In memoriam: Shane Patrick Lysaght MacGowan (Pembury, 25. prosinca 1957. – Dublin, 30. studenoga 2023.)

U prošli petak, 8. prosinca, tisuće su ljudi na ulicama Dublina ispratile tijelo glazbenika Shanea MacGowana, koji je osam dana ranije, u 65. godini života, preminuo od posljedica virusnog encefalitisa. Lijes omotan irskom zastavom praćen je suzama i pjesmom, uz najdirljivije počasti i najspontanije emocije, da bi na samoj pogrebnoj ceremoniji u crkvi Blažene Djevice Marije od Krunice u 150-ak kilometara udaljenom gradiću Naneghu, rodnom mjestu pokojnikove majke, sudjelovali irski predsjednik Michael D. Higgins i dugogodišnji predsjednik Sinn Féina, Gerry Adams, brojni kolege, od Nicka Cavea do Imelde May, i prijatelji iz svijeta popularne kulture, poput glumca Johnnyja Deppa. Ponovno uz pjesmu, uz dirljive izvedbe nezaboravne balade “A Rainy Night in Soho” (Nick Cave) i narodne “A Man You Don’t Meet Everyday” (nekadašnja kolegica iz benda, Cáit O’Riordan, koja ju je svojedobno pjevala i na drugom albumu MacGowanova sastava The Pogues), u ozračju tuge i gubitka, ali i proslave jednog iznimnog i dalekosežnog talenta, kao iskreno priznanje duši koja se za ovozemaljskog života pokazala tolikima bliska i prepoznatljiva.

Ispraćaj, dakle, dostojan velikana svoga doba, osobe za koju se može reći da je nacionalno blago, koliko i dio šire kulturne baštine. Dirljiva ceremonija koja je i svojevrsno narodno okupljanje, bdijenje nošeno spontanim okupljanjima i zborskim pjevanjem pjesama koje su se u kolektivnu svijest zavukle gotovo neprimjetno, mimo službenih top-lista i marketinških strategija. Posljednje zbogom umjetniku koji je utjelovio tolike stereotipe, a da je pritom bio i ostao unikat, kantautoru koji je suvereno vladao riječima koliko su emocije vladale njime, čovjeku koji se nije mogao, znao ni htio othrvati onom iskonskome što čini dušu i srce, identitet jednog naroda, makar ga to koštalo ne samo komercijalnog uspjeha, već i zdravlja. Ali čime je to Shane MacGowan, glazbenik koji u zadnjih dvadesetak godina jedva da je išta toga novoga uistinu dao svijetu glazbe, umjetnik koji je u konzumaciji opijata, od alkohola do teških droga, otišao toliko daleko da je od rane mladosti plesao po uskom i skliskom rubu bezdana, zavrijedio počasno mjesto u antologiji irske i svjetske popularne glazbe, ali i u tolikim srcima koja je već za života dotaknuo i osvojio? I, ako ćemo ići i korak dalje, zašto je tako važno da o tom autodestruktivnom bukaču i hedonistu čitate i na jednom katoličkom portalu?

Prizori s MacGowanova posljednjeg ispraćaja koje sam tek pokušao dočarati u uvodu još mi se svježe izmijenjuju pred očima i nude toliko odgovora da ih je nemoguće sažeti u riječi. Jer, kad vidite mnoštvo kako na ulici u čast njezinu autoru pjeva “Fairytale of New York”, nije teško u tom činu prepoznati prije svega duhovnu vezu, a onda i iskaz pripadništva, obostranog, odavno utvrđenog i neprekršenog. Shane MacGowan nikad nije bio rock-zvijezda, kao što ni svojim stihovima nije stremio visovima koji bi onima (o) kojima je govorio možda ostali nevidljivi u izmaglici neke od inačica kreativno-intelektualne oholosti. Ni po čemu nije bio umjeren ni odgovoran čovjek, ali je u svojoj glazbi ostao autentičan i vjeran ishodištu koliko i odredištu, ljudskom koje je volio kao opipljivo i ovozemaljsko, kao i božanskome koje je vidio i osjećao kroz odgoj i tradiciju, koliko i kroz intuiciju kreativnošću gonjena tragača i instituciju Crkve kao trajnu prisutnost u životu (katoličku misu još je kao dijete doživljavao kao najljepše životno iskustvo). Bio je pjesnik koliko i naprosto iskreni protagonist svoga dijela povijesti jednog naroda, koji je birajući između svećeničkog poziva i priključivanja IRA-i odabrao možda manje hrabar, ali nikako i neambiciozan put glazbenika koji je “želio održati irsku tradiciju živom i glazbu joj učiniti popularnom u cijelome svijetu”. Pjesnik koji je naoko banalne, nerijetko i brutalne prizore iz pubova i s ulica, s brodova kojima su mu sunarodnjaci odlazili u potragu za sretnijim i bezbrižnijim životom da bi nalazili uglavnom patnju, smrt i nostalgiju, i s tuđinskih dokova i urbanih krajobraza, opisivao briljantnošću esteta i neposrednošću uličara. Glazbenik kojeg je odgojio punk da bi on vrlo rano sirovost i žestinu te estetike upario s tradicijom svoje Irske, i to ne samo instrumentarijem, već i samom poetikom. Vjernik koji je toliko puta padao da su mu i sami padovi postali molitve, a raspelo od kojeg se nije odvajao zadnjih mjeseci života križ kojeg je imao prenijeti na svoju Golgotu. Shane MacGowan, braćo i sestre…

Rođen na Božić 1957. i odrastao u irskoj obitelji doseljenika u Englesku, Shane je u ambijentu tradiciji i vjeri orijentirane obitelji zarana iskusio i čežnju za domom i stereotipe irskog načina života koji ga je klatio od puba do vrata crkve, od piva do hostije, od (ljubavi prema) književnosti do (pijanog zova) ulice, od mržnje (prema tuđinu) do ljubavi (prema svojoj tradiciji i domu). Još u dječačkim danima duboko je osjećao i čežnju za domom, za Irskom u kojoj bi boravio ljeti na farmi s rodbinom, da bi se s boli u duši vraćao u Englesku, gdje se obitelj nastanila u potrazi za boljom zaradom. Ali ne treba, zaista nema potrebe, osobito ne ovdje i s moje strane, tražiti sociološko-psihološka pojašnjenja života i odabranih putova čovjeka kojem su iste brižne ruke nudile prve lekcije iz vjeronauka i prvi alkohol, koji je život živio u punom zamahu i bez brige za sutra (a kamoli prekosutra), koji je taj život volio jer je znao da je dar (tim više zato što je rođen na, kako je sam znao naglašavati, Gospodinov rođendan), kad je sve što o Shaneu trebate ili možete znati sadržano u njegovoj glazbi – u tekstovima punim detalja povezanih u pripovijesti o domovini i iskupljenju, o čežnji i stranputicama na putovanju njezinim bridovima, i u notama natopljenim obožavanom irskom glazbenom baštinom. A svoje najvrjednije verse i note ovaj je nenadmašni poeta ostavio u slavnom bendu The Pogues, kojeg je početkom osamdesetih osnovao s nekoliko prijatelja i istomišljenika, te s njima snimio pet albuma kroz koje ću pokušati dočarati makar dio onog što sam prepoznao kao razlog svim pitanjima s početka teksta, odnosno, obrise njihovih odgovora…

Prvijenac “Red Roses for Me” iz 1984. i danas se čini poput vala čiste svježine u kojem se miješaju pankerska žestina i tradicionalne recepture podcrtane bendžom, harmonikom, mandolinom i irskom zviždaljkom. Uvodne “Transmetropolitan” i instrumental “The Battle of Brisbane”, koji zvuči bliži nekom od prošlih nego svome 20. stoljeću, neodoljivi su komadi rane MacGowanove poetike koliko su i tek naznake njezina razvoja. Njegova želja da irsku glazbu približi svim meridijanima i paralelama svoj put tako nije krčila konceptom i nametanjem forme, koliko razuzdanom svirkom hranjenom čistim užitkom, radošću muziciranja u tim tonalitetima i srastanjem sa svim njezinim sociološkim i kulturološkim pritocima. The Pogues će to podcrtati i uvrštenjem narodnih pjesama poput “Poor Paddy” koja portretira irskog radnika na željeznici i mornarske “Greenland Whale Fisheries” (obje poznate među irskim pomorcima) ili “The Auld Triangle” slavnog irskog pjesnika i pisca Brendana Behana. MacGowanov vokal pritom se pokazao jednako uvjerljivim u bržim, sirovijim pjesmama poput “Waxie’s Dargle” ili “Down in the Ground Where the Dead Men Go”, kao i u sporijim, izvedbeno i emocionalno zahtjevnijim pjesmama poput spomenute “The Auld Triangle”, što će biti zalog kasnijim iznimnim baladama s upravo vokalom kao jednim od ključnih aduta. Imaginarij i motivi pritom su od samoga početka ukorijenjeni u irskom radničkom i iseljeničkom miljeu, a stihovi poput “Kad se svijet čini mračnim i trebam svjetlo u sebi, ući ću u bar i popiti petnaest pinti piva” (u znakovito naslovljenoj “Streams of Whiskey”) postavljaju okvire koji tu nisu da bi slavili opijanje, koliko ga pozicionirali kulturološki te iscrtali nevoljkost za istupanje izvan kohezivnih praksi, makar vodile ka propasti.

Ako je nastupni album bio val svježine uhvaćen naoko bez ikakva uljepšavanja i sa svim – ponajprije produkcijskim – manama, sljedeći, “Rum, Sodomy and the Lash” iz 1985., brutalno naslovljen prema Churchillovoj opasci o pomorskoj tradiciji, prvo je od dva remek-djela benda koji je brzo našao poklonike i izvan Irske i Velike Britanije. Autorski snažniji, ali i svirački kompaktniji, slojevitiji bez gubitka energije svojstvene bendu od prvoga dana, drugi album Poguesa trijumf je duha koji se na prvijencu otisnuo u svijet kao ponosno irsko dijete. Ponovno uz nekoliko narodnih (“I’m a Man You Don’t Meet Every Day”, “Jesse James” i “The Gentleman Soldier”) i posuđenih (“Navigator” Phila Gastona, “And the Band Played Waltzing Matilda” Erica Boglea i bezvremenska “Dirty Old Town” Ewana MacColla), album je sastavljen od sve snažnijih MacGowanovih poetskih bravura, od kojih se posebno ističe “A Pair of Brown Eyes”, u kojoj narator u jednoj od pijanih noći sreće ratnog veterana koji mu prepričava užase rata koje je lakše proživljavao misleći na oči svoje ljubljene. Sraz naturalističkih prizora i snažnog emocionalnog naboja pod sjajnom je melodijom dobio savršeno udomljenje, no najdojmljiviji rezultat je sam bend koji se pokazao daleko snažnijim i umješnijim od dotad možda prevladavajuće slike o društvu folk-pankera sposobnima prvenstveno za razuzdane tulume. Energična “Sally MacLennane” pokazala je pak i da (a)tipični barski folk-punk može polučiti visoke estetske rezultate.

Prije sljedećeg albuma, The Pogues su snimili EP “Poguetry in Motion”, na kojem se našla jedna od MacGowanovih naljepših pjesama, “A Rainy Night in Soho”, čija će “mjera za snove” nekoliko godina kasnije dozvati i Nicka Cavea za mikrofon, pa nije nimalo slučajno što je istog kantautora ta uloga dopala i prošloga petka na prijateljevom pogrebu. A onda je, na očigledom snažnom kreativnom valu, na samom početku 1988. došao novi album “If I Should Fall from Grace with God”, vjerojatno najbolji u portfoliju benda. Zbirka koja je ponajbolje izbalansirala sve odlike i preokupacije MacGowana kao autora i The Pogues kao benda koji baštini irske glazbene recepture donijela je izniman duet s pjevačicom Kirsty MacColl, “Fairytale of New York”, pjesmu koja će se prometnuti u jednu od najvoljenijih pjesama s božićnom tematikom i ugođajem. Priča je to, naime, o ljubavnom paru irskih imigranata u New Yorku, čiji su se snovi o uspjehu u industriji zabave brzo raspali i doveli do razmirica (iznimno živopisna razmjena uvreda dvaju protagonista, atipična za formu ljubavne pjesme ali itekako tipična za MacGowanov autorski rukopis), no upravo je božićno ozračje “poslužilo” kao duhovno zaokruženje priče: “Momci iz Zbora njujorške policije još pjevaju ‘Galway Bay’ dok su zvona zvonila u čast Božiću” stih su u kojem božićna zvona nisu tek puki detalj, slučajni dekor, već motivski krešendo, otvaranje puta nadi kroz prizor i zvuk iz same srži MacGowanova katoličkog odgoja i vjere.

Taj sada već svevremenski klasik na albumu praćen je s melodijski joj nadograđujućom “The Broad Majestic Shannon”, kao i žestokom “Bottle of Smoke”, predivnom posvetom irskoj dijaspori “Thousand are Sailing” (koju je napisao gitarist benda, Phil Chevron), kao i naslovnom pjesmom koja progovara iz usta irskog nacionalista suočenog s dvojbom koliko je ubojstvo neprijatelja (vjerojatno Engleza) bio ispravan čin. Stihovi poput “Ova je zemlja oduvijek bila naša, ponosna zemlja naših očeva, i pripada nama i njima, ne nikome drugome” iz MacGowanovih usta, suočenima s mogućnošću pada iz Božje milosti, zvuče i potresno i ponosno, izrečeni s uvjerenjem kakvo se gradi od malih nogu, a proživljeni kroz pjesnički idealizam. No, sve razuzdaniji život, odnosno, tonuće u alkoholičarski i narkomanski pakao, dva vraga – kako ih je opisao u pjesmi “The Sickbed of Cúchulainn” još na prethodnom albumu – svaki na jednom mu ramenu “s bocama u rukama”, sve su više utjecali na MacGowanov autorski i izvođački elan. Iscrpljujuća turneja koju je, motiviran, naravno, zaradom, prebukirao tadašnji menadžer, gurnula je bend do točke prsnuća, pa su preostala dva albuma, na žalost, označila svojevrstan pad. “Peace and Love” iz 1989. tako je, zbog MacGowanove tjelesne i duhovne iscrpljenosti te posljedično njegovog sve manje predvidljivog sudjelovanja u stvaralačkom procesu, otvorio put i ostalim članovima benda kad je autorski dio posla u pitanju. Crtica “Misty Morning, Albert Bridge” bendžoista Jema Finera nije bitno slabija pjesma od, primjerice, “White City” u kojoj MacGowan još uvijek zrači i šarmom i elokvencijom s prethodnih albuma, ali zbirka u cjelini osjetno zaostaje za svojim prethodnicama, što se pokazalo još izraženijim na godinu dana mlađem “Hell’s Ditch”, kojem nije toliko manjkalo snažnih pjesama (vrlo zanimljiva balada “Summer in Siam”, tipično pougskovska “Rain Street”) koliko duha koji je krasio i hranio ranije albume, te fokusiranosti, osobito kad je vokal u pitanju. Album je iz tog i iz drugih, osobnijih razloga (p)ostao zadnji kojeg su The Pogues snimili s MacGowanom, koji je poslije osnovao sastav The Popes i snimio dva solidna albuma.

No, kako sam ranije naznačio, upravo su albumi s The Pogues – osobito prva tri – sažela sve ono što poetika Shanea MacGowana jest, čime je othranjena i prožeta, čime je ovaj neobičan, a opet tako običan, narodni čovjek “kupio” svoje mjesto u srcima svih onih tisuća što su ispratile njegov lijes ulicama Dublina i još tolikih tisuća diljem obožavane irske domovine i svijeta. Nije samo neposrednost, još manje puka pjesnička virtuoznost u pitanju, već duh koji svojim srčanim, bespoštednim domoljubljem, zaljubljenošću u svoju tradiciju i korijenje, pa i u stranputice i mračnije, destruktivne strane te iste tradicije i načina života, infišacijom u postulate punka koja mu (i)pak nije okrenula glavu od tradicionalnih receptura i s neizbrisivom vjerom u nebeskog mu zaštitnika upoznatog još u kolijevci u domu svoje tradicionalne irske obitelji svjedoči kreativca kojem je čežnja utisnuta u svaku poru bića i koji sve to nije imao potrebe, kao ja sada, prekuhavati prekobrojnim riječima i mislima.

Prema riječima njegove supruge Victorije Mary, pred smrt je primio bolesničko pomazanje, molio je oduvijek, sve češće zadnjih godina, a već duže vrijeme bio je svjestan važnosti opraštanja u suglasju s Gospodinovim pozivom. Prije nego što se bilo tko od nas primi onog kamena kojeg olako uzimamo ne osvrćući se na sve ono kamenje koje u nečijim rukama čeka i nas u našim padovima, poslušajmo – uistinu poslušajmo – glazbu i stihove Shanea MacGowana. Možda pronađemo i neki svoj razlog da se, bar u duhu, pridružimo mnoštvu što je zadnjih dana po irskim ulicama i pubovima pjevalo “Fairytale of New York”, “A Rainy Night in Soho” i druge besmrtne klasike ovog, po riječima njegovih prijatelja i poznanika, iznimno brižnog i, koliko je god sebi bio najveći neprijatelj, potrebitima okrenutog čovjeka, a onda i naučimo još koju lekciju o praštanju i o svojoj savjesti, kao i o našim tradicijama i baštinjenju onog što počesto uzimamo zdravo za gotovo.

Srećom, Bog nam ne sudi po zaslugama niti po pravdi mjerenoj našim vagama i optikom, već po Milosti. Shane MacGowan bio je, vjerujem, toga svjestan, tješen dubokim uvjerenjem da je Krist ljubav i da je Bog praštanje, još usred najrazuzdanijih dana s bine izjavivši da ne misli da će ga Božja milost tek tako pustiti da padne. Pokoj vječni daruj mu, Gospodine.