The Forge je deveti film Alexa Kendricka, koji se do sada etablirao kao jedan od istaknutih kršćanskih filmaša s početka 21. stoljeća. Nametnuo se Hollywoodu s filmovima “Vjerom do pobjede” (2006.) i “Vatrootporan” (2008.), pokazujući da eksplicitno kršćanski filmovi mogu biti kazališno isplativi. “Ratna soba” njegov je najbolji film, i prvi koji je dosegao prvo mjesto na kino blagajnama.

Sada imamo The Forge, koji nije striktni nastavak, ali se odvija u istom JCU („Isusovom kinematografskom univerzumu”, Jesus Cinematic Universe). Iako kvalitetom ne nadmašuje svog prethodnika, ipak se pokazao kao snažna priča o učeništvu, ohrabrenju i istinskoj muževnosti, što je sve moćan protuotrov za bezvoljnost našeg doba.

Isaiah (Aspen Kennedy) pati od teškoga osjećaja bezvoljnosti. Završio je srednju školu prije više od godinu dana, a nema posao, nema planove za fakultet i nema pojma što da radi sa svojim životom. Uglavnom igra videoigre na internetu, igra košarku na kvartovskom igralištu, i živcira svoju samohranu majku. Ona mu napokon postavlja ultimatum: zaposli se i plaćaj stanarinu, ili se iseli. „Izbacuješ me iz vlastite kuće?” negoduje on. „Iz tvoje kuće?” ona se začudi. Popušta i pristaje tražiti posao, što mu u zatvorenim igraonicama i u strogim kafićima slabo uspijeva.

Njegova sreća se mijenja kada se prijavi za posao u Moore Fitnessu, tvornici opreme za vježbanje. Dok piše prijavu, vrijeđa nepoznatoga čovjeka, za kojeg ne zna da je Joshua Moore (Cameron Arnett), predsjednik tvrtke. Umjesto da ga izbaci na licu mjesta, Moore odlučuje uzeti mladića pod svoje, misleći da bi mogao nešto napraviti od njega.

Uskoro ovo „ružno pače”, lijeni i privilegirani dječak uči postati labud s velikim odgovornostima, ali na tom putu nailazit će na probleme. Zakasnivši na svom trećem radnom danu, dobiva veliku kritiku. „Kada kasniš”, kaže mu Moore, „tvoji kolege moraju raditi umjesto tebe. To pokazuje nepoštovanje.” Moore se sastaje s Isaiahom tri puta tjedno radi „životnih lekcija”, koje uključuju i duhovno vodstvo.

Jedne noći, spoznajući kroz suze vlastitu grešnost i lijenost, Isaiah predaje svoj život Kristu. Od tog trenutka sve dolazi na svoje mjesto. Ne samo da plaća stanarinu, već – poput člana Anonimnih alkoholičara – nadoknađuje štetu svima onima kojima je nanio nepravdu. To otvara mogućnosti za koje nikada nije mislio da su moguće od Onoga kome je sve moguće.

Naša moderna kultura nema mnogo toga ponuditi očajnim mladićima. Opcije koje se nalaze na društvenim mrežama su ili bespomoćni slabići koji se prepuštaju svim užicima (poput Woodyja Allena) ili ženomrsci egomanijaci (poput Andrewa Tatea). S obzirom na to da ga je otac napustio rano u djetinjstvu, čini se da je Isaiah predodređen za neuspjeh. Nasreću, pojavljuje se Moore. Biti muškarac je u konačnici biti poput Krista – netko tko polaže svoj život za druge. Muškarac prihvaća odgovornost za svog bližnjega i obavlja posao koji je potreban za uzdržavanje svoje obitelji i zajednice. Također se mora „riješiti svega što Kristu stoji na putu”. Za Moorea je to značilo igranje golfa. Za Isaiaha, to su pornografija, arogancija, oholost i – što je najgore – videoigre.

Orson Welles jednom je šaljivo rekao da „postoje dvije stvari koje se nikada ne mogu iskreno i uspješno prikazati na ekranu: seks i molitva”. Što se tiče seksa, to sigurno nije zbog nedostatka truda. Što se tiče molitve, The Forge dokazuje da Welles nije u pravu. Likovi često mole, i pojedinačno i kao zajednica, formalno i spontano.

Isaiah ima prekrasan trenutak, poput onoga patrijarha Jakova, u kojem se bori s Božjom zapovijedi da oprosti svom ocu. Na površini se čini kao da samo hoda u krug, razgovara sam sa sobom. Ipak, u kontekstu kinematografije, scenarija i glazbe, jasno je da se kroz veliku patnju on oblikuje u zreloga čovjeka vjere.

Koristeći motive iz „Ratne sobe”, kada joj sin prolazi kroz veliku krizu, Isaiahova majka okuplja grupu prijatelja na molitvu, uključujući neustrašivu gospođicu Claru (Karen Abercrombie), koja se moli žestinom koja bi mogla parirati svetoj Ivani Orleanskoj ili svetom Antunu Pustinjaku. „Ljudi molitvu doživljavaju kao rezervnu gumu”, kaže ona Isaiahu. „Ali ona mora biti tvoj volan, ono što pokreće sve.” Pavao kaže istu stvar u petom poglavlju Prve poslanice Solunjanima, iako bez usporedbe s automobilima.

Posljednja je tema nužnost bratstva. Isaiah ne samo da odlučuje postati kršćanin, već izražava želju za učeništvom. Moore ga zatim poziva da svaka dva mjeseca dolazi na večeru na kojoj drugi muški mentori i učenici dijele svoju vjeru. Godinu dana nakon ovog zajedništva, Isaiah je dobio mač od gotovo pet kilograma, i rečeno mu je da ga drži paralelno s podom. U roku od jedne minute, njegova ruka počne se tresti, sve dok, jedan po jedan, ostali članovi ne stave svoje prste pod oštricu.

Nitko se ne može sam nositi s pritiscima života. Kao muškarci moramo se oslanjati jedni na druge i, kada je potrebno, pozivati ​​jedni druge na odgovornost. To također uključuje „blagoslove patrijarha”, od jednog muškarca drugome, koji podsjećaju na Stari zavjet, a ove su scene izvanredne po tome što se izravno suprotstavljaju antimuževnim osjećajima u našoj kulturi. Naravno, katoličanstvo je tu potrebu odavno razumjelo – s redovništvom, crkvenom hijerarhijom, zajedništvom u župi, i doručkom s palačinkama u organizaciji Kolumbovih vitezova. Lijepo je vidjeti i da su protestanti to prepoznali.

Još uvijek ima tragova starih Kendrickovih pogrešaka, uključujući smiješni preokret u radnji na sredini filma, koja me još uvijek zbunjuje. Međutim, usprkos sporom početku, The Forge se razvija u veličanstvenu i moćnu priču. Film bi mogao biti koristan za svakog pripadnika generacije Z koji se možda ne uspijeva pokrenuti.

Izvor: Catholic World Report | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.