Na ljestvici od pet načina kako najviše volim provoditi vrijeme, rekla bih da je gledanje nogometnih utakmica. I momčad svog sina tako sam voljela gledati dok igra, sve dok se nije razbolio te morao odmirovati i propustiti turnire. Moram priznati da je moja tuga bila možda i veća od njegove. Možda će neobično zvučati, ali u meni se tada srušilo božanstvo zvano „nogomet“.

I dok nije mogao trenirati i igrati utakmice, zahvaljivala sam za zdravlje svoga djeteta, a taj je idol u mojem srcu nekako pucao i lomio se sve više. Da se razumijemo, i danas jako volim gledati nogomet i ići na turnire, ali u većoj slobodi i bez robovanja tomu.

No ono što smo kroz te dane mirovanja u obitelji imali, kao možda nikad prije, jesu riječi. Upravo su tada započeli neki od važnih razgovora. Kada je sinu bilo dosadno, često bi mi znao reći: „Mama, pričaj mi“, što je zamijenilo nekadašnje: „Čitaj mi.“ Danas, kada zna razliku između svijeta mašte i stvarnosti, najčešće kaže: „Ali pričaj nešto stvarno, nešto što se nekome dogodilo.“

I dok sam jedne večeri pretraživala po sjećanjima događaje (koji su morali biti stvarni, a dovoljno zanimljivi) prisjetila sam se raznih doživljaja poput onog kada sam u jednoj crkvi stavila bilježnicu iz kemije preko noći ispod Gospina kipa da bolje napišem ispit ili kako je muževa papiga iz djetinjstva sahranjena kraj savskog nasipa.

A onda sam jedne večeri rekla sljedeće: „Imam najbolju priču koju sam ikada čula.“

A ona ide ovako: Jedan moj prijatelj nedavno je bio u New Yorku te je upoznao jednu ženu, Leokadiju Głogowsku, koja je preživjela događaj poznat kao „11. rujna“ ili „pad Blizanaca“. U toj velikoj nesreći život je izgubilo gotovo 3000 ljudi, među kojima i četvero Hrvata. Sjećam se da sam kao djevojčica na televiziji vidjela zabijanje dvaju zrakoplova u nebodere i izbezumljene ljude koji su, u oblacima dima, još dugo stajali u šoku, bježali, skrivali se u trgovine i jecali.

Srce mi je gorjelo kada mi je taj prijatelj rekao da bih s tom ženom, kao jednom od preživjelih, mogla porazgovarati pa sam ga zamolila da me s njom spoji. Nakon što sam u uzbuđenju poslala e-mail toj gospođi, prvih nekoliko dana nije bilo odgovora te sam se zapitala zašto bi mi se ikada ta osoba uopće javila. No tada sam uzela papirić na koji sam napisala „New York“ i stavila pod kip svetog Josipa, sa željom da mi se ta gospođa javi. Već istog dana, za otprilike sat vremena, u svojoj sam pošti primijetila e-mail. Sa suzama u očima i ganućem u srcu gledala sam sliku koju mi je poslala: bila je to fotografija iz njezina ureda na 82. katu iz kojeg je tog kobnog dana uspjela pobjeći.

Tog dana, dok se spremala na posao, prije ulaska u auto, već je navukla na jednu nogu cipelu s vrlo visokom petom, no u istom trenutku pogled joj je pao na ravne i udobne kožne sandale. Upravo tada glas u njenom srcu govorio joj je da promijeni cipele i obuče one udobnije. U zadnjoj sekundi prije nego što je napustila svoj stan, poslušala je taj glas. Dok se toga jutra vozila autocestom koja prilazi Manhattanu s juga i gledala tornjeve blizanaca, divila se njihovoj ljepoti. Neki su mislili da su tornjevi ružni, ali ona je, kao građevinski inženjer, rado promatrala njihovu jednostavnu arhitekturu.

Muž ju je svakog jutra ostavljao ispred ulaza u Sjeverni toranj, zgradu u kojoj je radila i koju je zrakoplov prvu udario. Tog jutra na rastanku i izlasku iz auta poljubio ju je i poručio joj da bude oprezna. Do svog ureda na 82. katu morala se voziti dvama dizalima te je u 7.30 sati počinjala s poslom. Prije početka rada pogledavala je kroz staklene zidove svog ureda na istočnoj strani i uživala u prekrasnom pogledu koji je imala. Vidljivost je tog jutra bila neobična dobra i šalila se da može vidjeti do svoje domovine, daleke Poljske. Sjela je za računalo i počela raditi na jednom od svojih projekata.

U 8:45 sati, minutu prije udara, u uredu je zavladala neobična tišina koju je tren poslije prekinuo zastrašujući zvuk. Zvučalo je kao da je došlo do eksplozije, a sjeverni toranj se savio u stranu pa u suprotni smjer i konačno došao u prvobitni položaj. Iskočila je sa svog stola i pokušala se uravnotežiti, dok su knjige padale s polica, a s vanjske strane letjeli papiri i komadi metala. Pomislila je da se dogodio potres, a sve je bilo toliko nestvarno da joj nije padalo na pamet nikakvo logično objašnjenje.

Odjednom je čula kolegu da viče: „Izlazi! Odmah! Izlazi!“ Zgrabila je torbicu i potrčala prema vratima gdje je već bilo mnogo crnog dima. To je bio trenutak u kojem je pomislila da je ovo kraj njenog života i da će umrijeti. Jako se bojala smrti i počela je moliti za mir u srcu u trenutku umiranja, rekavši: „Ako je tvoja volja da umrem sada, molim te pusti me da umrem u miru.”

Ova misao potrajala je djelić sekunde i u tom trenutku se prisjetila e-maila koji je dan prije, 10. rujna 2001., dobila od sestre iz Poljske. Dopis je bio vezan za još jednu nesreću koju je te godine, 15. kolovoza, doživjela u istom tornju. Kad je išla na ručak i ušla u dizalo, ono je počelo padati te je u nekoliko sekundi propalo trideset i dva kata, zaustavivši se kada je netko pritisnuo tipku „stop“. Prestrašeno je plakala i tjedan dana od straha nije mogla ići na posao.

Kada je ovu nezgodu ispričala majci u Poljskoj, ona je odmah otišla u crkvu zatražiti svetu misu zahvalnicu za spas života njene kćeri. Svećenik joj je rekao da je jedini dan kad može služiti svetu misu 11. rujna. Kada je tog utorka na 82. katu u strci i strahu molila, prisjetila se sestrina e-maila i toga da se u tom trenutku za nju u Poljskoj služi sveta misa. Znala je da to nije slučajnost i to je dalo vjeru njenu srcu. Obuzeo ju je neobičan osjećaj unutarnjeg mira s kojim je potrčala u gusti dim prema stubištu. Trebalo joj je više od sat vremena da napusti zgradu i kada je konačno podigla pogled s Church Streeta, šokirala se vidjevši da su oba tornja u plamenu.

Dok je bila unutar zgrade, nije imala pojma što se događa, a zaštitari im nisu smjeli ništa reći o napadu zbog panike koja bi znatno otežala evakuaciju. Mislila je da je na sigurnom kada je stigla ispred tornja, ali joj je neki glas ponovno govorio da bježi s tog mjesta. Trčala je prema Brooklynskom mostu i, ugledavši putem javnu govornicu, poželjela je telefonirati mužu, no isti glas govorio joj je da se ne zaustavlja.

Došavši do spomenutog mosta, vidjela je da se ruši prvi od tornjeva. Iako je bila dovoljno daleko, pomislila je da s njenim razumom nešto nije u redu i da se toranj Svjetskog trgovačkog centra ne može srušiti. Dok je trčala prema drugoj strani mosta, srušio se i drugi toranj, a ona se tresla i molila za sve svoje suradnike. Krenula je u smjeru Bay Ridgea gdje živi, ali nijedan javni telefon koji je putem vidjela nije radio. Nakon četiri sata, kada je pronašla prvi telefon koji radi i čula ton za biranje, drhteća ruka nazvala je suprugov broj.

Njen je suprug, kako veli, bio tvrd čovjek koji nikada ne plače, ali nakon što je čuo njen glas, oboje su plakali. Rekao je da su to bila četiri najduža sata u njegovu životu. Te večeri, sa sinom Michaelom, studentom na jednom od njujorških sveučilišta, sjedili su kod kuće i grlili se. Taj je dan bio lekcija za cijelu njenu obitelj te su svi troje zajedno molili i zahvaljivali Bogu što su živi.

Te noći u krevetu, s muževljevom rukom s jedne strane i sinovom s druge strane, završio je najteži dan u životu te su shvaćali koliko je svaki ljudski život važan. Molili su i za sve koji su izgubili život. Danima nije mogla zaspati te je nakon nekoliko tjedana molila ovako: „Ako si me spasio 11. rujna, molim te, pomozi mi da sada prebolim ovaj stres.“ Vjera joj se uvećala, od tada ima drugačije prioritete, a njen se život zauvijek promijenio.“

Prepričavanje ovog događaja djeci završila sam ovom porukom: „Sine, Bog postoji. I on nam nekada šapće koje da cipele obučemo. Da ova žena toga dana nije obukla ravne cipele, ne bi mogla brzo trčati, a ne bi mogla ni izuti se i trčati zbog mnoštva komadića stakla koji su letjeli posvuda. Da nije slušala glas da trči, ne bi danas bila živa.“ „Laku noć“, rekla sam im vjerujući da će i sutra Bog već providjeti neku novu nevjerojatno stvarnu priču, jednako kao što je Abrahamu providio janje za žrtvu, umjesto njegova sina.

A ja sam još dugo ostala “u sebi” s gospođom iz New Yorka; danima, tjednima. Razmišljala sam i o još jednoj nevjerojatnoj pojedinosti. Ta je gospođa na zidu svog ureda objesila sliku koju joj je nacrtao sin. Naime, nakon što se obratio, išao je na hodočašće u Međugorje te je nacrtao Gospu Međugorsku. Kopija te slike visjela je u uredu 11. rujna. Slika Majke.

Također, vele da se jedan svećenik toga dana, koji nije bio ni u jednom od tornjeva, u trenutcima nesreće zatekao ispred njih, ušao u predvorje, dao svima skupno odrješenje i – više nije nikada izašao.

Mnogo je stvari na koje imamo odgovor, ali na pitanje zašto Bog nešto dopušta, često ne uspijevamo biti mudri. Možda je to u redu i možda napokon trebamo pustiti da Bog bude Bog, a čovjeku da ostane čovjek.

U vezi toga u misli mi je došla knjiga Michaela D. O’Briena „Njujorška luda“ koju sam davno pročitala. Autor ondje slobodno interpretira i priča priču baš o 11. rujnu. Jedan ulomak dao mi je odgovor na sve:

„Nema objašnjenja zašto neki ljudi pogibaju, a drugi bivaju spašeni. Barem ne takva koje bi stalo u naše malene glave. Ali možemo odlučiti da ćemo učiniti ono što možemo. Pamćenje možeš zakopati duboko u zemlju i misliti da si s njim izašao na kraj. Ali ono je tu i potrebno ga je preobraziti u nešto što nam daje život. Želiš li pobijediti smrt, moraš stvoriti život. No moramo odlučiti da ćemo se prihvatiti toga teškog posla ako želimo odrasti i biti mudriji, ako želimo – postati ono što jesmo.“

Ako nam je teško vidjeti Očevu prisutnost i njegovo vodstvo u životu, započnimo s Majkom. Kao i u onom uredu 11. rujna, tako i danas, i sutra. Naš ljudski problem je što kao ograničeni ljudi ili nedovoljno jaki u vjeri, u mnogim životnim prilikama često ne vidimo Boga. No uvijek možemo izabrati gledati ga gdje On jest i gdje ga možemo vidjeti. Trebamo se zadržavati na onim mjestima i situacijama u kojima nam se On pokazuje, tamo gdje ga vidimo i gdje ga pronalazimo, umjesto da ”razbijamo glavu” s ostalim.

Razmišljajući o 11. rujnu, pitat ćemo se gdje je tada bio Bog. Pa, ipak, bio je ondje dok je šaptao koje cipele da se obuku, bio je u poljupcu supruga toj ženi i u njegovoj poruci da bude oprezna, govorio joj je u srcu da trči, i onda da opet trči, bio je u liku Majke u uredu zgrade koju je “progutao” crni dim, bio je u zgarištu toga dana i mnogim pričama tog jutra koje nikada nećemo saznati. Bio je mnogima i u odrješenju toga jutra, i u vapaju i u jauku. Bio je i s mojim sinom u bolesti zbog koje nije mogao igrati ono što toliko voli. Bio je tu dok sam mu prije spavanja pričala priču od koje će možda i živjeti cijeli život. Bio je tu dok je i meni priča ove žene rušila mnoge tornjeve koje sam si sama sagradila.

I pustimo da njegove uredbe ostanu nedokučive (usp. Ps 139,17). Hodajmo zemljom i činimo dobro. Spašavajmo živote. Pričajmo priče, rušimo tornjeve svoje nadutosti u kojoj mislimo da poznajemo Boga i slušajmo ga kako nam svakoga jutra šapuće, čak i koje da cipele obučemo. Pustimo Bogu da bude Bog, a mi ostanimo samo ljudi i ne zaboravimo: tražimo ga dok se može naći (usp. Iz 55,6).