Krajem srednjega vijeka brak je padao na sve niže grane. Društvene i gospodarske promjene pomaknule su dob za stupanje u brak – kasnije za muškarce, a ranije za žene. To je za posljedicu imalo mnogo nezadovoljstva na svim stranama. Bilo je mnogo razvoda – točnije, poništenja braka – na kompliciranim osnovama krvnoga srodstva. Obitelji su se raspadale. Kaos koji je uslijedio, i općenito pomanjkanje volje za provođenjem drastičnih reformi, bio je jedan od neprepoznatih razloga za lom koji poznajemo kao Reformaciju.

Kao reakciju na to, katoličkim saborom u Tridentu (1545. – 1563.) uvedene su protumjere, kako bi se ispravilo bračno zakonodavstvo, ali i da bi se pojačao duhovni život obitelji. Na primjer, kao uzor za očeve predložen je bio sveti Josip, i njegov prikaz izmijenio se – od omalenoga starca iz bizantinske i srednjovjekovne umjetnosti do snažnoga mladoga čovjeka kojega vidimo ovdje. Štovanje svetoga Josipa veoma se raširilo Španjolskom (u to je vrijeme ime José [Josip, op. prev.] postalo veoma popularnim u zemljama španjolskoga govornoga područja). El Grecova slika bila je posebno naručena povodom obnove kapelice unutar katedrale u Toledu 1597. godine.

Čovjek koji je prvi predložio narudžbu slike, Martin Ramirez, imao je naročitu pobožnost prema svetoj Tereziji Avilskoj. Sveta je Terezija imala žarku pobožnost prema svetome Josipu. Svoj oporavak od gotovo smrtonosne bolesti pripisivala je zagovoru svetoga Josipa, i uzela ga je za zaštitnika svojega – reformiranoga – karmelićanskoga reda. On se činio veoma prikladnim za njezinu kombinaciju mističnih vizija i dosjetljive praktičnosti: sveti Josip primio je zapovijedi od Boga u obliku snova, ali je također imao posve praktičan posao – da upravlja i vodi Isusov odgoj. „Prošlo je već mnogo godina otkada sam ga počela moliti za nešto na njegovu svetkovinu, i uvijek sam to primala”, pisala je sveta Terezija o svetome Josipu. „Ako bi molitva bila i na koji način pogrešna, on bi je ispravio, radi mojega većega dobra.” Drugdje je pisala: „Kada bih barem mogla sve ljude uvjeriti da gaje pobožnost prema ovome slavnome svecu”, jer je Josipa smatrala slikom dobroga oca.

Posuđena odjeća

Sveto pismo daje nam veoma malo informacija o Josipu, osim činjenice da je imao snove. Jadni sveti Josip – u svojemu novome utjelovljenju kao idealni otac uvijek je odjeven u posuđenu odjeću – preuzimali su se dijelovi slika drugih svetaca i ličnosti, umetali se i prilagođavali njemu. Na primjer, El Grecova kompozicija obrada je protureformacijske teme Svete obitelji, na kojoj Isus hoda s Marijom i Josipom. Ovdje je Marija jednostavno izrezana. Na vrhu slike anđeli što silaze nose još posuđenih atributa – ruže i ljiljane, cvijeće dugo povezivano s Marijom; i lovorov vijenac, nagradu za junake, posuđenu sa slika mučenika. Josip štiti Isusa ispod svojega ogrtača, što je gesta posuđena s poznate Marijine slike zvane Mater Misericordiae („Majka milosrđa”).

Prije nego što je došao u Španjolsku, El Greco proveo je neko vrijeme u Veneciji. Tamo je zasigurno vidio Tizianovu sliku „Sveta obitelj s pastirom”, na kojoj je Josip, u svojoj ulozi zaštitnika, posudio pastirski štap od svojega sina, Dobroga pastira. Posudio je i mlado, tamnoputo lice svojega sina, s bradom, a njegov položaj u obliku slova x, s jednom rukom podignutom, a drugom kojom poseže prema dolje, zasigurno je asocijacija na velikoga raskoračenoga Krista na motivu bizantinske ikonografije Anastasis (Uskrsnuće, op. prev.). Slikar je dobro poznavao tu ikonografiju. El Greco – „Grk” – samo je njegov španjolski nadimak. On je sva svoja djela potpisivao imenom Doménikos Theotokópoulos – grčkim slovima (Δομήνικος Θεοτοκόπουλος) – a svoj je slikarski život započeo kao ikonopisac na Kreti.

Od redovnika na Kreti naučio je jednu vrstu slikarske apstrakcije koju nikada nije napustio, iako je Kretu ostavio iza sebe oko 1567. godine radi sirenskoga zova Venecije. U Veneciji je – kako smo spomenuli – poznavao Tizianova djela, a možda i samoga Tiziana. Iako je u to vrijeme bio u osamdesetim godinama, Tizian je i dalje bio energičan i aktivan, i svoj je pečat toploga kolorita te efekte svjetlosti i atmosfere ostavio po cijeloj Veneciji. El Greca privukao je i Tintoretto, čije su agilne i izduljene figure ostavile traga na umjetnosti mladoga slikara, uz preuveličavanje svjetlosti, pokreta i emocionalnoga učinka.

Utjecaj Španjolske

Godine 1577. El Greco pošao je u Madrid. Nadao se da će tamo postati službenim slikarom španjolskoga dvora. No njegov stil nije se dopadao službenim vlastima, i slikar se preselio u Toledo, gdje je bio slobodan u potpunosti razviti svoj veoma individualan stil. Povjesničari umjetnosti vole pratiti umjetnikove korake kako bi shvatili kakve je vizualne predodžbe on možda poznavao, te kako je i zašto to izmijenio u svoj vlastiti jezik. U El Grecovu slučaju transformacija je prilično radikalna.

Ako se vratimo slici svetoga Josipa, možemo vidjeti učinak što ga je dvadeset godina u Španjolskoj ostavilo na El Grecu. Na gornjemu dijelu slike El Greco vraća se svojim bizantinskim korijenima – ovo je probijanje božanskoga u naš svijet, koje poznajemo s tolikih ikona. No kako se ono promijenilo! Sada božansko eksplodira u naš prostor u strmome prepletanju ruku i nogu anđela što se probijaju kroz već olujno nebo. Ovdje bez sumnje vidimo – u dramatičnim i živim bojama – vizualni ekvivalent živopisnih napisa vidjelaca poput svete Terezije i svetoga Ivana od Križa. No njihove su upute također prihvatile toplu i ljudsku nježnost, kakvu vidimo u Josipovoj nagnutoj glavi, i blagoj ruci koja privlači prestrašenoga Isusa. On je možda ljudski prestrašen dok promatra žrtveni oltar naniže: gleda prema van, u nas, čiji su ga grijesi doveli tamo. A ispod Josipovih i Isusovih nogu prostire se grad Toledo, koji je sveta Terezija stavila pod zaštitu svetoga Josipa.

Izvor: Touchstone Magazine | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.