Tekst koji slijedi govori o filmu Matta Browna „Freudova posljednja seansa“ koji prati izmišljeni susret psihoanalitičara Sigmunda Freuda (u filmu ga glumi Anthony Hopkins) i pisca C.S. Lewisa (Matthew Good). Njih dvojica raspravljaju o Bogu ali se dotiču drugih važnih tema, kao što su odnosi unutar njihovih obitelji.

U rujnu 1939. Sigmund Freud proživljavao je svoje posljednje dane u skromnoj londonskoj ladanjskoj kući. Kao i mnogi stariji intelektualci, većinu vremena provodio je družeći se s raznim umjetnicima, političarima, pripadnicima akademskih krugova, i svima koji bi zagolicali njegovu znatiželju.

Zabilježeno je da je kratko prije smrti Freud proveo jedno poslijepodne ugošćujući „mladog oksfordskog profesora”. Godine 2002. Armand M. Nicholi mlađi, koji je bio klinički profesor psihijatrije na Medicinskom fakultetu Sveučilišta Harvard i u Općoj bolnici u Massachusettsu, objavio je knjigu The Question of God: C. S. Lewis i Sigmund Freud Debate God, Love, Sex, and the Meaning of Life („Pitanje Boga: C. S. Lewis i Sigmund Freud raspravljaju o Bogu, ljubavi, seksu, i smislu života”). Dramaturg Mark St. Germain napisao je kazališnu predstavu o mogućem razgovoru između Freuda i C. S. Lewisa (Michael Goode), a sada ju je redatelj Matthew Brown sjajno adaptirao za veliko platno.

Sve mane ovoga filma – a ima ih nekoliko – zasjenjene su čistim užitkom gledanja dva kulturna titana 20. stoljeća kako se uz dosjetke bore oko duše Zapada. Jednako je zabavno kao Godzilla protiv King Konga, ali s nešto manje strukturnih oštećenja na kući.

Kada Lewis stigne u Freudov dom, prva reakcija njegova domaćina je da se požali. „Jako ste zakasnili”, kaže oštro stari velikan. Lewis objašnjava da su vlakovi kasnili jer su prevozili djecu na selo kako bi pobjegla od bombardiranja Londona. Freuda to ne impresionira. Razlog pozivanja mladoga stručnjaka bila je rasprava o Lewisovoj prvoj knjizi, The Pilgrim’s Regress („Hodočasnikov povratak”), alegorijskom prikazu slavnog djela engleskoga puritanskog književnika Johna Bunyana „Hodočasnikovo putovanje iz ovog svijeta u onaj koji treba doći” (The Pilgrim’s Progress, 1678.), koje uključuje kritiku Freudove filozofije.

Tijekom nekoliko sati raspravljaju o postojanju Boga, ljudskom umu, ljubavnim vezama, patnji, homoseksualnosti, slobodi, sudbini Zapada, i još mnogo, mnogo toga. Tu je i manji podzaplet, koji uključuje Freudovu kćer Annu (Liv Fries) i Freudovu ovisnost o njoj dok njegovo zdravlje slabi. Na kraju se pozdrave i odu ne uvjerivši onoga drugoga, ali obojica su nakon toga razgovora mudriji.

Malo je vjerojatno – iako nije nemoguće – da se taj sastanak dogodio. Ipak, sukob njihovih uvjerenja bio je sasvim stvaran, i njegovi su odjeci još uvijek prisutni.

Njihov razgovor počinje temeljnom raspravom o postojanju Boga. Freud priznaje važnu ulogu simbolizma, misterija, i zajednice koju pruža teizam, ali ga vidi kao „štaku” za suočavanje sa svijetom. Po njegovu mišljenju, znanost (osobito njegova vlastita psihoanaliza) zamijenila je ovu potrebu – i to je tako i tako istina. Lewis je vjerovao u to, ali je naposljetku otkrio da su znanstvena objašnjenja njegovih opažanja manjkava. On prelijepo artikulira svoj argument proizašao iz želje, koji čovjekove umjetničke težnje prikazuje kao dokaz Boga, na što se Freud samo nasmije i nazove to besmislicom.

Ovi suprotstavljeni svjetonazori – začarani kozmos nasuprot redukcionističkom kozmosu – još uvijek strukturiraju razmišljanje i oblikuju um današnjih ljudi. Oni utječu na sve aspekte života – od seksa, preko obitelji, preko politike, do rata, i do arhitekture modernih crkava. Ova je rasprava, unatoč vizualnoj jednostavnosti, fascinantna. Hopkins je jedan od najvećih glumaca svih vremena, a Goode se veoma dobro drži naspram majstora. Scenarij i gluma su vrhunski. Rijetkost je da jedan razgovor može održati dvosatni film, ali sada su dva sjajna filma postigla taj podvig (drugi je „Moja večera s Andreom”).

Iako je razgovor uvjerljiv, teško je reći tko je u raspravi „pobijedio”. Srećom, postoji lakši način. Isus kaže da prave proroke možemo prepoznati „po njihovim plodovima”. Lewis je miran, sabran, ljubazan, velikodušan i čedan. To ne znači da on nema mana, ali on je iskren u vezi s njima i „hvali se svojom slabošću”. Freud je, s druge strane, arogantan, dezorijentiran, uznosit, ovisan o drogama, i aktivno razmišlja o samoubojstvu. On je također svjestan svojih pogrešaka, ali ih opravdava kao dio ljudskog stanja, koje je zajedničko svima. Uostalom, ako su ponašanja jednostavno proizvod čovjekova nesvjesnog uma, tada se ne može zapravo ni griješiti… niti činiti dobro.

Film, nažalost, završava tako što filmaši pokušavaju opravdati obojicu na pomalo neiskren način. Unatoč priznanju njegova samoubojstva i njezinih homoseksualnih afera, Freud i njegova kći smatraju se uzornim znanstvenicima koji su promijenili svijet. U međuvremenu, Lewisa se samo usputno spominje kao kršćanskog apologeta, ali ga hvale zbog financijske pomoći djeci izbjeglicama za vrijeme Drugoga svjetskog rata.

Bolji test bila bi osobna svetost pojedinca i jesu li ti pojedinci vodili duše i kulture do istine i Isusa Krista. Odgovor na to bi trebao biti očit.

Izvor: Catholic World Report | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.