Pokušajmo bolje sagledati ovu vrlinu koja postupno nestaje – zahvalnost. Zapitajmo se što je potrebno kako bi zahvalnost postala mogućom.

Iznad svega je sljedeće: mi možemo biti zahvalni jedino osobi. Zahvalnost i molitva moguće su jedino između „ja” i „ti”. Mi ne možemo zahvaljivati zakonu, odboru, ili kompaniji. Mi to možemo činiti iz puke pristojnosti onda kada nam se udijeli ispravna svota, kako bi sve ostalo u okvirima lijepoga ponašanja, ali stvarna zahvalnost tu nije prisutna, budući da je zahvalnost izraz osobnoga susreta u ljudskoj potrebi.

Ali dvije osobe – jedna od kojih je u položaju da ima nešto ili da može nešto učiniti, a druga nema ili ne može – one stoje licem u lice. Jedna moli, a druga je spremna; jedna daje, a druga zahvaljuje; njih dvije ujedinjene su ljudskom poveznicom. Ovdje je zahvalnost moguća, i ona postaje temeljem za zajednicu.

Nadalje, zahvalnost je moguća jedino u okvirima slobode. Za činjenicu da Sunce izlazi ujutro, ili da se izrazim znanstveno, da Zemlja dolazi u takav položaj u odnosu na Sunce da ono postane vidljivim – za to nisam zahvalan. Zasigurno je istina da se u vedro jutro mogu pojaviti veoma živahni osjećaji zahvalnosti jer se događa nešto tako moćno i lijepo. Ali to su odgovori čovjeka Njemu koji je stvorio sve, ili su posljedice vremena kada se sâmo Sunce smatralo božanstvom. […]

Ne zahvaljujem ni kada imam stvarno pravo na nešto. Ako sam kupio neki artikl i dostave mi ga, ja ne zahvaljujem, nego dajem račun: „Ta i ta stvar primljena je u dobrome stanju.” Ako sam sklopio ugovor na temelju kojega druga osoba mora pružiti neku uslugu, onda joj na kraju ne zahvaljujem, nego kažem: „Dobro je” – bilo što više od toga puka je pristojnost.

Istinska zahvalnost može postojati samo u okvirima dobrovoljnoga. Što se više naš stav prema ljudskim poslovima približava mehaničkim funkcijama – ovaj odbor regulira promet, drugi pak uvjete rada; u ovome se trenutku jedna stvar mora napraviti prema zakonu, a u drugome trenutku druga stvar – to će manje biti prostora za slobodan odgovor srca koje kaže: „Zahvaljujem ti.” Mjesto takvoga odgovora tada zauzima izjava da smo primili što su nam drugi bili dužni.

Treći uvjet nužan za zahvalnost je sljedeći: onaj tko daje mora to činiti s poštovanjem prema onome tko prima. Inače će povrijediti samopoštovanje onoga tko prima. On ne smije davati s ravnodušnošću; niti smije igrati ulogu onoga tko gleda svisoka; niti smije željeti darom pokazivati svoju moć. Opasnost za sve koji služe društvu jest želja osjećati svoju moć, jer je potrebita osoba, kao takva, slabija od one koja pomaže, i kada zahvaljuje na pomoći, tako priznaje svoju slabost.

Sve to zahvalnost čini teškom. Ako onaj tko pomaže dopusti da drugi osjeti njegovu superiornost, onda zahvalnost umire, a na njezinu mjestu nalazimo poniženje i zamjeranje. Koliko bi osoba koje primaju voljelo dar baciti darivatelju u lice.

Dakle, imamo tri važna uvjeta. Zahvalnost može postojati jedino između „ja” i „ti”. Čim nestane svijest o osobnoj dimenziji, i prevlada ideja mehanizma, zahvalnost umire. Zahvalnost može postojati jedino u okvirima slobode. Čim je prisutno „moranje” ili pretenzija, zahvalnost gubi svoj smisao. Zahvalnost može postojati jedino uz poštovanje. Ako nema međusobnoga poštovanja, zahvalnost nestaje, i pretvara se u zamjeranje. Svatko tko pomaže drugima mora razmišljati o tome. Ime zahvalnosti uistinu zaslužuje jedino ona pomoć koja koja zahvalnost čini mogućom.

Istinsko moljenje i davanje, istinsko primanje i zahvaljivanje dobre su i ljudske stvari u najdubljemu smislu riječi. One su utemeljene na svijesti da smo mi zajedno u svojoj potrebi. Slučajnost je što ovdje i sada jedna osoba ima nešto, a druga nema; da jedna osoba može, a druga ne može. Sutra će možda biti drugačije. […]

Tko zna koliko se ovoga može primijeniti na Boga? Tko zna – ako mogu tako govoriti – što Bog osjeća kada mu mi dajemo ljubav, a ne samo obavljamo svoju dužnost prema Njemu; kada naša malenost teži biti velikodušna prema Njemu? Onda u Bogu postoji nešto što bismo mogli blijedo i izdaleka opisati riječju „zahvalnost” – nešto veoma kratko, što zatim nestaje u otajnosti. No jednoga će nam dana On pokazati kako je primio naš dar, i to će biti dio naše blagoslovljenosti.

Izvor: The Catholic Thing | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.