J.R.R. Tolkien – tajni agent kršćanske objave: Silmarillion – U početku bijaše…

Ovdje je jasno da padaju u vode sve optužbe po kojima Gospodar prstenova, navodno, promovira maniheističku herezu. Zlo i dobro nisu ravnopravni, niti je materija zla, a Bog udaljen od stvorenja. Eru je jedan i neprikosnoven. On ima zadnju riječ u svemu. Posredstvom providnosti i milosti, posebice  kristološke naravi triju likova (Frodo, Aragorn, Gandalf) prisutan je aktivno u svijetu.

Već je iz Gospodara prstenova jasno da je Tolkien stvorio jedan čitav sakramentalni svemir. Ovdje kroz Silmarillion on izlaže jednu čitavu kozmogoniju. Eru, kao i Bog, stvara „ex nihilo“, on je duh, izvan fysisa, stvara izvan vremena. Bog stvara nebo, zemlju (pusta i prazna) i vode (nad kojima lebdi Duh; usp. Post 1,1-4). Eru, Tolkienova slika Boga, stvara anđele (nebo) u obliku bića koja se zovu Ainur (i niže redove – Maiar. Sauron i Gandalf su iz ovog nižeg reda „anđela“), prazninu i pjesmu (vode). Zato vilenjak Legolas (i svi vilenjaci) izbjegava more (vodu). Jer u njemu još čuje „pjesmu stvaranja“ koja ga zove kući, na zapad Valinora (kraljevstvo „anđela“). Zar ne vidimo u Legolasu i sebe same? Koliko puta je nas osobno glazba iznutra neobjašnjivo pokrenula; kao da u njoj osjećamo Božji zov na sustvaranje, kreativnost, susret? Sad nam može biti jasno zašto glazba ima tako važno mjesto u liturgiji Crkve. Tolkienove knjige pune su pjesama. Soundtrack obiju filmskih trilogija (kompozitor Howard Shore) zarađuje milijune i oduševljava ljude širom svijeta.

Što se tiče praznine, Eru u nju šalje „Neugasivu Vatru“ (Logos, dakle Mudrost, dakle Krist; usp. Mudr 7,25-27) i „ona je u srcu svijeta i svijet po njoj biva“. To je ona tajna vatra kojoj služi Gandalf. Na njezinu plamenu pali se vatra njegova prstena, Narye. Ovu tajnu vatru u srcu svijeta vidimo svaki put kad pogledamo ikonu ili sliku Presvetog Srca Isusova. Ono je okrunjeno vatrenim obručem, gori od ljubavi. Nasljedujući ga, i sveci gore ovom vatrom ljubavi i svjetlom istine (usp. Iv 1,16). Kažu da su svojevremeno ljudi žurili gasiti požare u šumama Umbrije a tamo bi pronašli sv. Franju i sv. Klaru kako razgovaraju. Sveti Serafim Sarovski sjajeći onom svjetlošću Duha Svetoga kojom je i Krist sjajio na gori Tabor, obasjavao je šume u kojima je boravio. Iz sv. Filipa Nerija i zimi je isijavao nekakav topli sjaj na kojem su ljudi mogli ruke grijati. Kad je umro, otkrilo se da su mu neka rebra bila pomaknuta u nepravilan položaj jer mu je srce na neobjašnjiv način bilo povećano.

Marijanski lik u kozmologiji Silmarilliona je Varda Elentari. Ona je nebeska kraljica (slika po uzoru na misterij kojeg se Katolička Crkva spominje u petom slavnom otajstvu krunice). U knjizi Prstenova družina Frodo i Sam prisluškuju vilenjake koji putuju u Sive Luke pjevajući Vardi. Ako pročitamo tu pjesmu, odmah će nam biti jasno da se radi o klasičnoj marijanskoj pjesmi. Varda je, kao Marija, zvijezda mora. Ona je kraljica zvijezda, svod-vladarica (značenje imena Elbereth) i zvijezda krijes (značenje imena Gilthoniel). Njeno ime Frodo zaziva u srazu sa Šelobom.

Bog izgovara, Eru pjeva. Njegovu pjesmu prihvaćaju Ainuri-anđeli (Job 38,7). Glazba je u vidu muzike sfera (vjerovanje da se planeti kreću po određenoj harmonij-muzici) bila element kozmologije od antike sve do renesanse.

I Tolkien je započeo s pjesmom. Inspiraciju za početak pisanja svog grandioznog djela nalazi 1914. godine (možda i ranije) kada nailazi na pjesmu anglosaksonskog pjesnika iz 9. stoljeća, Cynewulfa. Pjesma se zove Crist (Krist). Dva stiha pjesme pogodila su ga kao munja iz vedra neba:

Ealla Earendel engla beorthast

Ofer middangeard monnum sended!

(Zdravo Earendele, najsjajnija zvijezdo

iznad međuzemlja čovjeku poslani!)

Tako je nastao lik imenom Earendil (ime znači: „ljubitelj mora“), vjerojatno po uzoru na sv. Brendana Pomorca, irskog monaha iz 5. stoljeća za kojeg predaja kaže da je pronašao put do obale američkog kontinenta nekoliko stoljeća prije Vikinga. S njime počinju sva Tolkienova djela. Riječ je o još jednoj subkreacijskoj slici Krista.

Earendil, predak Aragornov, odlazi lađom na krajnji zapad i kao prvi smrtnik kojemu to uspijeva, traži pomoć nebeskih sila (anđela) u borbi protiv Morgotha koji pustoši Međuzemlje. Oni se odazivaju a Morgoth biva svrgnut i poslan u prazninu (pakao). Za vječni primjer ljudima i Međuzemlju, Earendil je poslan sa svojom lađom da plovi po nebu kao Venera „zvijezda Danica“ (Krist). Bočica sa svjetlom koju Galadriel daje Frodu u Lothlorienu sadrži upravo „Earendilovo svjetlo, koje svijetli kad se sva ostala svijetla utrnu“.

Tolkien je svoje učestale snove o “velikom plimnom valu” (koje je, zanimljivo, naslijedio njegov sin Christopher) uklopio u priču o velikom kraljevstvu ljudi, Numenoru. I kao što se Noa u arci spašava od potopa što je zadesio oholo čovječanstvo, tako se Elendil (Earendilov potomak) na svojoj lađi spašava od potopa Numenora i oholih kraljeva (Ar-Pharazon) koji su podigli oltare idolima i crnoj magiji (Sauronu), zaboravivši na Stvoritelja (Eru). Na istoku i kopnu koje tamo pronalazi, Elendil osniva kraljevstva Arnor i Gondor.

Eru se još naziva i imenom Iluvatar, što znači otac svih. Njegova djeca, ljudi, zovu se “eruhin”, djeca Jednoga. Čovjek (vilenjak, patuljak, hobit, ljudi) je stvoren na sliku Božju kao duhovno biće. Sva djeca Jednoga su i međusobno slična. Zar se ovdje ne krije jedna prekrasna Tolkienova ekumenska poruka?

Rekli smo da je Sauron bio pali anđeo, strah i trepet Međuzemlja. Iako Tolkien to negira, moramo primijetiti da njegovo ime neodoljivo podsjeća na grčku riječ „sauros“, što znači reptil. Kao što zmija u rajskom vrtu vara Adama i Evu i nudi im plod sa Stabla spoznaje dobra i zla (usp. Post 3,1-7), tako i Sauron Prijetvorni (kako ga zove Aragornov rod – dunedaini) vara ljude i nudi im prstenove moći. Njegov simbol, jedno budno oko bez vjeđe, od davnina (Egipat) je simbol centara moći ovoga svijeta i tajnih loža zla (masoni).

Ali i Sauron Veliki je nekoć bio samo sluga jednog većeg zla. Prvog i najvećeg palog anđela imenom Morgoth (Crni Neprijatelj). On je slika Sotone. Kao i Lucifer, Morgoth je nekoć bio najsjajniji i najmoćniji od anđela, izvornim imenom Melkor. I kad je Eru pozvao Ainure (anđele) da s njime oblikuju svijet glazbom, Melkor nije htio pjevati u suglasju sa svima, već je počeo vlastite melodije. U Uskrsnom hvalospjevu pjevamo u himnu: “O sretna krivico (felix culpa), koja si zavrijedila takvog i tolikog Otkupitelja (Krista).” U Silmarillionu je opetovano ovo načelo eukatastrofe da Bog dopušta zlo (Melkorov napjev i djelovanje) kako bi iz njega izrodio veće dobro (u konačnici  Utjelovljenje Druge božanske osobe). Eru pušta Melkora da pjeva ali od njegove zle melodije (participacije na stvaranju Zemlje-Arda) čini instrument kojim stvara još divnije stvari nego je prije bilo zamišljeno i upliće ih u svoju finalnu i konačnu melodiju kojom sve pokriva.

Ali, gdje vidimo ovu eukatastrofu ljudske sudbine, Utjelovljenje Kristovo u Tolkienovu svijetu? Saznat ćemo u idućem, posljednjem članku iz ove serije o Tolkienu i Objavi. Govorit ćemo o zbirci knjiga Povijest Međuzemlja.

Danko Kovačević

J.R.R. Tolkien – tajni agent kršćanske objave (1): Hobit, Krist i avantura života

J.R.R. Tolkien – tajni agent kršćanske objave (2): Gospodar prstenova – trijumf milosti

J.R.R. Tolkien – tajni agent kršćanske objave (4): Povijest Međuzemlja i utjelovljenje