Čak i samo površan pogled na evanđelja pokazuje nam da je naš Gospodin iskusio cijeli raspon ljudskih emocija pa, prema tome, i najdublju tugu i najcrnju tjeskobu. To može pružiti golemu utjehu ljudima koji boluju od depresije. Bog nije netko tko nam je daleko. On potpuno ulazi u ljudski život i otkupljuje ljudsku narav iznutra. Zbog kratkoće ramotrimo samo načas nekoliko događaja iz Isusova života u kojima se Isus susreće s dubokom ljudskom tugom. Njegovu reakciju na čovjekovu tugu možemo vidjeti na primjeru udovice iz Naina koja prati svojega mrtvog sina na njegovu putu do groba. Vidjevši muku ove žene utjelovljeni Sin Božji osjeća najdublju samilost i smjesta uskrisuje njezina sina od mrtvih (usp. Lk 7,13–15). U trenutku kada Jair doznaje da mu je kći umrla i kada bismo očekivali da će ga tuga potpuno shrvati, Isus mu kaže da ustraje u vjeri, zatim uskrisuje i nju (Lk 8,49–55).

Isus ne samo da osjeća samilost prema ožalošćenima, već i sam duboko tuguje. Više no jednom rastužuje ga tvrdoća srca u farizeja. Tako, primjerice, kada vidi čovjeka s usahlom rukom, Isus pita farizeje je li dopušteno činiti dobro u subotu ili ne. Vidjevši da njegovi sugovornici šute Isus ih, “ražalošćen okorjelošću srca njihova, srdito ošinu pogledom pa reče tomu čovjeku: ‘Ispruži ruku!’ On ispruži – i ruka mu zdrava!” (Mk 3,5).

Tuga našega Gospodina tako je duboka da čak i plače. Približavajući se Jeruzalemu dok mu mnoštvo kliče “Hosana!”, Isus plače nad gradom zato što je odbacio Mesiju i zato što će ubrzo biti razrušen (usp. Lk 19,41). Dirnut je tugom i žalošću onih koje ljubi, primjerice Marte i Marije nakon smrti njihova brata Lazara; potresen u duhu, i sam plače (usp. Iv 11,35). Dok se približava Lazarovu grobu, još jednom je shrvan tugom i žalošću (usp. Iv 11,38). Njegova tuga tako je golema da ljudi oko njega uzvikuju: “Gle kako ga je ljubio!” (Iv 11,36). Kasnije, u Getsemantskome vrtu, kaže: “Duša mi je nasmrt žalosna”, i moli svoje prijatelje da ga ne napuštaju u trenutcima tjeskobe: “Ostanite ovdje i bdijte!” (Mk 14,34).

Ovi događaji iz Isusova života nadovezuju se na starozavjetne teme o tuzi i tjeskobi, proširujući ih i dajući im konkretan oblik u tuzi utjelovljenoga Boga. Isus dragovoljno preuzima ljudsku patnju na sebe. Tuga i mentalna bolest više nisu tuđi Božjemu životu. Srce depresivne osobe može pronaći vezu s dubokom tugom koja se nalazi u Isusovu srcu. Kada se čovjekova patnja susreće s presvetim Kristovim srcem, rađaju se život i nada: usahla ruka ozdravljuje; sin jedinac, voljena kći i dobar prijatelj bivaju uskrišeni od mrtvih. Isus nam pokazuje budućnost ispunjenu nadom.

Naš Gospodin ne samo što ima iskustvo tuge, već nas o njoj poučava. U drugomu blaženstvu najozbiljnije izjavljuje: “Blago ožalošćenima: oni će se utješiti” (Mt 5,4). On, što je doista paradoksalno, kaže da su ožalošćeni makarios – “blaženi”, “sretni”. Katolički znanstvenik i lingvist Erasmo Leiva-Merikakis u svojemu komentaru kaže da ovaj grčki izraz, koji znači “blažen”, zapravo znači da je život takve osobe sretan. Sreću ne postiže svatko; osim toga, to stanje ne ovisi o tome kako se čovjek osjeća. Židovski pre-voditelj Biblije Andre Chouraqui kaže da hebrejski ekvivalent za ovaj izraz, ashrei, “ukazuje na ushit što ga osjeća putnik koji samo što nije stigao na svoj cilj (…) na radost hodočasnika koji nikada ne zastaje na svojemu putu prema svetištu, svojoj nebeskoj domovini”. Chouraqui izraz makarios (“blažen”) prevodi “kao ‘u pokretu’ ili ‘naprijed’, označujući na taj način kretanje prema sretnomu cilju i radost koja ispunja hodočasnika koji pouzdano zna da će stići do Boga upravo ovim i nikojim drugim putem”.

Kako Isus može reći da su ožalošćeni sretni? Što on zapravo hoće reći? Leiva-Merikakis izražava mišljenje da je Isusov učenik koji tuguje blažen zato što smrt, koja je konačni uzrok naše tuge, on promatra onako kako je promatra Bog. Na neki način, upravo zato što je ožalošćen, on ulazi u Božji život i ima dioništvo u Božjemu gledanju i njegovu životu. Onaj tko tuguje vjeran je posebnoj vrsti ljubavi; on izražava uvjerenje da je život jači od smrti i da smrti ne bi trebalo biti. Ožalošćeni koji ustrajava u neprihvaćanju smrti kao konačne stvarnosti postaje makarios – blažen. Drugim riječima, Isusov sljedbenik o kojemu govore blaženstva ispunjen je nadom usred tuge i boli, čak i kada mu se čini da očajava. Ispunjen je nadom zato što Isus sudjeluje u njegovoj boli. Izraz “utješiti se” znači doslovce “biti pozvan uz nečiji bok”. Ožalošćeni su pozvani uz Isusov bok; oni nisu napušteni. Leiva-Merikakis komentira: “Bog nas ne tješi dokidanjem naše usamljenosti nego ulaženjem u nju i sudjelovanjem u njoj zajedno s nama.” Kristov je učenik, unatoč tuzi, ispunjen nadom jer je s njim Isus. Ova tuga ispunjena nadom – tuga ljubavi – istinska je kršćanska vrlina.

Isusovi učenici osjećaju tugu i tjeskobu hodeći zajedno sa svojim Učiteljem. Neki bogati mladić koji je htio postati Isusov učenik s tugom napušta Isusa nakon što ga je Isus pozvao da proda sve što ima i pođe za njim (usp. Mt 19,16–22). Njegova tuga posljedica je neuredne navezanosti na materijalna dobra koja mu onemogućuje da se u potpunosti odazove Isusovu pozivu. Na posljednjoj večeri Isus priznaje tugu svojih apostola: “Žalošću se ispunilo vaše srce što vam ovo kazah” (Iv 16,6). Učenici su u Getsemanskomu vrtu do te mjere shrvani tugom i boli da nisu sposobni bdjeti (usp. Lk 22,45).

Više od svega Gospa osjeća strahovitu tugu i tjeskobu dok prati svojega božanskog Sina u njegovu djelu spasenja. Katolici imaju stoljećima staru pobožnost prema sedam Marijinih žalosti. Njih najavljuje Sveto pismo: u Šimunovu proročanstvu u trenutku dok Isusovi roditelji prikazuju dijete Isusa u hramu (usp. Lk 2,34–35), kada Marija i Josip bježe u Egipat pred kraljem Herodom koji ga je naumio ubiti (usp. Mt 2,14–15), kada se Isus kao dvanaestogodišnji dječak izgubio na tri dana (usp. Lk 2,45–46), kada Marija susreće Isusa dok nosi križ (usp. Lk 23,27), kada stoji u podnožju križa, gledajući ga kako umire (usp. Iv 19,25–27), kada nakon skidanja s križa drži tijelo mrtvoga Sina u naručju te, na kraju, kada, zajedno s Josipom iz Arimateje, polaže njegovo tijelo u grob i gleda kako se kamen navaljuje na otvor groba i kako ga pečate (usp. Lk 23,55).

Isusova tuga doseže svoj vrhunac na križu na kojemu bolno i tajanstveno uzvikuje: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” (Mk 15,34). Do ovoga vapaja dolazi u trenutku kada se predaje u ruke Onoga za koga se čini da ga je ostavio. Isusov vapaj kao da u sebi objedinjuje svu ljudsku patnju i depresiju od pada pa sve do konca svijeta. U Isusovoj smrti preuzeta je sva patnja ovoga svijeta, ali ona je preobražena u objavi njegove bezgranične i bezuvjetne ljubavi prema čovjeku. Tuga i tjeskoba, koje su nekoć ukazivale na čovjekovu odvojenost od Boga, sada su, na paradoksalan način, pretvorene u izraz Božje ljubavi prema čovjeku i u svjedočanstvo sjedinjenja s Bogom. Križ i uskrsnuće neopozivo i iz temelja preobražavaju tugu i njezino značenje. Prošavši kroz oganj pashalnoga otajstva čovjek i njegova duhovna patnja više nisu isti jer je čovjek koji je sjedinjen s Kristom sada u zajedništvu s Bogom, o čemu ranije nije mogao ni sanjati: on postaje ud Kristova mističnoga tijela; on je pozvan imati dioništvo u životu trojedinoga Boga. Krist je otkupio depresiju.

Krist je otkupio depresiju, i to ima nekoliko neobično zanimljivih implikacija. Starozavjetna objava koja kaže da Bog skrbi za čovjekovu tugu osnažena je, konkretizirana i univerzalizirana u Novomu zavjetu. Tjeskoba je postala dijelom života samoga Boga, ona je otkupljena i preobražena. Štoviše, čitav naš duhovni život postao je dio pashalnoga otajstva Isusova života, smrti i uskrsnuća i, time, života samoga Presvetog Trojstva. Vjeran obećanju što ga je zadao nakon čovjekova pada, Bog tuzi i tjeskobi ne daje posljednju riječ u čovjekovu životu. Bog je svojom ljubavlju relativizirao svu patnju ovoga svijeta. Krist je pretvorio patnju u gramatiku svoje ljubavi. Ni jedna patnja, ni jedna muka ne može natkriliti Boga; depresija ne može potpuno shrvati one koji su sjedinjeni s njim. Umjesto da, kao nekoć, ukazuje na čovjekovu odvojenost od Boga, patnja postaje sredstvo koje čovjeku pomaže u najprisnijemu sjedinjenju s Bogom. Sjedinjujući se s Kristovom patnjom čovjekova patnja posvećuje čovjeka. Prvi put nakon pada ljudski rod ne mora biti beznadno žalostan. Više se ne moramo prepuštati očaju.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Pobijedite depresiju snagom vjere” Johna Cihaka i Aarona Kheriatyja. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.