PIŠE FRA BERNARDIN ŠKUNCA

Sveopća prijetnja koronavirusa na velika je vrata vratila ono što je svijet zaboravio: kršćansku askezu

Virusi i askeza življenja, pitanje je sad, u času sveopće prijetnje koronavirusa. Ta pojava trebala bi označiti prikladno vrijeme da se probudi već i antropološka, naime medicinska i društvena nužnost askeze življenja. Jer što su drugo sve male i velike mjere na koje potiču odgovorne ustanove u društvu kod nas i u svijetu ako ne poziv na askezu?

shutterstock

Foto: Shutterstock

Očito je: koronavirus u svjetskoj javnosti zlokobno odjekuje na način koji u živoj ljudskoj i medijskoj komunikaciji nadmašuje sve dosadašnje pojave. S temeljem ili bez njega, stvarno ali nerijetko i mitomanski uvećano, odražava se doslovno na sve prostore čovjekova djelovanja: od sporta do svih grana privrede; od vrtića i škola do kazališta i crkava; od kafića i noćnih lokala do svih užih i širih mjesta okupljanja. Nevidljivi bič prirode pokazuje zastrašujuću razornu moć. Čitavo je čovječanstvo duboko uplašeno.   

Nasreću, krug sabranih i stručnih ljudi u zdravstvu i u društveno-političkim strukturama ulaže silne napore da se nađe djelotvoran način obrane i lijek protiv nevidljivog ubojice ljudskih života. Odgovorne službe u Hrvatskoj to rade na primjeran i uzoran način. Možemo se nadati da će – gledajući na svjetskoj razini – napori uložiti plodom. Zato je potrebno dati ne samo podršku onima koji založeno predvode tu bitku, nego i založeno surađivati, čuvati sebe i druge, poput majke koja u prijetećoj avionskoj nezgodi prvo mora zaštiti sebe da bi mogla, potom, svu pažnju dati u spašavanje djeteta. Takvo držanje jedno je od rijetkih u kojemu je čin za sebe (=sebičnost, egoizam) zapravo čin za druge (=altruizam). 

O nemiloj pojavi virusa razmišljat će se i s drugih zrenika: sve od filozofskih do teoloških, od svjetonazorskih do kulturoloških, od uporabe elektroničkih medija do kazališta i filma. Ova epidemija ući će u kolektivnu memoriju čovječanstva – to je očito. Nije potrebno biti prorok ako se predvidi da će rečena pojava biti predmet svih spomenutih i sličnih zrenika. Dovoljno je samo uzgred spomenuti nebrojena umjetnička djela – od pjesništva i proznih književnih vrsta do slikarskih i kiparskih, od dramskih pa sve do satiričnih – u kojima je izražen pečat različitih pošasti, poput kuge i drugih epidemijskih bolesti tijekom mnogih proteklih stoljeća.  

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Kršćanstvo se nosilo s takvim pojavama veoma založeno, nažalost ne i uvijek dovoljno efikasno, napose zbog nedovoljnih medicinskih spoznaja, primjerice u liječenju zaraznih epidemijskih pošasti. Sveti Franjo Asiški, primjerice, iako je u svijetu ostao poznat po poetskom shvaćanju života i ljubavi prema prirodi, nije – kako se gdjekad površno misli – ‘živio u zraku’, udaljen od zemaljske stvarnosti. Između ostalog, bio je neobično obuzet i zauzet u liječenju oboljelih od gube. Čak je osobno uspostavljao svojevrsne leprozorije – lječilišta od gube – i svoju duhovnu braću poticao na takav sveti posao. Naravno, velik je broj onih koji su u povijesti kršćanstva djelovali herojski u takvim pojavama. Majka Terezija iz Kolkate silan je svježi primjer takva uzorna djelovanja. 

Takvi duhovni heroji potiču nas da se u našu svijest i savjest prizove duhovna vrlina koju su oni pokazivali u svim vremenima: vrlina askeze življenja. Vrijedila je za jedan od stupova rasta u vjeri, u Bogoljublju i u čovjekoljublju. Bila je to vrlina koju su živjeli i ‘obični’ vjernici, ne, dakle, samo sveci, pustinjaci i monasi, zatvoreni redovnici i redovnice. Valja misliti na askezu čovjekove svakidašnjice. Ali, nažalost, vrlina askeze već je odavna doslovno istjerana iz prostora javne komunikacije, iz našeg civilizacijskog svjetonazora, iz naših razgovora, s medijskih ekrana. Ona je sve manje naglašena i u krugovima širih vjerničkih slojeva. Manje se do nje drži i u posebnim crkvenim pozivima, već spomenutima i drugima. Ugođaj življenja dobrano je istisnuo askezu življenja. Pred potrebom askeze življenja – očito je! – moderni se čovjek istrgnuo od duhovnog motiva, od Boga, od Evanđelja. Ako gdjekad i ima askeze, ona je stavljena u potrebu prirodnog ponašanja, podržanu medicinskim pristupima i socijalnim poticajima. Potonje, dakako, treba pozdraviti i podržati. Ali, na globalnoj razini jedva se što može čuti u prilog nužnosti askeze. Ostaje dominantno već rečeno načelo: ugođaj-uživanje življenja odmah i ovdje

Takva kultura življenja nije tek pojava naših dana. Davno je već grčki filozof Epikur ( 4./3. st. pr. Kr.) uzet za zaštitnika takve etike življenja. Njegova materijalistička i individualistička filozofija – u biti antireligiozna – naglašava ipak da je pravi put do sreće, duhovno uživanje, a to je: prijateljstvo i znanje. Svejedno, Epikura se koristi za uživanje ‘ovdje i sada’, grubo materijalistički. U takvu duhu je shvaćena i riječ ‘carpe diem’ (‘iskoristi dan’) rimskoga pjesnika Horacija: “Iskoristi dan, vjerujući da malo možeš učiniti u budućnosti.“ No, i ona je istrgnuta iz konteksta, jer se koristi samo u svojem prvom dijelu: Iskoristi dan, uživaj sada i ovdje. 

Što nam je, dakle, misliti pred pitanjem o virusima i askezi življenja? Uz ovo promišljanje o nužnosti askeze, između ostalog, navedimo nedavno rečeno zapažanje ugledne liječnice, dr. Nele Sršen, iz Sveučilišne bolnice u Padovi. Kazala je: „Sve pohvale dekretu sveopće karantene u Italiji. Mene je šokiralo ponašanje Padovanaca, bezbrižno okupljanje mladih. Stvorili smo u javnosti mišljenje da mladima ionako neće biti ništa i oni se ponašaju kako žele. Nismo prenijeli važnu poruku da su baš mladi ti vektori koji prenose zarazu.“ 

Pitanje askeze itekako smjera na nužnost našeg civilizacijskog ponašanja i dnevnog življenja pred činjenicom pojave virusa. Nažalost, ponašati se ‘kako ti godi’ sveopća je pojava. Takva je sve naglašenija kultura življenja u našoj civilizaciji, ne samo današnjoj, već od vremena  humanizma i renesanse (15. – 17. st.). Uza sve poštovanje prema nemjerljivim pomacima u korist čovjeka od tih antropološko-kulturoloških procesa, činjenica je da se sve očitije stavljalo u središte čovjeka. Bog je postupno sve manje nazočan. 

Takav svjetonazorski razvoj išao je u smjeru čovjekova ugođaja/užitka kao nadomjeska za sreću. Naglasak se pomiče na prijelaz iz duhovnog i intelektualnog uživanja na isključivo materijalno-tjelesno u čovjekovoj svakidašnjici, od promicanja i uzimanja hrane i pića koje godi, manje onog što je medicinski korisno, do slušanja uzbuđujuće glazbe umjesto glazbe koja smiruje, i tako redom. Kultura uzbuđujućeg ‘taktilnog’ užitka u svim smjerovima postala je dominanta ponašanja u našoj civilizaciji. S tim u svezi znakovito je, primjerice, motriti na portalima – napose na onima u susjednoj Italiji – tugu populacije koja je primorana živjeti ‘senza baci ed abbracci’ (‘bez poljubaca i grljenja’), na što upozoravaju liječnici, jer je takav bliski kontakt najizazovniji prijenosnik zaraze. Ne zaboravljam, dakako, ovdje tek podsjetiti, na izazivanje virtualnog, nazovi duhovnog, uživanja u sveopćem mahnitanju s drogama. 

I pojava urbanizacije čovječanstva, često nekontrolirano naseljavanje ljudi u gradove, postalo je mjesto koje uvelike pogoduje civilizaciji užitka. Bilo bi neumjesno, dakako, nijekati sve blagodati grada za čovječanstvo. Nema civilizacije bez grada, to je očito, ali naše pitanje o askezi življenja neizostavno nas stavlja i pred pojavom grada kao mjesta življenja prema načelu ‘kako ti godi’. Zapažanje dr. Nele Sršen vodi nas u zatvorena okupljališta mladih, ali i starijih, baš u gradove. Kineski Wuhan – grad od preko deset milijuna stanovnika – postao je paradigmatičan s tog zrenika. Uostalom, pred pojavom virusa vlade svijeta navodi na radikalne mjere, između ostalog, na zabrane okupljanja na prostorima i u prostorijama ponajviše baš u krugu velikih gradova.   

Može li zastrašujuća slika s koronavirusom potaknuti našu civilizaciju na promicanje askeze življenja u dnevnom životu današnjeg čovjeka? Što kršćanstvo može doprinijeti takvoj kulturi? Kršćanstvo, da, kršćanstvo, ono kršćanstvo koje je u novijoj civilizaciji potisnuto ili izbačeno iz svjetonazora i kulture življenja. Naš biblijski teolog i kršćanski kulturolog fra Tomislav Pervan s pravom to naziva „zaborav Boga“. Uspoređujući tu „najstrašniju pojavu što se mogla dogoditi zapadnoj civilizaciji“ s dementnom osobom koja više ne prepoznaje ni svoje najdraže, britkim jezikom zaključuje: „Uz medicinsku demenciju imamo i religijsku demenciju. Bog je u širokim slojevima društva pao u zaborav. Bio je stoljećima, tisućljećima stožina i okosnica kulture u Europi, u slikarstvu, kiparstvu, književnosti, glazbi, umjetnosti, graditeljstvu, bio je relevantna točka prema kojoj se sav život ravnao. Crkve, prvostolnice bijahu mjesta povijesnih zbivanja. I najednom, ništa od toga. Ne igra više Bog nikakvu ulogu, poslali smo ga u muzej, crkve su postale koncertne dvorane. Kod medicinske demencije sreća je da vlada zaborav, a ovdje kod nas to je (zlo)kobna stvarnost. Bog je uklonjen, odstranjen, zaboravljen.“  

Ne govorimo o ‘lijeku ovdje i odmah’, o ‘instant’ rješenjima. Riječ je o trajnom gledanju na svijet i život i na način askeze življenja. Takva askeza, očito, u sebi nosi ono što izvorno kršćanstvo želi promicati: između čovjekova zemaljskog, vremenitog i prolaznog, s jedne strane, i Kristova, božanskog i vječnog, s druge strane, postoji suglasje, a ne isključivost i sukobljavanje. Kristov govor, koji je nerijetko radikalan, svojom zahtjevnom askezom vodi prema istinskoj sreći, uključujući i sreću življenja na zemlji. U dubljem promišljanju valjalo bi čitati i ovu Isusovu riječ (Mk 10, 28 – 31): “Zaista, kažem vam, nema ga tko ostavi kuću, ili braću, ili sestre, ili majku, ili oca, ili djecu, ili polja poradi mene i poradi evanđelja, a da ne bi već sada, u ovom vremenu, s progonstvima primio stostruko kuća, i braće, i sestara, i majki, i djece, i polja — i u budućem vijeku život vječni.”

Može li takva Kristova riječ – i brojne druge riječi iz Evanđelja – dobiti dostojno mjesto u današnjem stvaranju čovjekova pogleda na svijet i život? U navedenoj Kristovoj riječi krije se čovjekova cjelovitost: zemaljsko je sjedinjeno s božanskim. Zacijelo, u tome se krije i pitanje sreće, veće i dublje sreće, trajne sreće koja se u granicama prolaznog živi već ovdje, na zemlji. 

S tog zrenika nikako ne stoji prigovor F. Nietzschea koji kaže da kršćanska askeza podrazumijeva protuprirodno žrtvovanje najsnažnijih životnih nagona, koja se očituje u postu, spolnoj suzdržanosti i samoći: „Takva kršćanska askeza, u sklopu kršćanskog morala, odgojila je izopačenog i kržljavog čovjeka“, kako se F. Nietzsche izražava u djelu Uz genealogiju morala. Askeza – prema Nietzscheu – mora smjerati prema odgoju snage volje. To je put od čovjeka do nadčovjeka (Übermensch). Ne pojednostavljujemo misao filozofa koji, bez dvojbe, znači za jednog od najutjecajnijih mislilaca novoga doba, ali ostaje činjenica da je njegova filozofija o volji za moći, potom i njegov antikršćanski naglasak o askezi življenja, prešao u ‘filozofiju’ jednog od najstrašnijih diktatura povijesti čovječanstva, Hitlerovu. Na tom tragu/izvoru nalaze se sve diktature svijeta. Snaga volje za moći može vrijediti za jedno od važnih načela čovjekova rasta, ali samo ako je duboko oslonjena na poniznost, jer voljom za moći – svojevrsnom oholom naredbom – nećemo nikada spriječiti viruse, a poniznom askezom življenja možemo. Treba se radovati da pojavom koronavirusa i medicinska znanost pokazuje svojevrsnu nemoć i svijest malenosti pred snagom Prirode. Naš fizičar Vladimir Paar, jedan od istinski svjetskih znanstvenika, uvelike hvali poniznog znanstvenika, jer pred njim – kako voli naglašavati Paar – stoji 95 % nepoznatog u makro i mikro kozmosu, i tek 5% više-manje poznatog. Tu je prostor za istinski odnos između vjere i znanosti, što je velika tema za sebe.  

Askeza življenja dotiče, dakako, i svojevrsno propitivanje vjernika i crkvenih obreda pred medicinskim spoznajama. Naši su biskupi u tome posve suglasni sa smjernicama, čak i s odredbama koje s time u svezi daje Nacionalni stožer za suzbijanje koronavirusa. Pri tome se nimalo ne umanjuje nužnost duhovnog oslonca na Boga, nego se, štoviše, sve vjernike poziva na pojačanu molitvu pred pojavom zlokobnog virusa, baš kao što se to radilo tijekom proteklih stoljeća kršćanstva. Bezbrojne zavjetne crkve i kapelice, procesije ili tiha klanjanja pred Presvetim ostali su očiti znakovi poniznosti iz vjere u svim stoljećima kršćanstva. 

Očito, jedno od bitnih biljega kršćanstva – rođena iz samog srca Evanđelja – ostat će svijest o malenosti koja je trajno okrenuta jedinom Velikome, Ocu Gospodina našega Isusa Krista i našemu Ocu. Takva vjera stoji u temelju askeze življenja, sa sviješću da nakon boli i patnje  prolaznoga pred čovjekom stoji Eshaton (Vječna budućnost) gdje će Bog „otrti svaku suzu s očiju njihovih, te smrti više neće biti, ni žalosti, ni jauka“ (Otk 21, 4). Kršćanstvo živi sa spoznajom da je čovjek ontološki – iz naravi čovjekova bića, s neumrlom duhovnom dušom – okrenut prema vječnosti. S čovjekom je Bog htio da u stvorenom svijetu, na vrhu, s njime, Stvoriteljem, stoji neumrli čovjek. Taj pogled je izgubljen i ostaje kao „najstrašnija pojava koja se mogla dogoditi zapadnoj civilizaciji“, da ponovim zapažanje T. Pervana.  

Virusi i askeza življenja, pitanje je sad, u času sveopće prijetnje koronavirusa. Ta pojava trebala bi označiti prikladno vrijeme da se probudi već i antropološka, naime medicinska i društvena nužnost askeze življenja. Jer što su drugo sve male i velike mjere na koje potiču odgovorne ustanove u društvu kod nas i u svijetu ako ne poziv na askezu? Pa i promidžbe brojnih oblika dijete i dijetalnih proizvoda, sredstava za mršavljenje, sve do programiranja tjelesne težine radi uspjeha u sportskim igrama, opet je dokaz da askeza mora imati svoje mjesto u čovjekovu životu. Nazovimo to askezom koja izlazi iz prirodne želje za prirodnim ciljevima, askeze iz nužnosti, ili pak iz svijesti odgovornosti i dužnosti. Svejedno, askeza je nužnost. Kršćanstvo pak askezu diže na crtu vječnosti. Tako motivacija za askezom življenja – ne mrtvljenje, ne mučenje – postaje blagotvorna vrlina, okrenuta životu, otvorena radostima duha, potom i radostima tijela, sada i ovdje do u vječnost, do potpunog života u Bogu.    

Tekst se nastavlja ispod oglasa

fra Bernardin Škunca | Bitno.net


Objavljeno: 17. ožujka 2020.

Možda vam se svidi