U svom malo poznatom eseju „Duh i pisanje u sekularnom svijetu“, samozatajna dobitnica Pulitzerove nagrade Donna Tartt piše: „Kao autorici romana koja je i rimokatolkinja, vjera je ključna u procesu stvaranja mojega djela i u razlozima zbog kojih sam potaknuta da ga stvorim.“ Međutim, postoji trajna napetost između njezine vjere i njezina „poziva autorice romana“, jer je „roman u svojoj povijesti i genezi naglašeno sekularna umjetnička forma – proizvod sekularnoga društva, koji se prvenstveno bavi sekularnim pitanjima.“ Književnica kaže da je „poprilično izraženo svojstvo bezbožnosti kod romana“, umjesto da bude „estetski ili kulturni odabir“, „nužnost utemeljena na formi“.

Iako Donna Tartt priznaje da se roman bavi „mnogim istim tajnama kao i teologija“ – grijehom i patnjom, sudbinom i slobodom – „on čini mnogo više u smislu ovoga svijeta nego sljedećeg“. „Sekularno“, „ovozemaljsko“ povezano je s latinskim saeculumom, „duljinom ljudskog života“.

Ako je književnica u pravu da se roman povijesno više bavio ovim svijetom nego onim sljedećim, ako čak i kršćanski i katolički romanopisci gotovo nikada ne prate svoje likove u Danteov kozmički zagrobni život, onda brojni daroviti, najprodavaniji pisci krše ograničenja sekularnosti, privlačeći likove i čitatelje u podzemna, duhovna područja prikazana s jednosmislenom ozbiljnošću.

Na primjer, u romanu „Lincoln u Bardu” (2017.) Georgea Saundersa predsjednik Lincoln tijekom Građanskog rata posjećuje kriptu svog pokojnog sina Willieja. Dok Saunders priznaje kao vidljive stvarnosti lica glavnoga junaka („izmoreno, ispijeno u čvrstim linijama neizrecive tuge“) i nedalekoga groblja („dom od bijelog kamena“), veći dio knjige nalazi se u bestjelesnom stanju limba. Roman zahtijeva da se budistički „bardo“ kojeg pohađa Krist, naseljen raznim idiosinkratičnim duhovima, anđelima i demonima, shvati ozbiljno.

Jon Fosse, dobitnik Nobelove nagrade za književnost za 2023. godinu, rekao je: „Sve što sam napisao možda se može nazvati nekom vrstom mističnog realizma – ne ‘magičnoga’, već mističnoga.“ Razmotrimo njegovu najnoviju novelu, “Isijavanje”, smještenu u prepoznatljivo suvremenu stvarnost. Njegov bezimeni protagonist bori se s jakim napadom dosade podvrgavajući svoju sudbinu planiranom slučaju: vozeći automobil seoskom cestom, prvo skreće lijevo, zatim desno i tako dalje, sve dok ne bude prisiljen stati – i noćna daleka hladnoća počinje se smirivati. Nemiran, obuzet nepozvanom željom da uđe u šumu i „pronađe nekoga“, umjesto toga susreće čudno, sjajno biće koje ga hvata za rame „nečim poput ruke“. Modus i raspoloženje novele su „možda“. Možda ima halucinacije, možda je ovdje, možda nije:

“Što god to bilo, nije bila osoba, ali, da, pa, nije bio ni duh, ali možda, možda, možda je zapravo bio anđeo, možda je bio Božji anđeo. Jer ta je prisutnost bila tako sjajna, tako bijela, ili je možda bio zli anđeo. Jer zli anđeli su također anđeli svjetla.”

Postsekularne priče poput “Lincolna u Bardu” obično nas vode u sinkretičke prostore, čije se duhovne ambivalentnosti često slave. I kako piše katolička književnica Katy Carl, Fosseu nije strana neortodoksnost. U svojoj “Septologiji”, koja mu je donijela Nobelovu nagradu, on dopušta glavnom liku „Asleu da samouvjereno iznese zapanjujuće, ponekad očito heterodoksne odgovore na zagonetke doktrine – odgovore koje sam Asle često povlači, proturječi ili izbjegava u kasnijim recima“. U “Isijavanju” Fosseov protagonist također nagađa: „Ili su možda svi anđeli i dobri i zli“, zaključuje, „svakako bi moglo biti i tako.“

Ali sigurnost ove heterodoksnosti je također potkopana. Opetovano odbacujući svjetlucavu prisutnost („Vjerojatno je to koliko je hladno ono što me tjera da razmišljam ne tako jasno kao inače“), kao i neobičan dolazak roditelja, neimenovani čovjek ne može poreći da glas prisutnosti posjeduje „nešto što biste mogli nazvati ljubavlju“. Sjetite se također da dok je izgubljen u šumi, zalutali hodočasnik Dante također moli biće čiju prirodu ne poznaje, jer je izgubio razlučivanje duhova: »Smiluj se« – viknuh – »na nevolje moje, / tko bio, sjena il’ živ čovjek koji!«, viče na skrivenoga Vergilija. Kada u “Isijavanju” ovo tipično tiho biće ne progovori gotovo ništa osim „Ja sam onaj koji jesam“, shvaćamo koliko je čovjek bio daleko od vjere, jer misli: „Čuo sam taj odgovor prije, ali se ne mogu sjetiti gdje sam ga čuo ili sam ga možda negdje pročitao.“ On je u egzilu iz Knjige Izlaska.

Kroz hipnotizirajući niz jednostavnoga, ali ritmičnoga jezika, Fosse nas mami u „sekularnu“ šumu samo kako bi prikazao čudne duhove koji su nepokolebljivo stvarni. Granice između natprirode i prirode duboko su porozne. Izgubljen poput Dantea, čovjek je „zaključan u zatvorenoj sobi u šumi, zarobljen, ali istovremeno je kao da je soba neograničena“. Poput stanovnika “Božanstvene komedije”, Fosseovi likovi su uglavnom fiksirani u nastavcima svojih nekadašnjih, zemaljskih navika, kao kada majka pripovjedačice prekori svog muža što ne razgovara, samo da bi zaključila: „Uvijek je isto, nikad ništa ne kažeš, čak ni kada ti sin stoji točno ispred tebe, samo nekoliko metara dalje, ne kažeš nešto.“

Jezivo je to što kada muškarac i njegovi roditelji pokušaju hodati bliže jedno drugome, „bilo je kao da se nismo nimalo približili jedno drugome, zapravo je bilo stvarno čudno i nemoguće razumjeti, istini za volju“. Sve više, „neznanje“ postaje naziv za djelovanje. Tek po dolasku bezličnoga, bosoga vodiča, oni ostvaruju ono što bi mogao biti napredak u stanje koje „nekako jednostavno jest… a riječi poput blistav, poput bjeline, poput sjaja, nekako su bez ikakvog značenja“. I Dante se suočio s takvom uzvišenošću i na vrhovima raja i u utrobi pakla, gdje oplakuje ovo nijemo ograničenje, jer mu nedostaju „rime tako oštre i strašne / kao tvrda činjenica te posljednje turobne rupe / koja nosi težinu svih strmina Pakla“. „Opisati dno Svemira“, to „nije lak pothvat… niti je to za jezike koji samo brbljaju dječje igre“. Ali za Fossea nije samo stvar u tome da riječi naše dječje igre ne mogu pošteno opisati duhovno – to je „kao da je sve bez značenja, i poput značenja, da, značenja više ne postoje“.

Fosse je rekao: „Imam osjećaj da u mom pisanju postoji neka vrsta — ne znam je li to dobra riječ na engleskom — ali neka vrsta pomirenja. Ili, ako upotrijebim katoličku ili kršćansku riječ, mir.“ Bez sumnje, “Isijavanje” se kreće prema pomirenju, i onome što bismo možda željeli nazvati mirom, ali nije jasno prikazuju li sredstva kojima nas Fosse vodi do toga istinsku tajnu Boga ili nas samo očaravaju nekom vrstom ambivalentne eteričnosti. Je li čovjek očišćen, spašen i ujedinjen sa svojim roditeljima bez zasluga, od Boga? Ili je kraj oslabljen jeftinom milošću deus ex silva (bog iz šume, igra frazom iz klasične dramaturgije deus ex machina, op. prev.)? Je li to očita milost, ili vrsta spasenja bez žrtve? To što netko napušta šumu ne znajući – da se želi vratiti tamo, pazeći na sve suptilnosti i indirektne znakove koji su tu umjesto Vergilija – može biti jedna od prednosti Fosseove fikcije. Čineći duhovno i nevidljivo opipljivim, on nas izaziva da ozbiljno shvatimo poziv Svetog pisma: „Ljubljeni, ne vjerujte svakom duhu, nego provjeravajte duhove jesu li od Boga.“ (1 Iv 4,1)

Izvor:  First Things | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.