Kada je u rujnu 2005. prvi puta prikazan, film “Veličanstvena tišina” oduševio je javnost svojom nekonvencionalnošću.

Njegova tematika (život kartuzijanaca – najstrožeg katoličkog reda), stil (samo prirodna rasvjeta, bez efekata), zvuk (koji se dobrim dijelom sveo na tišinu), kao i pozadinska priča, činile su ga jedinstvenim u moru jednoličnih uradaka. Zapravo, “veličanstvena tišina” vjerojatno je najbliže duhovnoj obnovi koju je moguće doživjeti na filmu.

Odgovor nakon 16 godina

Redatelj Philip Gröning je s idejom o filmu pristupio kartuzijancima, redu kojeg je u 11. st. osnovao sv. Bruno, još 1984. No, u skladu s duhom reda koji sve čini u tišini i razlučivanju, odgovor nije stigao odmah. Kartuzijanci su mu se javili tek šesnaest godina kasnije — spremni otvoriti vrata svoga zatvorenog svijeta ako je on još uvijek zainteresiran.

Gröning je poziv prihvatio te je tijekom 2002. i 2003. proveo šest mjeseci u Velikoj Kartuziji, samostanu u blizini Grenoblea u Francuskim Alpama. Živio je i dijelio svakodnevnicu s redovnicima, u potpunoj tišini i osami. Također je snimao sam, bez filmske ekipe te umjetnog svjetla, koristeći isključivo prirodne zvukove i svjetlost.

Jednostavnost i tišina

Autor Kevin V. Turley o “Veličanstvenoj tišini” piše: Film traje više od dva i pol sata, i ima karakterističan tempo. Prvih 20-ak minuta ‘ništa se ne događa’. Ekran je gotovo posve zatamnjen. Uskoro shvatimo da smo u ćeliji jednoga redovnika, u ranim jutarnjim satima, i da smo molili s njim. To je tajna ovoga filma: uopće se ne radi o filmu u nekom prepoznatljivom smislu, nego o meditaciji. Uz ovaj dokumentarac publika vidi što se događa među samostanskim zidinama, i na određeni način ulazi u redovnikov skriveni život kontemplacije. Ako itko sumnja u ulogu filma u novoj evangelizaciji, ovaj film je njezin ogledni primjer. Kad je 2005. prvi put prikazan, pokazao se iznenađujuće uspješnim na europskim kino-blagajnama. Kad sam ga htio pogledati na večer premijere, nisam uspio – ulaznice su bile rasprodane. To i nije veliko iznenađenje. U današnjem vremenu sumnjivih filmskih prikaza duhovnosti, ovaj film prikazuje istinsku duhovnost u svem njezinu sjaju.”

Inače, redatelj Philip Gröning imao je više od 120 sati digitalno snimljenog materijala te su mu bile potrebne dvije i pol godine kako bi ga montirao. Sam će taj proces u jednom intervjuu nazvati “vrlo, vrlo teškim”.

“Film se ‘raspadao’. Bilo je nekoliko strukturalnih elemenata za koje sam znao da ih želim… ali ostatak? Za mene je to bilo poput monaškog procesa: proces u kojem sam morao prihvatiti da ne znam puno o ovome filmu te da će me film polako naučiti u kojem smjeru zapravo želi ići. Upoznao sam krepost poniznosti tako što sam u montaži gledao kako se film iznova i iznova raspada – sve dok se odjednom nije samo pojavio.”

‘Veličanstvena tišina’: Reakcija

“Veličanstvena tišina” naišla je na široko priznanje publike i kritike, uključujući laude u medijima kao što su New York Times i Variety. Također je osvojio posebnu nagradu žirija na festivalu Sundance. Američka biskupska konferencija (USCCB) uvrstila ga je, pak, među deset najboljih filmova 2007. godine.

Ono najvažnije, svjedoči Gröning, zavoljeli su ga i sami kartuzijanci.

„Redovnici su pogledali film i zaista im se svidio. Mnogo su se smijali scenama na kojima se i mi smijemo.”

Nama također ostaje samo da vam preporučimo film.

*Cijeli film “Veličanstvena tišina” s hrvatskim prijevodom možete pogledati ispod: