijednosti obrazovanja koje dopušta pitanja, osobnost i osobni interes, bez uspoređivanja ili natjecanja s drugima. Ako je Bog svakom od moje djece dao jedinstveni DNK i različita tjelesna obilježja, bila sam pozvana poštovati te razlike. Željela sam osloboditi njihovu urođenu znatiželju, koja će svakoga od njih povesti prema njegovu vlastitom pozivu i vlastitoj životnoj priči.

Njegovanje njihove intelektualne snage i otvaranje svijeta u kojem mogu zastati i diviti se Božjem djelu postalo je moj primarni cilj. Djeca kojoj se dopusti život ispunjen čuđenjem izgrađuju unutarnju snagu, pouzdanje u vlastitu sposobnost da misle, procjenjuju i spoznaju. Zato oni koji utječu na djecu moraju štititi vrijeme za maštu, prostor u kojem ona može djelovati. U našem domu postalo je važno stvarati okruženje u kojem postoji sloboda istraživanja različitih tema, gdje se djeca mogu baviti različitim interesima i rasti svojim tempom. Pružali smo im izvore intelektualne stimulacije: zagonetke, stotine knjiga nadohvat ruke, časopise, kreativne igračke, kostime za igru, papir i olovke za pisanje vlastitih knjiga, glazbene instrumente i još mnogo toga, dajući im mogućnost svakodnevnog samostalnog učenja. Vidjela sam da su moja djeca prirodno zainteresirana za učenje, istraživanje i razumijevanje. Moj je cilj bio njegovati tu ljubav prema učenju, tu urođenu želju da jačaju svoje sposobnosti mišljenja, stvaranja, čitanja i povezivanja svojih misli.

Priroda kao najbolji učitelj

Provodeći dane u istraživanju, doživljavali smo beskrajno oduševljenje i rasli u zahvalnosti za Božju zadivljujuću stvorenu stvarnost. Priroda je postala naše najbolje igralište. Dok bismo u Coloradu jeli na našem balkonu na padini planine, komentirala bih: “Kako prekrasan zalazak sunca. Pitam se kakvog je raspoloženja Bog bio kada je odabrao narančastu, žutu i zlatnu da njome oboji nebo u vrijeme zalaska.” Ili: “Što ga je potaknulo da baci munje preko tamnoplavog neba punog oblaka, pa potom doda tutnjavu?”

Ponekad bismo osluškivali zvukove ptica u obližnjoj šumi. “Samo pomisli na simfoniju zvukova koju je Bog stvorio i na nevjerojatne načine kojima je različito ‘odjenuo’ životinje. Djetlići koji bubnjaju, pijetlovi koji kukuriču, ptice rugalice koje cvrkuću, plave sojke koje škripe. Kakav muzej prirode je stvorio za našu radost i proučavanje.” “I što to govori o njegovoj osobnosti?” pitala bih djecu.

“Da ima smisla za humor. Mora ga imati jer je stvorio žirafe s dugim vratovima, majmune koji se smiju i papige koje oponašaju zvukove”, predložilo bi jedno dijete.

“Da mu je stalo do različitosti – različiti zvukovi, boje perja, veličine stopala, oblici tijela. Pretpostavljam da je Bog htio pokazati svoju sposobnost i svrhu u stvaranju time što je stvorio toliko različitih stvorenja. Možda to znači da je i nas stvorio jedinstvenima, namjerno, a ne da budemo kopije jedni drugih. Mora nas voljeti zbog naših različitih ‘dizajna’. Jer postoji toliko vrsta ljepote.”

Čuđenje je bilo pokretač koji ih je vodio da otkrivaju, da budu kreativni u igri i radu. Bog je stvorio tu znatiželju i sva ta pitanja kao sredstvo otkrivanja u njihovu obrazovanju. Kada se osvrnem na desetljeća svog života, shvaćam da sam rođena kako bih učila i pronašla ispunjenje u tome da postanem učiteljica, osobito vlastitoj djeci. Bog nam povjerava djecu i učenike da dovršimo ovo najbolje djelo, za koje njemu odgovaramo. On nam daje upravljanje brigom, ulaganjem i poučavanjem ovih malih bića stvorenih njegovom ljubavlju i namjerom.

Članak je preveden s odobrenjem s web-stranice The Plough.