U analima klasične glazbe neobična je sudbina biti najpoznatiji po djelu koje zapravo niste napisali. Ali takav je slučaj s Tomasom Albinonijem, talijanskim skladateljem baroknog razdoblja. Adagio u g-molu za gudače i orgulje postao je poznat kao popularno klasično djelo, mnogo korišteno u filmovima i televiziji te na vjenčanjima i drugim javnim ceremonijama. Ali djelo zapravo uopće nije Albinonijevo, već talijanskog muzikologa iz 20. stoljeća po imenu Remo Giazotto. Giazotto je tvrdio da je Adagio zasnovao na rukopisnom fragmentu Albinonijeve glazbe spašenom iz Državne knjižnice u Dresdenu nedugo nakon bombardiranja u Drugom svjetskom ratu.

Jedan od razloga zašto je Giazotto uspio izvesti ovu kreativnu izmišljotinu jest taj što je u njegovo vrijeme znanje o baroknoj glazbi među širom javnošću (za razliku od znanstvene zajednice) bilo prilično slabo. Od tada su se stvari enormno promijenile. Renesansa rane glazbe, uključujući baroknu glazbu, od sredine 20. stoljeća otvorila je vrata obilju glazbenih bogatstava koja su prije bila nepoznata. I svatko tko danas dobro poznaje barokni stil moći će prepoznati Adagio onakvim kakav jest: ne kao autentično barokno djelo, već kao dirljivi postromantični pastiš visokoga baroknog stila.

Ali tko je zapravo bio Albinoni, i kako zvuči njegova autentična glazba? Najbolje bi bilo reći da Tomaso Albinoni (1671.–1751.) čini dio bogate tapiserije glazbe u Veneciji, koja je svoje zlatno doba doživjela u 17. i 18. stoljeću. Kao cjeloživotni stanovnik toga otočnoga grada kretao se u društvu koje je napredovalo na stalno novoj paleti glazbe za sve prigode – društvene, vjerske i ceremonijalne. Venecija je bila grad boja, sjaja, snažnih kontrasta svjetla i sjene, a to se može čuti i u Albinonijevoj glazbi.

Albinoni je bio sin uspješnog trgovca papirom i igraćim kartama, a njegovo neovisno bogatstvo iz obiteljskog posla omogućilo mu je da živi ugodan život te piše i objavljuje kada i što je htio. Iako je bio potpuno profesionalan u onome što je radio, Albinoni je inzistirao da je „amater” (nimalo pogrdan izraz u to vrijeme), nazivajući se na naslovnim stranicama svojih djela dilettante veneto.

Jedan od najvažnijih umjetničkih oblika u Veneciji bila je opera, a poznato je da je Albinoni napisao oko 80 opera za kazališta diljem Italije (oženio se i opernom pjevačicom Margheritom Raimondi). Međutim, većina je tih zabavnih djela izgubljena, a isto vrijedi i za mnoga Albinonijeva djela sakralne glazbe za venecijanske crkve. Većina ove glazbe nikada nije objavljena, pa nakon što bi jednom ili dvaput bila izvedena iz rukopisa, bila bi odložena i zaboravljena. Jedina glazba koju je Albinoni odlučio objaviti bila je instrumentalna, uključujući devet zbirki sonata, koncerata i simfonija. Upravo na temelju tog opusa danas možemo prosuditi Albinonijevu vještinu.

Ovog skladatelja možete procijeniti na temelju njegovog Opusa 2, Sonate a cinque (za pet gudača plus basso continuo, harmonijsku podršku baroknog ansambla) i koncerata za obou i gudače. Sonate a cinque su prekrasne – neki od najboljih primjera barokne glazbe za mali gudački ansambl. Albinoni je volio obou, i poznat je kao prvi skladatelj koji je za nju napisao koncerte. Sva ta glazba  afirmira život, duhovno je zdrava, i emocionalno čista.

Italija je u barokno doba bila zemlja opere, a ujedno i zemlja violine. To dvoje nije bilo nepovezano. Poznate obitelji proizvođača violina u sjevernoj Italiji – Stradivari, Amati i drugi – usavršile su oblik violine krajem 16. i u 17. stoljeću, a nedugo zatim svirači i slušatelji otkrili su moć violine da oponaša ekspresivnost ljudskog glasa, baš kada je na scenu stupila i umjetnička forma opere. Sam Albinoni svirao je violinu i stavljao je u središte svojih skladbi. Ovdje je slijedio primjer Arcangela Corellija, „arkanđela violine”, koji je u Rimu oko 1700. godine stvorio dostojanstven, suzdržan i slatko ekspresivan stil violine kakav se, na primjer, čuje u njegovim varijacijama La Folia ili „Božićnom koncertu”.

Kad sam s osam godina počeo sa satovima violine, prilično sam se brzo zaljubio u barok, a Vivaldi je odmah postao favorit (mislim da je nešto u jednostavnosti i ritmičkom odskoku njegove glazbe privuklo mlade uši). Nedavno sam se vratio svojim baroknim korijenima – i u slušanju i u sviranju – ali Albinoni mi je sada više na radaru nego prije. Prije otprilike godinu dana svirao sam Albinonijevu sonatu za violinu s prijateljem i kolegom Johnom Armatom, ekspresivnim sviračem lutnje. Divio sam se koliko je glazba dobra – prekrasno oblikovana i izrađena, s emocionalnim usponima i padovima koji diraju ravno u srce – neponovljiva talijanska otvorenost osjećaja.

Elegancija, stabilnost i red – kao i osjećaj čiste, elementarne radosti – kvalitete su koje čujem u Albinonijevoj glazbi. To je apsolutno glazba Venecije, gdje u prekrasnim sporim stavcima gotovo možete vidjeti jutarnje svjetlo kako se igra na vodi lagune, ili osjetiti tiho strahopoštovanje i veličanstvenost sumračne unutrašnjosti jedne od gradskih crkava. Allegro ima pozitivnu energiju, nošenu klokotavim kontrapunktom, koja nas podsjeća da je Venecija bila središte života i aktivnosti, čak i tijekom razdoblja relativnog pada u Albinonijevo vrijeme. Do 18. stoljeća prethodno moćna Serenissima izdržavala se uglavnom turizmom – posebno tijekom popularne karnevalske sezone, koja je prethodila korizmi.

Kod Albinonija se također može čuti veza s talijanskom renesansnom tradicijom, koja seže ravno do Giovannija da Palestrine. Poput velikog crkvenog glazbenika, Albinoni je bio majstor polifonije, kombiniranja više glazbenih linija (bilo glasova ili instrumenata) u eufoničnu cjelinu, i nastavio je tu plemenitu tradiciju u završnoj fazi prije nego što je ustupila mjesto novom, jednostavnijem načinu za jednu melodiju s pratnjom, koja će karakterizirati rokoko i klasičnu eru. U njegovim gudačkim sonatama, Albinonijeve violine pjevaju čisti lirizam, snažno ukorijenjen u talijanskoj tradiciji glasa.

Možda mislite: a što s Albinonijevim poznatijim suvremenikom, Antonijem Vivaldijem? Nitko ne bi porekao da je Vivaldi bio smion talent i briljantan inovator. Njegova „Četiri godišnja doba” djelo su pravog genija. Ipak, za mene, Vivaldijeva lakoća ne traje uvijek dobro na duge staze. Albinoni ima više srca i konkretnosti, a njegova konzervativnija i rezerviranija priroda rezultira, po mom ukusu, trajnijim glazbenim vrijednostima. Kao glazbeni aristokrat, Albinoni bi se mogao smatrati talijanskim baroknim skladateljem za čovjeka-mislioca. Naravno, dijelom mu je imućnost omogućila da krene ovim promišljenijim putem. Budući da Albinoni nije trebao stvarati glazbu da bi preživio, ono što je objavio moralo je imati viši kvocijent kvalitete.

Nema većeg priznanja njegovom talentu od činjenice da je mladi J. S. Bach odabrao Albinonijeve teme kao temelj nekih od svojih fuga. Kao strastveni čitatelj glazbe, Bach je očito vidio vrijednost u Albinoniju (kao što je to činio i u Vivaldiju i drugima), a talijanska vatra i sjaj u glazbi omogućili su velikom njemačkom geniju da stvori vlastitu jedinstvenu glazbenu sintezu. Možda se samo radilo o tome da jedan genij odaje počast drugome.

Izvor: The Imaginative Conservative | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.