VAŽNOST OČINSKOG POZIVA

Očevi, ne prepuštajte odgoj djece samo majkama! Vaša je uloga nezamjenjiva!

Rođenje djeteta tek je početak onoga dugog djetetova odgoja koji će ga primjereno pripremiti za vrijeme i za vječnost, a ovim se odgojem trebaju baviti i otac i majka, a ne da odgoj bude prepušten samo majci, kao da otac s tim nema ništa.

Foto: Shutterstock.com

Foto: Shutterstock.com

Nemojmo nikada zaboraviti da je naša prva zadaća pomoći djeci da postanu učenici uskrslog Krista. Dužni smo također pobrinuti se da naša djeca budu sposobna zauzeti svoje mjesto u društvu zrelih muškaraca i žena. Ove dvije zadaće nisu suprotstavljene jedna drugoj: zreo i odgovoran kršćanin bit će uvijek zreo i odgovoran građanin u široj društvenoj zajednici.

Samo po sebi se razumije da je otac koji je svjestan svog očinskog poziva koji dolazi od Krista, koji nastoji posvetiti posebnu pozornost Kristu u onima oko sebe, koji u svoj dom donosi Kristov život onako kako se on živi i obnavlja kroz liturgijsku godinu i koji se služi svojim povlaštenim pravom da blagoslivlja svoju djecu, već napredovao u valjanom odgoju svoje djece. On priprema ono obiteljsko ozračje, o kojem je prije mnogo godina govorio papa Pio XII., “u kojem dijete može otvoriti svoje oči svjetlu i svoju dušu životu”.

Ali još puno toga treba učiniti. Rođenje djeteta tek je početak onoga dugog djetetova odgoja koji će ga primjereno pripremiti za vrijeme i za vječnost, a ovim se odgojem trebaju baviti i otac i majka, a ne da odgoj bude prepušten samo majci, kao da otac s tim nema ništa. Otac bi trebao biti učitelj. Baš kao što njegove druge uloge nisu odijeljene, nego proizlaze iz jedinstvene osobe kakva on jest, tako je i njegova služba učitelja nerazdvojno utkana u cjelokupni sustav njegova postojanja. Kad odlazi na posao, otac i dalje ostaje otac, a njegove uloge muža i oca važnije su od njegove uloge zaposlenika.

Tekst nastavlja ispod oglasa

Naša uloga učitelja nije ona koja zahtijeva da stavimo stol i ploču u određenu prostoriju i započnemo pripremati predavanja za djecu. Ne, naše je podučavanje ono koje proizlazi iz samog našeg bića i koje vršimo, htjeli mi to ili ne, u svakom kontaktu sa svojom djecom. Možda su najvažnija pitanja naše djece ona nepostavljena, na koja mi očevi nesvjesno dajemo ili uskraćujemo odgovore svakodnevnim životom s njima u našim domovima.

Ako smo mi za svoje sekularizirane ili nereligiozne susjede oličenje kršćanstva, onda smo svojoj djeci mnogo više od toga. Ako naš susjed Katoličku Crkvu procjenjuje po nama, onda naša djeca po nama stvaraju sliku cijeloga svijeta. Njihovo mjerilo ljudskih odnosa bit će naš odnos s njima, s njihovom majkom i s drugim ljudima.

Verbalno poučavanje djece da poštuju druge ljude ne će imati puno učinka ukoliko im na druge načine pokazujemo kako se osjećamo intelektualno i društveno superiorni nad drugim ljudima. S druge strane, pozvati u svoj dom kao prijatelje obitelj druge rase, ili obitelj koja materijalno možda nije tako dobro situirana kao mi, ili neku stariju osobu čiji bližnji žive daleko, ostavit će u dječjem umu duboki trag one istine da ljude treba poštivati bez obzira na rasu, dob ili materijalne mogućnosti.

Naš životni primjer bit će najveći učitelj našoj djeci. Ipak, ima i drugih načina podučavanja. U domu u kojem je Krist dobrodošao, u kojem vjera predstavlja način života, a ne samo pripadnost jednoj organizaciji, djeca će sama pružati ocu dovoljno prilika za poduku o vjerskim istinama. Otac ne smije zanemariti pitanja djeteta koja su, ma koliko djetinjasta bila, za dijete važna i otac ih treba iskoristiti kao mogućnost za unapređivanje duhovnog i intelektualnog rasta svog djeteta.

Budite iskreni i jasni obrazlažući vjerske istine

I djeca razmišljaju o otajstvima vjere, na svoj dječji način. Dijete će, na primjer, pitati o utjelovljenju, iako ne će upotrijebiti taj izraz. Prije dosta godina, nakon što je čulo da je Bog Otac duh i da je nevidljiv, jedno od naše djece htjelo je znati zašto onda možemo vidjeti Isusa. Ako je Isus Bog, zašto on nije duh? Pitanja poput ovih zahtijevaju točne odgovore, primjerene dobi djeteta, a budući da dolaze iznenada, nenajavljeno, i uz djetetovo očekivanje trenutnog odgovora, ona oca potiču da se neprestano vjerski obrazuje. Dječja pitanja proizlaze iz nazočnosti na misi, iz razgovora koji slučajno čuju, iz biblijskih priča; ona nisu umjetno potaknuta. Mladi je um znatiželjan um koji pokušava dokučiti svijet u kojem se rodio. Dužnost je oca da taj um održi znatiželjnim i da mu pritom pomogne dokučiti tu istinu koju traži – a ne da u korijenu sasiječe njegova pitanja.

Kada moramo birati između točnog odgovora koji možda ne će biti potpuno shvaćen i “izbjegavanja pitanja” na neki način, preporuča se ova druga alternativa. Čuvajte se “pobožnih” priča o neobičnim događajima – posebice onih zastrašujućih – da biste ilustrirali ono što želite reći.

Poznajem čovjeka čija se vjera raspala zbog pričica koje mu je učiteljica pričala kako bi u njegovu glavu usadila određene vjerske istine. Nije uopće važno je li ova učiteljica u svojoj glavi znala jasnu razliku između vjerske istine i priče, jer dijete je nije znalo. Te su ga priče proganjale; čak je zbog njih imao i noćne more. Kada je dovoljno odrastao da shvati kako su te priče neistinite i neutemeljene, njegova je vjera pretrpjela težak udarac i on je napustio Crkvu.

Ni u kom slučaju ne smijemo djecu plašiti Bogom, prijetiti njime kako bismo ih natjerali na poslušnost. Naš naglasak mora stalno biti na njegovoj ljubavi prema nama i na našoj ljubavi prema njemu. Dijete je prirodno puno ljubavi, ono traži ljubav i stalnu potvrdu činjenice da je voljeno. Djetetu je potrebna sva ljubav koja se može dati iz jednostavnog razloga što ono osjeća svoju ovisnost.

Svijet je za dijete svijet divova i čuda, pun strašnih misterija s kojima se može suočiti bez straha jedino ako je sigurno da je voljeno. Usaditi u djetetovu glavu sliku strašnog čudovišta zvanog “Bog”, koji će ga kazniti za sve što loše napravi, znači odbaciti ljubav i ispuniti njegovu dušu strahom. Ukorijeniti djetetov odnos s Bogom u strahu može pričiniti neopisivu štetu budućem duhovnom životu djeteta.

Clayton C. Barbeau (Preuzeto iz knjige Glava obitelj – Verbum)


Podržite naš rad članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 24. kolovoza 2017.

Možda vam se svidi