Norah Jones – “Visions” (Blue Note Records, 2024.)

Vera Sola – “Peacemaker” (Spectraphonic Records / City Slang, 2024.)

Možda mi to i nije bio izravni impuls – jer lijepa, kvalitetna glazba šalje impulse već samim time što je takva, samim pojavljivanjem – ali recimo da se svježe obilježen Dan žena pokazao, evo, više nego zgodnim povodom za osvrt na neke aktualne, ženskim rukopisom i glasom sastavljene glazbene zbirke. Naravno, dame su već toliko puta svojom glazbom nadahnule tekstove u ovoj kolumni da ovo, Bogu hvala, nije nikakav izuzetak, ali nikad dovoljno razloga i sjajnih primjera za po tko zna koji put dokazati kako lijepoj glazbi ne trebaju spolom određeni stereotipi i klišeji da diše punim plućima i reflektira unutarnji, kreativnim nagonom vođen svijet svojih potpisnika. Tako ni ovom prigodom odabrani albumi dvaju sjajnih kantautorica ne trebaju na žalost uobičajene “marketinške”, a za žene degradirajuće udice da svoga slušatelja uvuku u svoj svijet, umjesto toga nudeći mu, dakle, mnogo više od puke forme i primamljivog celofana.

Norah Jones je, pritom – ne bez razloga – već u dva navrata bila “gošća” na ovim stranicama. Lakoća kojom ova dama suvremene američke glazbe prenosi svoju glazbu već više od dva desetljeća nije, naime, puki mehanizam ili pažljivo odmjeren skup manirizama, već ekspresija golog talenta sljubljenog s radošću muziciranja, koju sam namjerno već toliko puta spominjao da postajem i samome sebi dosadan. Još od onog trijumfalnog predstavljanja s pjesmama “Don’t Know Why” i “Come Away with Me”, odnosno, albuma naslovljenog po potonjoj pjesmi, koji joj je priskrbio čak pet Grammyja, ova glazbenica, odrasla u Teksasu, a pjevački stasala u crkvenom zboru nad finim notama gospela i srodnih mu tipično američkih žanrova, svjedoči upravo tu radost, zaljubljenost u note kojima duguje sve što u glazbi vidi, čuje i (pre)oblikuje. Baš joj taj iskreni, dječje zaigran pristup, odnosno, razlog bavljenja ovim “zanatom” nije davao povoda ni prostora za bespotrebna lutanja ili maniristička, samodopadna traženja, tvoreći od njezina opusa gotovo pravocrtnu, a opet ne i bezbojnu, bezličnu nisku lijepih glazbenih zbirki.

Ni najnovija među njima, objavljena upravo na Dan žena, a ukupno deseta u blistavom nizu (a sve pod okriljem etikete Blue Note Records), “Visions”, nije nikakav izuzetak. Ni iznenađenje ni osobito velika novost, ali nikako i puki preslik davno usvojenih lekcija. Ne, Norah nas je naučila da možda nije hazarder, ali ni vlastita kopija. Da joj kreativnost nije nužno stalno pomicanje naprijed (kao ni natrag), već i ponizno (pre)ispitivanje onog prostora koji nije puka zona komfora koliko prepoznato polje ponuđeno joj na upravljanje i predan rad. Nešto dano odozgo, kako je to i sama od malih nogu prepoznavala. Zato je, uostalom, i ostvarila cijeli niz iznimno uspješnih suradnji, istovremeno se s lakoćom prilagođavajući kolegama i nudeći stalno onu istu čaroliju kakvu joj nudi vlastiti talent.

“Visions” je prije svega zbirka jedne zrele glazbenice, talentom bogata glasa koji nema potrebe izmišljati sebi nove prostore da bi se dalje razvijao. Ne, umjesto toga, prostori se sami otvaraju, sami se izmišljaju ukorak s onim što Norina kajdanka traži. A njezino isprepletanje mekših obrazaca jazza i rafinirane strane popa, umješno začinjeno mjericama soula i gospela, pa i countryja i folka, nošeno glasom za koji se čini da može što joj se prohtije, prirodno nalazi uvijek novu svježinu, baš kao da greške i ne može biti.

A ne može je biti jer Norah Jones i ne ulazi u studio ako nema jasnu sliku, viziju (kako, eto, ovoga puta sugerira i sam naslov albuma) kako, što i s kim želi raditi. Nakon uspješne suradnje na albumima “Day Breaks”, “Pick Me Up Off the Floor” i božićnom “I Dream of Christmas”, ona još jednom udružuje snage s producentom i multiinstrumentalistom Leonom Michelsom, koji s njom i supotpisuje većinu pjesama. Da se ovo dvoje kreativaca vrlo jasno razumije i da uživaju u zajedničkoj svirci dokazuje upravo “Visions”, koji nam donosi vrlo živu, prirodno razgibanu glazbu posve neopterećenu i oslobođenu produkcijskih diktata. Nešto nalik hvatanju glazbe u njezinoj esenciji, neuljepšane note kojima bi, uostalom, bilo kakvo uljepšavanje samo poremetile prirodnu im ljepotu i fluid. Album je to fine patine, neodoljivo staromodan, a istovremeno i jasno postavljen u present tense. Suncem obasjana glazba koja se ne boji naprosto sanjariti, ali koja prije svega diše punim plućima. Što joj pak omogućuje baš taj prirodni, neiznevjereni talent koji je točno znao kako sve te “vizije” oblikovati u notama i u glasnicama.

Druga dama s novim albumom nešto je manje poznata Vera Sola, odnosno, pravim imenom Danielle Aykroyd (ako vam prezime zvuči poznato, otac joj je poznati američki glumac Dan Aykroyd), 34-ogodišnja glazbenica koja je svoj put započela harvardskom diplomom iz književnosti te radom na radiju i televiziji. Ne želeći koristiti obiteljsko ime da bi lakše probijala staze za vlastitu karijeru, odlučivši se za glazbu promijenila je i ime, a nakon hvaljenog, ali ne i osobito zapaženog prvijenca “Shades” iz 2018. sada nam nudi ambiciozniju i slojevitiju zbirku “Peacemaker”.

Isprepletanje žanrova i igra na kartu bezvremenosti ono je što je ova vrlo zanimljiva kantautorica prenijela s prvijenca kao jasan modus operandi. No, ovoga puta u priču je uključila i (ko)producenta (Kenneth Pattengale) te cijelo društvo glazbenika, naumivši uobličiti dojmljivu, slojevitu glazbenu tapiseriju. Što je i uspjela, jer “Peacemaker” je album koji će vas zgrabiti od prve minute, svojim fino građenim slojevima i glazbe i naracije iza koje očito stoji diploma iz književnosti, sa svim dobrim i lošim što to nosi kad je popularna glazba u pitanju. Vera Sola je ovdje na uistinu impozantan način presložila recepture folka i rocka, bluesa i klasike, dozivajući u gotovo istom zamahu i prašinu američke pustopoljine i urbanog ulja na platnu.

“Peacemaker” je album čija je iznimna autorska (ali i izvođačka) svježina sposobna prekriti sve eventualne nedostatke. Primjerice, pjesma “Desire Paths” lako je mogla završiti zapletena u svojim sirovim propitkivanjima ljubavne strasti, iskrenosti i odanosti da je fino satkana melodija, što kao da pomiruje pola stoljeća stare pjesmarice sa suvremeni(ji)m obrascima, ne podiže u razinu minimalistične grandioznosti, a Verina izvedba na raskoraku između Nancy Sinatra i PJ Harvey te odabir instrumentalnih kombinacija ne čine od jedne “male” pjesme nešto nalik (malom) romanu. Takvu recepturu kantautorica vješto koristi duž cijelog albuma, čak i u “zagasitijim”, poetici Toma Waitsa bliskim pjesmama poput “Bird House”, dok motive za svoje nelinearne pripovijesti pozajmljuje na paleti od ratnog (“Instruments of War”) i ljubavnog (“Desire Paths”) do apokaliptičnog imaginarija (“Bad Idea”).

Ono što najviše plijeni pozornost, uz, naravno, vrlo zanimljiv, svjež izvođački pristup, glazbeni je krajobraz oslikan i prešaran dojmljivim gitarama i perkusijama što grabe utjecaje od surf-rocka (“The Line”) do alternativnih obrazaca (“Hands”, “Blood Bond”) bez da ijedan postane prevladavajući. Glazba na “Peacemaker” sugestivna je koliko i tajnovita, bajkovita koliko i emocionalno sirova. Dok se ovija oko Verinih pjesničkih crtica o vječnim temama poput ljubavi i smrt(nost)i, strahu i hrabrosti, tijelu i duhu, glazba je to koja svjedoči nemiran, još posve vruć kreativni duh, rukopis kojim autorica grebe po papiru ne u potrazi za pravom riječi, već najpogodnijim kutem da zareže što dublje, što bolnije. “Peacemaker” je pritom, začudo, album nevjerojatne mirnoće, zrelo uobličen glazbeni mozaik koji se opire usporedbama sa suvremenicima. Ne, drugu zbirku Vere Sola fine niti povezuju s nekim davnijim vremenima, ali pritom ih ne pozicioniraju u vremenu koliko u duhu, a da ni u jednom segmentu ne sugeriraju robovanje oprobanim, “dobrim starim” recepturama. Čak naprotiv.