Paul Simon – “Seven Psalms” (Owl Records / Sony, 2023.)

Možda čak nije važno hoćete li mu povjerovati baš na riječ ili ne, ali impulsi koji su glasovitoga američkog kantautora Paula Simona na otvaranju devetog desetljeća života pogurali da snimi album sastavljen od minimalističnih, meditativnih pjesama inspiriranih starozavjetnim psalmima kralja Davida, predivan su primjer savršene simbioze kreativnog čina i čežnje. Kada sad već osamdesetjednogodišnji autor klasika “Bridge over Troubled Water”, naime, kaže da mu je prije nekoliko godina u snu rečeno da napiše album kojeg će nasloviti “Sedam psalama”, uopće nije važno koliko ćemo doslovno tumačiti te riječi: Simon je, tada već spreman za umirovljenje i povlačenje sa svjetala pozornica, osjetio (čuo, vidio, kako hoćete) zov (poziv, poriv, opet kako hoćete) da ipak nastavi stvarati, i to po vrlo konkretnim uputama, baš kao što je svojedobno na vrhuncu slave, slijedeći slične “upute”, okončao suradnju s Artom Garfunkelom, a zatim svoj glazbenički put kontinuirano nijansirao manje predvidljivim ili komercijalno zahvalnim recepturama. I poslušno je prionuo poslu…

Glazbenik iznimno istančana autorskog rukopisa, odrastao u New Yorku, u židovsko-mađarskoj obitelji, slavu je stekao suradnjom s Artom Garfunkelom, s kojim je šezdesetih godina prošloga stoljeća snimio niz vrlo zapaženih i značajnih albuma i pjesama. Autorsku crtu je pokazao praktički odmah, pa već sami naslovi kao što su “Sound of Silence” i spomenuti “Bridge over Troubled Water” mogu više nego jasno dočarati o kako snažnom talentu je ovdje riječ. A upravo je potonja pjesma, koja se sa svojim upadljivim novozavjetnim referencama vremenom prometnula i u svojevrsni duhovni klasik, možda i prvi očitiji primjer Simonova odnosa s vlastitom kreativnošću. Naime, kako je sam otkrio, nikada mu nije bilo posve jasno otkuda mu je ta pjesma došla. No, pokušavajući odgonetnuti sam proces došao je do utjecaja Bachova korala “O, Sveta glavo, sada ranjena” iz znamenite “Pasije po Mateju” na sam začetak melodije, da bi tome pridodao utjecaj gospel pjevača Claudea Jetera na sam tekst, kao i melodijske strukture i duh gospela na konačno upotpunjavanje onoga što je došlo naoko niotkuda. Sve intuitivno, bez opipljivih razloga ili planova rada.

Usprkos tom vrlo dinamičnom, koliko i nježnom, možda i namjerno nikad definiranom odnosu s vlastitim kreativnim silnicama, Paul Simon se uvijek izbjegavao etiketirati u bilo kakvom religijsko-vjerskom kontekstu, ostavši tako trajni, stalni osluškivatelj, pratitelj one iste ruke (rekao bi Nick Cave, još davno prije jasnijih duhovno-vjerskih zaključaka: “Postoji ruka koja me štiti i toliko je volim“) koja ga je sve vrijeme, svih ovih šest desetljeća stvaralačkog puta, vodila i (pre)usmjeravala. Tako je i suočen sa snom u kojem mu je rečeno da snimi “sedam psalama” ostao toliko zatečen da je čak sumnjao u to zna li uopće što psalam uistinu znači. Što ga je onda navelo na pažljivo čitanje i proučavanje, nadam se i iščitavanje svetih tekstova kojima je židovski kralj David na tako ponizno divan način pokušao opisati i prizvati slavu i milost Božju. Kao ni nikad dotada, Simon ni sada nije žurio i pustio je da bude vođen, da mu se put otvara etapu po etapu, te je, nakon boljeg uvida u strukturu i duh Davidovih psalama, počeo u sitnim noćnim satima (kaže, uvijek između tri i pet ujutro) zapisivati riječi koje su nadirale u doziranim valovima i postupno počele tvoriti cjelinu…

A cjelina je nedavno postala album uistinu (hrabro) naslovljen “Seven Psalms”. Album koji je to tek nominalno, s obzirom da ga je Simon snimio kao svojevrsnu suitu od sedam stavaka i kao takvu – dakle, kao jedinstvenu 33-minutnu pjesmu – otisnuo na CD i postavio na glazbene platforme. Očito mimo svih trenutnih nepisanih pravila diskografske igre, mimo svih trendova i obzira prema suvremenom slušatelju kojeg se već neko vrijeme percipira kao ne više sposobnog zadržati pozornost na bilo čemu što premašuje format pjesme (singla), eventualno EP-ja. Mimo svega toga jer nije dirigirano niti delegirano uobičajenim komercijalnim računicama i konceptualnim križaljkama. Nešto, dakle, posve samoobjašnjivo jer je plod stvaralačke intuicije, osluškivanja čežnje. Razgovora, onog najskrovitijeg.

Simon svoju verziju psalama otvara zvukom crkvenih zvona, što je više ili manjen znakovit, ali svakako neslučajan i vrlo efektan način za početak ove svojevrsne meditacije o, pokazat će se, životu i njegovoj prolaznosti, o današnjici u koju je utkana cijela prošlost, o životu kao daru i smrtnosti kao njegovu sastavnome dijelu, o pozivima i odazivima, o prirodi i onom što je iznad nje. A prije svega meditacije koja traži više pitanja nego odgovora, ne bi li se kroz prava pitanja njezin autor mogao što iskrenije, intuiciji što odanije i u konačnici možda i što poniznije postaviti prema životu što se neminovno primiče svome ovozemaljskom epilogu. “Gospodin je moj inženjer, Gospodin je zemlja po kojoj hodam, Gospodin je lice u atmosferi“, nježno, gotovo plaho pjeva Simon u prvom stavku, “The Lord”, čije će mantrične dijelove u doksološkoj maniri nastaviti dodavati drugim stavcima; prateći taj svoj glas i pomalo nesigurne zazive pismenim čeprkanjem po gitarskim žicama, on se po tko zna koji put otkriva kao izniman gitarist, ali i revni tražitelj, otvoren svim zamislivim raspletima svojih potraga. Kad dotadašnji niz, a nakon “Gospodin je obrok najsiromašnijima, vrata dobrodošlice za stranca“, nastavi s aktualnim, prizemnijim i pomalo zastrašujućim “Virus Covid je Gospodin, Gospodin je ocean što se podiže, Gospodin je strašan, hitar mač, jednostavna istina što preživljava“, Simon ne upire tipično ljudski prstom i ne pita se zašto, već sagledava od više sile kreiran svijet u njegovoj ravnoteži daleko vidovitijom i dugotrajnijom od jednog ljudskog vijeka.

“Seven Psalms” je vrlo osoban, intiman album, duboko solistički, pa se samim time svodi uglavnom na akustičnu gitaru kojom Simon prebire po glazbenoj tradiciji u svom prepoznatljivom ključu. No, kako se tkanje njegovih stihova širi, tako se otvara mjesto i za fine gudačke dionice, pa i za glasove supruge mu, također pjevačice, Edie Brickell, te a-capella okteta Voces8. Stavak “My Professional Opinion” pak odiše bluesom, čime je jasno odana počast glazbenim izvorima kojima potpisnik duguje svoje note i stvaralački put. Tu je nit u stavku “The Sacred Harp”, u kojoj se pak dotiče samog Davidova glazbala kao instrumenta zaslužnog za tako uzvišenu liriku, zaokružio vrlo efektnom, u svom poetskom duhu dovitljivom nadogradnjom definicije Gospodina – “Gospodin je moj glazbeni producent” – što je dosjetka koja na nevjerojatno jednostavan, prizeman način priznaje Božju sveprisutnost, ali i iskazuje duboku zahvalnost na daru kreativnosti.

I uistinu, kad već govorimo o jeziku koji Paul Simon koristi, ovdje nema mjesta teškokalibarskim, egzistencijalističkim pitanjima, baš kao što nema traga pretencioznosti bilo koje vrste; potpisnik “sedam psalama” je isti britki poeta koji se prvenstveno igra riječima i pritom ne gubi na prirodnoj mu duhovitosti (“Čuo sam dvije krave kako razgovaraju i kako je jedna uvrijedila drugu; po mom profesionalnom mišljenju, sve krave u zemlji trebale bi preuzeti krivnju” u “My Professional Opinion”), kao što, iako nije posve siguran u istinski nastavak života nakon ovozemaljskog, ne gleda smrknuto na godinama sve opipljiviju smrtnost, pa zaključava svoju suitu s “Čekaj, nisam spreman (…) moj je um još bistar” u stavku “Wait”. Za sam kraj Simon je pak ostavio možda i najpoetičnije misli: “Nebesa su prekrasna, gotovo nalik domu; djeco, pripremite se, vrijeme je da pođemo doma“, nakon čega slijedi sa suprugom otpjevano “Amen“…

Iako mjestimice njegova lirika gubi jasan fokus, kao da se rasipa zajedno sa svim tim migracijama kojih se dotiče, bilo onih duhovnih, intimnih ili geopolitičkih, albumu kao cjelini to ne čini štetu, štoviše, čak podebljava tu meditativnu, pjesničkom intuicijom vođenu nit. Da, “Seven Psalms” nikako nije album za širi auditorij; sama njegova geneza to sugerira, a ni Paul Simon nije glazbenik koji će se voditi takvim smjernicama. Ne treba ni nagađati je li mu ovo sad uistinu zadnji album, ne samo zbog prijašnjih odluka o umirovljenju, već i zbog same tematike i ozračja cijele zbirke. “Seven Psalms” album je čovjeka koji se prepušta, čak i kad nije siguran što je (ili tko) točno to čemu se (ili kome) prepušta. “Seven Psalms” je kreativnost lišena svake stege osim one samogenerirajuće, one koja u biti oslobađa. Ni velik ni malen album (ako je u pitanju uopće album u punom smislu riječi). Odaziv. Niz pitanja koja se nadaju nastavcima pitanja više nego odgovorima. Kako već rekoh, razgovor. U kojem će novopečeni psalmist već znati – prije ili kasnije – pronaći lice i ime sugovornika.