Prije nekoga vremena sam, u silnome uzbuđenju kupovanja knjige dobrome prijatelju za rođendan, doživio prosvjetljenje. Umatajući knjigu u šareni papir i lijepo je smještajući u vrećicu za poklone, moja me supruga zapitala što sam kupio. Nakon što sam rekao kako se knjiga zove, i nasmiješio se vlastitoj pažljivosti, moja je supruga na to odgovorila: „Aha, kupio si mu poklon, a dar.” Na trenutak smeten, morao sam je upitati što hoće reći. „Pa”, objasnila je, „poklon je nešto što želiš da druga osoba ima, a dar je nešto što ta osoba zapravo želi.”

Tko je znao da je to različito? Sigurno ne rječnik Merriam-Webster, u kojega sam na brzinu zavirio kako bih se obranio. No suprugina mi je primjedba ostala u glavi.

U međuvremenu sam shvatio da mnogo vremena provodim moleći Boga za darove, a odbijam tolike njegove poklone. „Hoćeš li mi to učiniti?”, usrdno ga molim. „Evo što želim”, inzistiram ja. „Jasno je da to trebam učiniti, hoćeš li, dakle, to sprovesti za mene?”, objašnjavam mu. Iz nekoga neobičnoga razloga, kada je posrijedi pitanje što je najbolje za mene, ja sam uvjeren da sam ja onaj koji je najmudriji i sveznajući. „Daj mi te darove, Bože”, zahtijevam ja tako pristojno. Daj mi, daj mi, daj mi.

Ali Bog ne djeluje tako. Boga zanima što je najbolje za nas čak i kada je to suprotno onome što mi mislimo da je najbolje za nas. A mi znamo štogod o tome, zar ne? Mi ne dopuštamo svojoj maloj djeci da jedu što god žele, da idu na spavanje kada god žele, i da govore tonom kakvim se njima čini da najbolje odgovara onome što žele reći. Mi također ne dopuštamo tek tako svojim tinejdžerima da se drogiraju, voze vratolomnim brzinama, ili da ignoriraju propisano vrijeme povratka kući onda kada im je baš super. Nedostaje li našoj djeci spoznaja da za vrijeme njihove formacije možda ipak mi znamo što je najbolje za njih? Možda jest. No i oni su – poput nas – stvorenja koja imaju slobodnu volju, i apetite, i koji smatraju da su upravo oni u pravu. „Tako ja to želim”, kažu oni, „i tako bi trebalo biti.” Kao i ja ponekad, i oni su skloni reći: „Daj mi, daj mi, daj mi.” Oni žele moje poklone (stvari koje oni sami žele) više nego što žele moje darove (stvari za koje želim da ih imaju).

Bog nas beskonačno ljubi (ljubavlju koja je veća čak i od beskrajne ljubavi koju mi imamo za svoju djecu), i on želi ono što je najbolje za nas, i zato nas on mora formirati. Kod formacije je nezgodna stvar to što ja – koliko god mislio da sam pametan – ne mogu formirati sam sebe. Jednom sam prilikom čuo jednoga gospodina kako kaže: „Postoje poznate stvari koje ne znamo. Postoje stvari za koje znamo da ih znamo. Također znamo da postoje poznate stvari koje ne poznajemo. Želim reći, znamo da postoje neke stvari koje ne znamo. No postoje i nepoznate stvari koje ne znamo, one za koje ne znamo da ih ne znamo.” Naš put svetosti – od visina čiste veličanstvenosti do dubina mračne patnje – prepun je „nepoznatih stvari koje ne znamo”. Ako budem prepušten svojoj vlastitoj navigaciji, zauvijek sam skrenuo s puta. Želim ono što mi pruža dobar osjećaj, i što će mi stvarno dati prednost, pod mojim uvjetima. No to, prijatelji moji, nije put do svetosti. Ja naprosto ne znam ili ne želim uvijek ono što je najbolje za mene, i zato mi je potreban Bog – kako bi mi pomogao razumjeti moju vjeru, ili je ojačati onda kada ja ne mogu razumjeti. Moram biti otvoren Božjoj formaciji. Moram biti otvoren Božjim darovima.

Ove me se korizme – usred molitve, posta i milostinje – podsjeća na potrebu da spoznam koja je razlika između poklona i darova, između onoga što želim i onoga što trebam. I uvjeren sam da usred svega mojega skromnoga trpljenja i kušnji ono za što sam nekada inzistirao da je nužno uopće nije bilo tako nužno, i da je ono što sam umjesto toga od Boga primio ne samo dovoljno dobro, nego da je u njegovome planu savršeno. 

Pa što nam onda treba kako bismo prihvatili darove koje nam Bog daje u našemu životu? Kao prvo, moramo ljubiti Boga. Kako je Bog Izvor istine, dobrote i ljepote, trebamo poslušati savjet G. K. Chestertona da nam „vjera ne bude toliko teorija, nego da više bude ljubavna veza”. Kao drugo, moramo imati pouzdanja. Kada je otac Cavanaugh rekao očajnome Rudyju u istoimenome sportskome filmu: „Sinko, u trideset i pet godina bavljenja vjerom, dokučio sam samo dvije čvrste, nepobitne činjenice – Bog postoji, i ja nisam On.” I na kraju, pred Bogom moramo biti ponizni i otvoreni, kako bismo mogli čuti poziv – kako piše Parker Palmer, „da budemo ljudi koji smo rođeni da budemo, da ispunimo izvorni bitak koji nam je Bog dao pri rođenju.”

Ispočetka mi je zaključak moje supruge o darovima i poklonima smetao. Na kraju krajeva, knjiga koju sam kupio svojemu prijatelju bila je savršena za njega (barem sam tako sam sebi govorio). No Božji darovi, koliko god neočekivani – ili čak neželjeni – bili, jesu savršeni. Savršeni su jer su dani iz čiste i nepomućene ljubavi Oca prema njegovu djetetu. Na nama je da – kako bi rekao o. James Schall – „ostavimo prostora za darove”, i da s vjerom i zahvalnošću uzvratimo Božju ljubav.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.