Beth Orton – “Weather Alive” (Partisan Records, 2022.)

Kao da sam nakon dugo vremena ponovno susreo staru prijateljicu, tako sam se otprilike osjećao kad sam još krajem rujna minule godine, kad je album i izašao, prvi put preslušao “Weather Alive” engleske kantautorice Beth Orton. Da, ne samo što sam dojma – naravno, govorim iz strogo vlastite vizure – kako s glazbenicima, neusporedivo više nego, primjerice, s redateljima, književnicima, slikarima ili pripadnicima drugih više ili manje popularnih umjetnosti, gajim(o) taj posebno prisan odnos slušajući njihovu glazbu kroz cijelu mrežu duboko osobnih, intimnih senzora i iščekujući nove “susrete” stalno se referirajući na prethodne, već u slučaju ove izuzetno zanimljive kantautorice to “prijateljstvo” funkcionira na jednoj zagonetnijoj, manje uhvatljivijoj razini od onih na kojima se inače povezujem s posebno mi dragim rukopisima suvremene glazbene antologije.

S odmakom od, evo, nekoliko mjeseci, pobjegavši čak i u novu kalendarsku godinu, pratim tako tu krivulju koja me od Bethina prvog samostalnog albuma, sjajnog “Trailer Park” iz 1996., pouzdano vodila do kolekcije od tek, evo, sedam albuma serviranih bez žurbe i pritisaka, kao djela glazbenice koja svoju poetiku tretira kao prvenstveno finu komunikaciju sa svojom samoćom. Vjerujem da se baš u tom ključu razvijao taj moj specifični prijateljski odnos s njezinom glazbom, možda u stalnom naslućivanju onog što je na desetljeće starom albumu “Sugaring Season” sama riječima oblikovala u predivnoj pjesmi “Mystery” pjevajući “Dođi i umiri svoju dušu, ovdje misterij je rođen“, ne tražeći da proučavam ni crtice iz njezine biografije ni bilo kakve vanjske utjecaje i društvene okolnosti. Jer, poetika Beth Orton stalno lebdi na granici jednostavnosti i najfinijeg misterija, u prostoru između jasnih, blagim tonovima okupanih slika i zagonetnog rječnika jedne konkretne čežnje, sugerirajući ono što odavno držim kao jedino ispravno ili bar najintuitivnije, pa tako i najiskrenije shvaćanje nečije umjetnosti – da pjesma (jednako kao knjiga, film ili slika) svojim otisnućem ka svima koji je žele čuti prestaje biti jednodimenzionalna izjava te postaje “ljepota u oku promatrača”, svačije duhovno vlasništvo i prostor za promišljanje, tumačenje i doživljavanje.

I dok je na fenomenalnim prvim albumima – “Trailer Park” i “Central Reservation” – vješto ispreplitala nenametljivu elektroniku (prigrljenu u suradnjama s Williamom Orbitom i duom The Chemical Brothers) i folkom premazane, akustične recepture, kako je vrijeme odmicalo, tako se, naglašenije od nešto slabijeg albuma “Comfort of Strangers”, sve više naslanjala na živu glazbu, uronivši u konačnici posve u akustični folk (na tihom minimalističnom albumu “Sugaring Season” iz 2012.). Ali samo da bi na donedavno zadnjoj zbirci, “Kidsticks” iz 2016., napravila puni zaokret u elektroniku i sintetičke tonove, ne kao povratak korijenima koliko kao korištenje tih korijena za proširivanje glazbenih horizonata. A sve to vrijeme kao da je zapravo vrtjela istu pjesmu, što ne koristim kao zamjerku ili izrugivanje, već naprotiv, da istaknem to njezino pažljivo tkanje istog misterija pjesme, stalni fini govor pronikao iz samoće u koju se kreativni duh treba povući da bi se precizno izrazio. Po običaju, Beth nije žurila (razmak među albumima uvijek joj iznosi najmanje tri godine), pa smo na “Weather Alive” morali čekati čak šest godina (kao svojedobno između “Comfort of Strangers” i “Sugaring Season”), no ono što nam je na najnovijem albumu ponudila novi je zaokret koliko i jednostavno nastavak iste, sigurne plovidbe, dodatno ugođene komunikacije…

Presudno intoniran zvukom rabljenog pijanina kojeg je nedavno kupila na londonskom Camden Marketu, odnosno, načinom na koji je taj zvuk ispunjavao njezin dom po odlasku djece u školu, “Weather Alive” album je puzajuće retrospekcije i titrajima dozirane intimnosti. Lišen, naravno, konkretnih svakidašnjih vinjeta, odnosno, satkan od slika koje će tek u ušima i očima slušatelja dobivati konkretnu namjenu i asocijativnost. Album s tek osam pjesama, ali prepunjen odvojcima tih istih pjesama, koji će vam negdje na pola puta sugerirati da upijate zbirku kao dugu, sugestivnu cjelinu, da doživljavate ozračje prije nego same pojedinačne pjesme. Bez ijednog suvišnog premaza, a zvukom pun, bogat i izazovan, bilo da je to postignuto kontroliranim gitarskim erupcijama, širokom paletom elektroničkih začina, saksofonom koji se probijaja iz pozadine ili samim vokalom koji nikad dosad nije bio tako krhak, tako isprekidan, kao da neka slova jednostavno nisu uspijevala prijeći preko usana…

Prije svega, dakle, tih album, ali ne onog tipa postignutog intimom u studiju i minimalizmom u pristupu i odabiru instrumentarija, pa ni škrtim produkcijskim rješenjima (iako je ovo prvi Bethin album kojeg je producirala posve sama), već samim ozračjem koji od pjesama pravi komadiće mozaika, a od slika koje se nameću oblikuje stalno mijenjajući film. Što se samih riječi, odnosno, stihova tiče, Beth odmah na početku, u naslovnoj pjesmi postavlja natuknice koje će oblikovati, ali nikad posve dovršiti krajolik – jutro, svitanje, uzdižuća magla i padajuće sjene – dok je prate klavir i miks organskih i elektroničkih niti čija se neuhvatljiva melodioznost doima poput stalno lelujavih odbljesaka sunca na vodenoj površini. Da, to je ona moja prijateljica s kojom se “dopisujem” već dvadesetak godina i koja mi uporno ostavlja tek djelomično dovršene rečenice umjesto konkretnih izjava i sugestija, uvijek polazeći od sebe, ali nikad ne prodavajući sebe kao umjetničku projekciju…

“Weather Alive” se, štoviše, doima poput meditativne retrospekcije u smislu da preko ranije spomenutih odvojaka pjesama Beth posjećuje epizode iz vlastite prošlosti, poput svoje adolescencije u “Friday Night” ili razgovora s roditeljima, umrlima još dok je bila tinejdžer u “Lonely”. No, ta prisjećanja ne služe kao puko pripovijedanje ili izraz nostalgije, već služe kao put ka pomirenju, nalaženju mira u sadašnjosti, kao i u prošlosti, čime glazba, kad se stvara otvorena i iskrena duha, po tko zna koji put potvrđuje svoj terapeutski potencijal. Beth Orton je to, uostalom, opisujući album i sama potvrdila: “Kroz pisanje ovih pjesama i stvaranje ove glazbe, našla sam put povratka svijetu oko sebe, način da dosegnem prirodu i ljude koje volim i do kojih mi je stalo. Kroz specifičan zvuk starog isluženog klavira kojeg sam kupila na Camden Marketu, živeći u gradu u kojem nisam imala namjeru ostati, otkrila sam kako prihvatiti stvari i našla put iscjeljenja.”

Sve se to kroz “Weather Alive” probija poput jeke, pomoću repetitivnih lirskih dionica i krhkosti same vokalne izvedbe, pa i kroz svojevrsno (samo)šamaranje u, primjerice, “Lonely”, ali iznad svega – ili na koncu svega – samom cjelinom, prostorom koji je ovaj ciklus pjesama stvorio golom sugestivnošću svojih nota i boja, glazbenom lakoćom i bogatim tkanjem te iste glazbe. “Nisam zaboravila sve što sam rekla da će biti, sav svijet unutar mene“, pjeva Beth Orton u pjesmi “Haunted Satellite”, pa odmah koju strofu kasnije zadnje riječi zamjenjuje sa “svijetom izvan tebe i mene”: njezina je glazba komunikacija na širokom spektru valova, otvorena unutar nje same da bi se takvom artikulacijom mogla otisnuti dalje i tako generirati sav svoj iscjeliteljski, terapeutski potencijal. Ali i jednostavno lijepa glazba, lijepa baš zbog sveg tog previranja u samoj joj nutrini. Album “Weather Alive” refleksija je svoje potpisnice ne u njezinom trenutku – kao pedesetdvogodišnje umjetnice, supruge i majke dvoje djece – već u njezinu životnom totalu.