Hrvatska ima više svojih blaženika i svetaca. No postoji još jedna sveta duša o kojoj sam nedavno čula ove riječi, toliko dojmljive i šokantne, da ne daju mira:

„I Danica pripada svetačkom Zagrebu, Zagrebu biskupa Kažotića, biskupa Langa, patra Vendelina Vošnjaka, Ivana Merza, Avelina Čepulića, Marice Stanković, Vlaste Arnold, oca Ante Antića i, naravno, kardinala Alojzija Stepinca te tolikih drugih junaka i junakinja duha koji su se svim silama trudili živjeti prema evanđelju Isusa Krista“ – pater Josip Antolović.

Tko je spomenuta Danica koju stavljaju uz bok našim najvećim duhovnim velikanima? Tko je djevojka niska stasa iz središta Zagreba koja je rado zalazila u poznatu „Palmu“, a svaki dan nakon škole po dva sata adorirala u crkvi sv. Vinka Paulskog u Frankopanskoj ulici? Pri tome ju je čak i jedan svećenik zamolio da se moli Isusu za njega!

Tko je žena koja je, kad se razboljela, sa štapom hodala u procesiji, a u svojim dvadesetima imala ne samo diplome u rukama, već i nešto o čemu se govori i nakon sto godina?

Tko je mlada učiteljica od svojih 49 kilograma težine koju bi roditelji ponekad zamijenili za učenicu i koja je na svetim misama u Krašiću možda bila u istim klupama uz bl. Alojzija Stepinca?

To je ona kojoj su na vratima samostana rekli da ode kući zbog tuberkuloze i koja je imala i teške i zamršene obiteljske odnose; to je ona za koju su i u krašićkoj pošti primijetili da živi drugačije i koja je od svojih učiteljskih primanja pomagala bratu u Pragu, a naposljetku svu svoju ušteđevinu dala djevojci Kristi kao miraz za ulazak u samostan; to je ona koja je od bolova zubima grizla posteljinu i nakon svega rekla da voli što joj je put trnovit i što osjeća oštre ubode trnova jer je tada bliža Bogu.

To je Danica Širola (1900. – 1926.).

Na izlazu iz jedne kapele u mnoštvu obavijesti i listića, naišla sam upravo na njezinu sliku; lijepo lice sa složenom i uredno počešljanom pletenicom u kosi. Bolje bi bilo reći da je ona pronašla mene. Do tada, kao i mnogi drugi, nisam gotovo ništa znala o toj djevojci, a ako sam jednom prilikom nešto i čula, nije me previše zaokupiralo.

Ovaj put Danica nije odustala od mene. Nosila sam mjesecima njezinu sličicu u autu, po džepovima, prevrtala je po torbama i tu i tamo bih je pogledala, ne mogavši više ne zapaziti njezin prodoran pogled.

Bilo je to jednog jutra, u vrevi dječjeg obuvanja, kada sam u sebi uskliknula: „Danice, ako želiš da te upoznam, pronađi način! Istog dana, nakon nekoliko sati, stigao mi je odgovor časne sestre iz Družbe kćeri Božje ljubavi Slavice Buljan, koja je jedina danonoćno prepisivala sve Daničine rukopise, dopisivanja, pjesme i dnevnike iz pune kutije arhivske građe.

Bio je to moj znak i početak istraživanja o ovoj svetoj duši.

„Isusovci su me pustili u svoj arhiv i sve sam prepisivala. Držala sam u rukama komadić njezine kose i komadić haljine. To je jako bitno jer to može biti prvorazredna relikvija. Sve ću učiniti i sva bih se razdala za Danicu“, govorila mi je sestra Slavica pokazujući pritom izvornu Daničinu sliku staru stotinjak godina. Pomislila sam, ako jednom bude blažena, ja sam je dotaknula. Samo sam promatrala i od ganuća šutjela.

Sestra Slavica objasnila mi je kako doći do devetog polja s brojem 22 na zagrebačkom Mirogoju gdje se nalazi grob obitelji Širola pa tako i Daničino počivalište. Skroman je to grob, kao što je bila i sama Danica, no zajedništvo u molitvi sa svetim dušama nešto je nalik zdencu na koji svratiš i koji te napije ili njihaljci na koju dođeš odmoriti se. Jer takve duše raskrčuju put do Boga.

Na tom, na van ni po čemu osobitom grobu, možeš sjesti i zaplakati. Zaplakati suzama koje bi vjerojatno prale sav konformizam u kojem živimo i na koji nasjedamo, a onda i dale odmor duši od svih laži ovoga svijeta kojih smo prepuni i zbog kojih često samo tražimo ugodu, a izbjegavamo svaku patnju.

Na tom mjestu može se osjetiti da se naš Zagreb ponosi i da na hrvatskom nebu sjaji još jedna sjajna zvijezda – Daničin lik koji stoji uz bok hrvatskim duhovnim velikanima. Na tom Mirogoju na kraju ti dođe osmijeh na lice zbog spoznaje da postoje ovakvi primjeri koji bude nadu za naš narod, za naše mlade.

Što to može nagnati čovjeka da se raduje usred boli i da voli trpjeti za Isusa, što drugo ako ne to da je vidio nešto nevidljivo? Iako znamo za Boga i vjerujemo u njega, pred jednim životom koji je toliko slijedio Boga da nam se to čini možda pretjeranim ili suludim, ipak zastanemo i kao da ponovno kažemo: „Aha, Bog ipak postoji.“

Ovaj svijetli Daničin lik još je u sjeni, a toliko ga trebamo. Možda će tek naša djeca doživjeti njezino uzdizanje na čast oltara, no do tada se sigurno širi sveti glas koji poziva: radujmo se, čitajmo o Danici, govorimo o Danici, molimo se Danici.

Možda će i po tvojim molitvama i djelima njezin lik biti proglašen hrvatskom blaženicom i sveticom. Možda će i tebe na današnji dan, katolički blagdan, koji već godinama poznaješ i možda kraj njega samo s lampašima prođeš, neki glas upitati: „Jesi li išta drugačiji nego prije?“

Budi svet u svijetu ondje gdje jesi.

Da, teško je živjeti sveto. Često nam treba neka baklja da nas zapali, netko poput Danice. Za početak jednostavno kreni, kako su to učinili i drugi. Neki od onih koji su to učinili ostavili su nam riječi svjedočanstva o uslišanju molitava po Daničinu zagovoru. Ovdje donosim tek neka od njih:

„Vrlo često pogled bi mi otišao prema letku, budući da je bio na stolu na kojem sam radila te bi onako u sebi zavapila: ‘Danice, pomagaj!’ Razmišljala sam da dam otkaz jer je bilo sve teže i teže. Ono što je meni čudesno (iako sam molila samo tih nekoliko dana) jest da mi se neposredno nakon toga velika većina zadataka koje trebam napraviti razbistrila u glavi.“

„Tada opet pronalazim letak, nakon godinu dana i odlučujem se na molitvu za čudo, po zagovoru Danice Širole; za izdavanje knjige, trebalo mi je oko 20 000 kuna i molio sam nju, baš nju, da mi pribavi novac. Svaki dan. I kako sam molio, tako je novac polako počeo i pristizati, što nadahnućem prijatelja, što uplatama nekih firmi.“

„Mene je od vjerojatne smrti od korone spasio Daničin zagovor. Moji prijatelji išli su se moliti na Daničin grob. I ja sam čula glas u srcu: moli se Danici. Potražila sam njezinu sličicu i cijelu sam je noć zazivala. Nakon nekoliko dana ozdravila sam i mogla kuhati i posluživati. Kasnije sam dobila herpes zoster koji je zahvatio čak i oko. Bila je večer, uzela sam Daničinu sličicu i stavila je na oko. Kad sam se probudila, na oku nije bilo ničeg.”

„Profesorica sam engleskog jezika, no devet godina radila sam po zamjenama i nikako nisam mogla dobiti posao u školi na neodređeno vrijeme. Po preporuci jednog isusovca, počela sam se moliti Danici za pomoć u radu i zagovoru pri traženju posla. Pozvana sam na razgovor u školu i kad sam došla ravnatelj mi je priopćio da sam već jučer primljena na neodređeno.”

Možda te nešto od ovoga nagna da je zazoveš, a onda se zaljubiš u njezina Boga. U svakom slučaju, želim ti da ti današnji dan ne prođe samo u ritualima lampiona i neradnog dana, želim ti da dok šetaš grobljima da te preuzme i nikad više ne ostavi taj sveti nemir da se sav opredijeliš za Isusa.

Nakon razgovora sa sestrom Slavicom, dobila sam neobičnu molbu. Budući da je sestra bila spriječena izaći, zamolila me da odem u poštanski ured i da knjigu o Danici pošaljem jednom katoličkom novinaru u Poljskoj koji je svoju zemlju želio upoznati s ovom svetom dušom.

Ovo je za mene bio kao dar, kao Daničin poljubac jer sam osjećala da sudjelujem u čudesnom širenju miomirisa ove svetice. To je bilo i poput ispunjenja poznatih proročkih riječi koje su urezane i na ploči pred Daničinim grobom: „Htjela bih se popeti na visoku goru da doviknem svijetu kolika je ljubav Srca Isusova!“

Trebamo početi uvijek sitnim korakom, s jednim zazivom, s jednom strelicom ljubavi prema Isusu, prema Danici, a onda ćemo gledati kako se to širi na cijeli svijet. Kada sam ono jutro Danicu zamolila da me upozna sa sobom, ona je to ozbiljno shvatila jer već nekoliko dana poslije na pošti sam slala njoj posvećene pošiljke.

S vrećicom punom njezinih sličica i knjižica vratila sam se kući sretna. Manje su mi smetale stvari koje me uvijek bodu jer sreća, uistinu, leži negdje drugdje. Na putu do te spoznaje pomažu nam svi sveti.