Bruce Springsteen – “Tracks II: The Lost Albums” (Columbia Records, 2025.)

Četvrti album iz nedavno objavljenog paketa “izgubljenih albuma” Brucea Springsteena vraća nas u sredinu devedesetih godina prošloga stoljeća, u vrijeme kad je The Boss snimao sjajan minimalistični album “The Ghost of Tom Joad”. “Somewhere North of Nashville” u punom zanosu pokazuje svu raskoš i raznolikost glazbe skupljene na “Tracks II: The Lost Albums”, jer ovdje sad dobivamo countryjem prozračen staroškolski rock ‘n’ roll u iznimno pismenim i nadahnutim srastanjima, dakle, nešto opet osjetno drukčije u odnosu na prva tri dijela box-seta, no ono još značajnije i znakovitije je da desetljeće u kojem je objavio tek tri studijska albuma Springsteen nastavlja razotkrivati kao zapravo kreativno vrlo bogato razdoblje, bar jednako bogato kao ostala u dugom polustoljetnom nizu.

Sniman u stankama rada na tmurnom, vrlo fokusiranom albumu “The Ghost of Tom Joad”, “Somewhere North of Nashville” pravi je dašak svježine, ugođajem gotovo posve oprečna zbirka pjesama, pomalo nalik šarolikoj, desetljeće i pol starijoj dvostrukoj ploči “The River”. Dakle, posve je jasno zašto ove pjesme nisu završile na “Tomu Joadu”, ali gotovo je posve nejasno zašto nisu tada objavljene makar kao zaseban album. Da, bio bi to, kao na otvaranju devedesetih sa simultanim izlaskom “Human Touch” i “Lucky Town”, još jedan albumski dvolist, ali Springsteen je još ranije pokazao ne samo da mu nije važan kvantitet, već i da je kao kreativac jako osjetljiv na dinamiku i logiku, na unutarnji glas koji ga navodi na smjer i brzinu, stil i glasnoću kojima će na najautentičniji način slijediti stvaralački instinkt.

Pjesme koje tvore taj četvrti “izgubljeni album” – njih ukupno dvanaest – odišu lepršavošću čak i kad se tempo uspori. Zato će “Somewhere North of Nashville” na prvu zazvučati kao zbirka manje fokusiranih snimaka, iako pjesme poput countryjem prožete balade “Poor Side of Town”, inače obrade hita Johnnyja Riversa, ili “Under a Big Sky” sa svojim zvukom što vuče na prethodne Springsteenove albume sa smjene osamdesetih i devedesetih, zvuče iznimno nadahnuto i pažljivo aranžirano. Pedal-steel gitara i violina koji se provlače kroz cijelu zbirku daju joj pak posebnu notu koja album definira žanrovski, ali i sadržajno, čak identitetski, baš kako je to kroz svoju karijeru suptilno znao raditi i prije i nakon ovih sessiona. Zašto album nije objavljen tada kad je snimljen, prije, dakle, trideset godina, ostaje najjasnije samome Springsteenu, ali da su devedesete (ipak) bile itekako plodno razdoblje (kao, doduše, i sva ostala otkako stvara glazbu) sada je jasnije nego ikada.

A taj će dojam o devedesetima sljedeći album iz “izgubljene” škrinje još jače raspiriti. Da, s “Inyo” ostajemo u tom istom desetljeću, štoviše, čak ostajemo u godinama dok je bio aktualan inače sjajan službeni album “The Ghost of Tom Joad”. Za razliku od prethodnog albuma iz ovoga paketa, “Inyo”, naslovljen po jednom od najvećih, ali i najslabije naseljenih kalifornijskih okruga, savršeno prati “Toma Joada” i zapravo čini njegovu poveznicu s nešto kasnijim, ugođajem srodnim minimalističnim albumom “Devils & Dust”.

Steinbeckovi likovi su ovdje prisutni baš kao i zvuk Peckinpahovih vesterna poput “Divlje horde”, a diskretni mariachi dodatci ne donose toliko egzotiku koliko dramu, kao u “Adeliti”, u kojoj Springsteen donosi priču iz doba i ambijenta američko-meksičkog rata, pa čak i u raskošnoj “The Last Charro”, koja pripovijeda teškim poslovima obremenjenu sudbinu meksičkog imigranta. Pjesme se pak odvijaju kao da listamo knjigu s najoporijom prozom, baš u najboljoj springstinovskoj maniri, što nas samo još jednom dovodi do pitanja zašto ni ovo nije objavljeno u svoje vrijeme. No, sa svojim likovima i sudbinama s dodirišta američkog i meksičkog društva (i tržišta im rada), “Inyo” se čini iznimno aktualnim baš danas, a zapravo trajno svjež sa za Springsteena tipičnim osjećajem ne samo za detalj, već i za ono duboko ljudsko, za duh nikada posve lišen nade, kako to, primjerice, dirljivo odaje “El Jardinero (Upon the Death of Ramona)”.

“Inyo” stoga na možda najuvjerljiviji način pokazuje zašto su ovi albumi trebali makar u ovakvom izdanju ugledati svjetlo dana. Prokazujući, da, i sa svoje strane devedesete kao vrlo zanimljivo i plodno Springsteenovo razdoblje, ali i da je nenadmašna “Nebraska” imala više svojih nastavaka nego što smo to s “The Ghost of Tom Joad” i “Devils & Dust” zamišljali.

“Twilight Hours” nas odvodi pak u prošlo desetljeće i predstavlja prateći album prelijepom, kalifornijskim popom inspiriranom “Western Stars” iz 2019. Da je Springsteen još od svojih početaka bio zaljubljen ne samo u rock, već i u pop antologiju, bilo je jasno još na slavnom “Born to Run”, a još očitije u glazbi koju je snimao nakon tog klasika (prije rada na “Darkness on the Edge of Town”), a koja je svjetlo dana ugledala 2010. na sjajnoj kompilaciji “The Promise”; “Western Stars” je to obznanio na sva zvona ili, doslovnije, preko gudača, rogova i truba, pedal steel i lap steel gitara, saksofona i trombona, konga i ksilofona, harmonika i glasovira, ne napuštajući pripovijedanje usavršeno na svim prethodim albumima. Ovdje sad pak dobivamo nadopunu, nešto poput usput izgubljenih ili po strani ostavljenih kandidata za istu priču…

Da, “Twilight Hours” je pop-album koliko to Springsteenov album može biti. Smjelije okrenut opusu američkog pop velikana Burta Bacharacha, album je ovo bogata zvuka i tople krvne slike, raskošan u svom instrumentariju (poslušajte samo fino orkestriranu baladu “September Kisses”) i ponizan u svom dosegu (“I’ll Stand by You” i ne želi ići dalje od gabarita pop standarda, govoreći više o nadahnuću nego svježini). No, za razliku od “Western Stars”, koji je ujedno i rasni springstinovski album, “Twilight Hours” tek daje uvid u Bossove afinitete iz sporednog kraka, bez značajnijih iskoraka prema autentičnijem autorskom rukopisu (kao, primjerice, u dojmljivoj šestipolminutnoj “High Sierra”, naslovljenoj prema film noir-klasiku Raoula Walsha).

Dakle, možda naglašenije nego ijedan drugi od “izgubljenih albuma”, “Twilight Hours” se zaista doima poput kolekcije restlova, s tek pokojim draguljem (poput spomenutih “September Kisses” i “High Sierra” ili uvodne “Sunday Love”). No, i kao takav, ovo je album na kojem Springsteen suvereno vlada formom i sadržajem, i izvan zone komfora nudeći prepoznatljiv mu autorsko-izvođački potpis.

Preostali, sedmi “izgubljeni album” zapravo uopće nije ni u kojem trenutku zamišljen kao album, jer, uostalom, tako nije ni nastajao. “Perfect World” je, naime, sastavljen od raznih, nenamjenskih pjesama iz šireg razdoblja, između 1994. i 2011. Doduše, čak se i takvoj zbirci može naći pandan u službenoj Springsteenovoj diskografiji, jer je i album “High Hopes” svojedobno izašao kao više-manje spretna sklepotina starijih i novijih pjesama. Što nije nužno opravdanje ovoj novoj takvoj sklepotini, već više nužna fusnota koja daje puniji kontekst.

“Perfect World” stoga zaista treba iščitavati kao kompilaciju, odnosno, svojevrsnu bonus ploču u ovom više-manje zaokruženom paketu. Što ga ne čini ni lošim ni automatski podređenim. Ne, jer i ovdje se može naći nekoliko sjajnih primjeraka Bossove pjesmarice sa šireg poteza smjene milenija. Uz uvodne tri pjesme napisane u suradnji s rock-glazbenikom Joeom Grusheckyjem (koji ih je u svojoj izvedbi objavio na vlastitim albumima), koje svojim rokerskim štihom vraćaju cijeli paket na Springsteenu najprepoznatljiviji teren, izdvojio bih raskošnu “Rain in the River” iz razdoblja rada na albumu “Wrecking Ball” i naslovnu pjesmu, koja u mirnijem tonu i prepoznatljivom poetikom zatvara album i cjelokupni paket.

Iako, dakle, daleko manje album, “Perfect World” je neizostavan dio paketa “Tracks II”, gledali ga (odnosno, slušali) kao nadopunu ili kao logički nastavak dotad prezentiranog. Zaokružujući ovu inventuru, on je i vezivno tkivo i okvir unutar okvira, više nego solidna zbirka koja bi u bilo čijem opusu sasvim dobro poslužila kao službeni sastojak.

A ako vam se ipak sve skupa čini preopširnim (i skupim), Springsteen je objavio i svojevrstan best of, izbor ključnih dvadeset pjesama iz paketa na jednom disku – ” Lost and Found: Selections from The Lost Albums”. Nadalje, po svemu sudeći projekt “Tracks” će dobiti i treći dio, ali o tom više kad se planovi konkretiziraju; dotad uživajmo u ovoj zaista vrijednoj glazbenoj antologiji, koja potvrđuje Brucea Springsteena kao jednog od uistinu najvećih, a svakako najautentičnijih i najradišnijih američkih kantautora u zadnjih pola stoljeća.