Oliver – “Dolaziš” (Aquarius Records, 2025.)

Kad nas velika glazbena imena napuste tijelom, glazba koju za sobom ostavljaju njihovu prisutnost čini zapravo vječnom. To, uostalom, i jest moć umjetnosti, koliko god njezin smisao nije toliko u produljivanju umjetnikova života, koliko u izražavanju, pa i tretmanu čežnje kao kičme čovjekova duha. Jer i u samom liku, u prepoznatljivom jeziku umjetnika leži solidan dio te trajne, tajnovite, pa gotovo i otajstvene sintakse umjetnosti kao Stvoritelju, Umjetniku nad umjetnicima najbliže ljudske djelatnosti. Kad danas slušamo već davno utihnule glasove svojih omiljenih glazbenika, od Elvisa do Leonarda Cohena, od Vice Vukova do Ive Robića, nastavljamo, da, prepoznavati odraze vlastita duha na nitima njihovih versa i nota, ali i uporno oživljavati njih same, kao opipljive nam osobnosti i uvjerljive personifikacije.

Naravno da sve to vrlo dobro znade i razumije i diskografska industrija, čiju pak profitnu kalkulaciju pritom ne treba prezirati ni osuđivati, već joj priznati nerijetko plemenitu ulogu u baštinjenju dragih nam melodija i pjesama, odnosno, u prenošenju glazbenog nam blaga novim generacijama slušatelja. Reizdanja antologijskih albuma i znalački, profesionalno uređene kompilacije neizostavna su tako izdanja na diskografskom tržištu, a zapravo nužna da bi se sva ta glazba zaista korijenski primala i u novim vremenima, među novom publikom. No, u tom procesu baštinjenja i revalorizacije glazbe, posebno intrigantan, a sve češći segment čine inventure studijskih i inih arhiva, odnosno, potraga i objavljivanje svojedobno arhiviranih, pa i odbačenih pjesama koje iz raznih razloga nisu našle svoje mjesto na nekim od službenih albuma svojih autora. Naravno, ta praksa nerijetko završi u vrlo mračnim, da ne kažem slijepim ulicama, ali svjedoci smo i predivnih, po mnogočemu vrijednih izdanja koja su nam dala uvid u cijele paralelne diskografije svojih potpisnika, poput, primjerice, edicije “The Bootleg Series” Boba Dylana ili sličnih antologija Neila Younga ili Johnnyja Casha.

Sedam je godina, evo, prošlo od odlaska Olivera Dragojevića, glazbenika koji nije bio autorska veličina, ali je zato jasnije i elokventnije, a jednostavnije i neposrednije nego itko na našoj estradi personificirao samu glazbu, kao zvonku radost i kao umjetnost, kao jezik duše (odnedavno također pokojni Brian Wilson zvao ju je “Božjim glasom”) i kao zvuk jednog podneblja. Teštamenat koji je ostavio ovaj kozmički Dalmatinac, kako ga je, parafrazrajući američkog kozmičkog trubadura Grama Parsonsa, još zarana nazvao Dražen Vrdoljak, nevjerojatna je glazbena škrinja iz koje ne prestaje prepoznatljiv pjev, iz koje neumorno dopire glas koji je i najslabije pjesme, onakve koje bi uz neki drugi vokal bile osuđene na zaborav, pretvarao u narodno blago. Ne zato što je znao pogoditi ton, već zato što je u sve tonove prenosio dio sebe, bez kalkulacije ili tehničke pedanterije; ne zato što je pjevao emotivno, već zato što je pjevao i živio u istom koraku, u svakom motu. I naravno da je utihnuće takvog glasa, usprkos svoj ostavštini i trajnoj sveprisutnosti, u glazbi i u svakodnevnoj životnoj fantažiji, ostavilo prazninu, barem ondje gdje smo desetljećima dobivali nove Oliverove pjesme…

Što nas dovodi natrag ulozi diskografske industrije i njezinom tretmanu ostavštine svojih preminulih uzdanica. A ako je itko kod nas zavrijedio temeljitu inventuru i pažljivu selekciju iz svojih studijskih arhiva, onda je to neponovljivi Oliver. Čak donekle i čudi što se još proteklih godina nije “dogodilo” kakvo izdanje ovoga tipa, ali “Dolaziš”, album koji na jednom mjestu sabire dvanaest dosad neobjavljenih pjesama kojima se Oliver bavio zadnjih godina života, i nije trebao žurbu. Štoviše, s odmakom od ovih gotovo sedam godina, čini se kako je baš i trebalo pustiti to vrijeme da prođe, da se tišina koja je nastala popunjava “tek” svim onim nezaboravnim pjesmama koje nam je naš vjerojatno najpopularniji glazbenik ostavio kao baštinu i trajni životni soundtrack… i da se onda, nakon te sjetne stanke ispunjene radošću koju ta glazba donosi, neke nove pjesme otpjevane tim istim glasom pojave poput nove fešte, novog druženja sa starim, uvijek dobrodošlim, nikad zaboravljenim znancem.

Pjesme na “Dolaziš” skupljene su i objavljene pod okriljem Aquarius Records, s kojim je Oliver surađivao u zadnjoj fazi svoga putovanja, i one zaista i odišu duhom, posebnom vrstom friškine koja je obilježila njegove pozne albume. Kako je, silom prilika, u pitanju prije svega zbirka “neiskorištenih” pjesama, sabiranje, dakle, onoga što se iza Olivera u glazbenom smislu dalo pronaći i ocijeniti kao više-manje gotovo djelo, teško je govoriti o albumu u onom pravom, zaokružujućem smislu. “Dolaziš” je tim slijedom gotovo tipično izdanje svoje vrste, na trenutke prepoznatljiv u svojim najupadljivijim konturama, a na trenutke nešto više nalik B-stranama singlova, no ono što inače krasi Oliverovu glazbu – njegov glas sposoban nevjerojatnom lakoćom i poniznom jednostavnošću donositi nam cijele svjetove, istodobno prepoznatljive i uvijek nove – tu nastupa kao siguran, trajni adut, koji će svakoj od ovih dvanaest pjesama udahnuti makar trag tog nevjerojatnog, jedinstvenog talenta sraslog s dalmatinskim svagdanom…

A uvodna pjesma, baladna “Ne mogu ti reći”, ogledni je primjerak ove pozne stranice Oliverove kajdanke, jedna od pjesama za koje vam se čini da ih je kozmički Dalmatinac svojedobno vadio iz rukava kad god bi to poželio. Pjesma predivna prije svega jer je Oliverova, jer je nosi i prenosi njegov glas koji iz njezinih versa i nota izvlači samo ono najbolje, ono što je čini posebnom i… pa, lijepom. A ta balada odredila je cijeli ton albuma kojeg je pomogla sastaviti i sama Oliverova obitelj. Familija – što je, poetski, naslov zadnjeg albuma kojeg je snimio za života – bila je oduvijek njegovo najprirodnije stanište, bilo da je riječ o onoj doslovnoj, bilo o onoj široj, glazbenoj, zavičajnoj, pa se čini da ona zaista stoji utisnuta kao vodeni žig u tijelo ovih pjesama, lijepih upravo zbog tog konteksta u kojem su nastale. Tim više što znamo da se oko albuma potrudio krug ljudi s kojima je Oliver bio blizak, kao i zbog pojavljivanja nekoliko gostujućih glasova koji su zbirci dali presudni familijski otisak, od Marijana Bana u šarmantnoj “Na dnu mora” preko zbora Izvor u daškom gospela ozračenim “Danima” do Tedija Spalata, Ede Bralića i klape Šufit u još jednom tipičnom dalmatinskom evergreenu “Ne diraj moju ljubav”, dosad nam poznatom u izvedbi potonje spomenute klape.

Možda se većina pjesama, poput, primjerice, naslovne pop-balade iz pera Vinka Barčota ili “Kapetan bez broda” Tomislava Mrduljaša (da navedem dva na albumu najzastupljenija autorska imena) čine predvidljivima, pa i konfekcijskima, ali album kao cjelina sasvim korektno ispunjava svoju ulogu. “Dolaziš” kao zbirka možda jest plod inventure (pažljive, toplim rukama odrađene, ali ipak inventure), pjesme bi u nekom sretnijem raspletu možda dobile mrvicu bogatije ruho ili kakav dodatni Oliverov dodir, ali u cjelini album zvuči skladno i kompaktno, elegično u tonu, a prozračno u lakoći svoga postojanja. Možda čak u izostanku kakve zadnje glazure sadrži i tu intrigantnu dozu nesavršenosti kao podsjetnika kako je sve prolazno i nikad posve dorečeno. Ali i kako je ljepota – kao ključna odlika svake umjetnosti – ono što se otima zaboravu i eroziji, ono što ostavlja trag u beskraju, i u nesavršenostima nalazeći putove do nekih novih svitanja.