Po već oprobanoj recepturi i običaju, došašće i primicanje kraju kalendarske godine vrijeme je i kad se osvrćem(o) unatrag i prisjećam(o) glazbenih slastica koje su obilježile proteklih dvanaest mjeseci. I opet po nekom običaju, imam i ovoga puta potrebu naglasiti da se pritom osobno ne navodim nikakvim “akademskim”, odnosno, tobože objektivnim, širokokutnim sondiranjem cjelokupne godišnje produkcije (što je – realno – i nemoguće ili bar nerealno), već jednostavnim osvrtom na ono što mi je ostalo u najljepšem sjećanju, na ono čemu sam se rado vraćao i što s veseljem mogu preporučiti za pažljiva i opetovana slušanja.

Vođen opet, dakle, prije svega ljepotom kao temeljnim tkanjem kvalitete, i ovoga sam prosinca izabrao pet (zapravo, šest, ali o tom potom) stranih i jednako toliko hrvatskih izdanja, u nadi da će svatko od vas pronaći pokoju notu, pjesmu ili zbirku za sebe i svoje bližnje…

Strana glazbena scena

“Everything Was Beautiful” deveti je album s potpisom Spiritualized kao benda, a zapravo kreativnog vozila Jasona Piercea kao jedinog stalnog i nezamjenjivog člana posade. Album je to koji nastavlja ondje gdje mu je potpisnik zastao prije četiri godine na albumu “And Nothing Hurt”, s kojim sada tvori svojevsrtan dvolist. Naime, i sami naslovi albuma zajedno tvore citat iz glasovitog antiratnog romana Kurta Vonneguta “Klaonica pet” – Everything was beautiful and nothing hurt – što i ne čudi s obzirom da su pjesme za obje zbirke nastajale u isto vrijeme. Pa ipak, dok je “And Nothing Hurt” boli – životne, ljubavne, duhovne, egzistencijalne – tretirao umivenim, nikad blažim zvučnim kolažem, album kojeg nam Spiritualized nude sada obasipa nas prepoznatljivom lavom kroz koju ključaju buka i melodija u istoj misiji, konstrukcija i dekonstrukcija pjesme na razdaljini koja se broji u sekundama, te iznad svega za ovu kajdanku prepoznatljiva repetitivna, gotovo molitvena poetika, istodobno adolescentski prizemna i ekstatično prosuta svemirskim, vakuumom ispunjenim prostorom sanjane umjetničke slobode. Glazba je u Pierceovu svijetu uvijek bila i terapija i ovisnost i zato je nedavno, konkretno imajući na umu pjesmu “Always Together with You”, za tu svoju glazbu kazao kako je u nju ucijepljena neka vrsta ljepote, ona koja nudi nadu. Koja, dodao bih ja, doziva ljubav, koja jedina može otjerati onu bol kojoj se umjetnik iza pjesmarice s potpisom Spiritualized uporno vraća u jednakoj mjeri u kojoj mu se ona i nameće.

“Volim svoju zemlju, glupu i okrutnu“, zapjevao je o svojoj Americi na ovogodišnjem novom albumu sastava Wilco autor i frontmen Jeff Tweedy, i u toj je jednostavnoj koliko i višeznačnoj rečenici izrekao taman toliko da sažme sve zbog čega je taj bend jedan od najvećih koje je ta ista Amerika u zadnjih tridesetak godina iznjedrila i da projicira taj duh i kontinuitet koji je oblikovao pripadajuću glazbenu priču. Jer, “country” iz naslova albuma odnosi se, da, na naciju, ali i na country kao glazbeni žanr, idiom koji sabire samu srž američke glazbene kulture, što se reflektira i na citirani stih iz naslovne pjesme: “Cruel Country” album je kojim se Wilco na specifičan način vratio na svoja polazišta, nakon niza rutinski, a mahom maestralno odrađenih albuma, prigrlivši napokon i terminološki tu žanrovsku naljepnicu koja ih je stalno pratila, ali koju nikad nisu bili spremni s punim uvjerenjem prihvatiti.

Glazba koju nam još od 1996. i albuma “Spoke” odašilju Joey Burns i John Convertino, autorska osovina benda još jednog velikog suvremenog američkog benda, Calexico, od samih početaka savršeno je hvatala, proživljavala i preoblikovala zvuk podneblja na kojem se križaju anglosaksonska i latinska Amerika, gdje se blues i tex-mex, rock i mariachi, (alt)country i latino ritmovi miješaju u prašnjavoj izmaglici i gdje granica predstavlja i političko-administrativnu stvarnost i mitski okvir. Na svom novom albumu Calexico nastavljaju svirati i plesati trasom koja ih je od arizonske baze u Tucsonu odvela do administrativnih i mitskih granica shvaćenih više kao prostor sastajanja nego kao crte razdvajanja. A kad ovaj dvojac i birani kolege nastavljaju istim trasama, to u pravilu znači i da produbljuju, razvlače i obogaćuju već usvojene recepture, usput im se u petljama vraćajući. “El Mirador”, koji već samim naslovom (u prijevodu sa španjolskog, vidikovac) priču odvlači na latinsku stranu, nova je, egzotična i živopisna dionica putovanja, ali ono čime album odiše za Calexico je uobičajen burrito punjen prirodnim ili prirodno biranim sastojcima koji se upravo pod ovim potpisom savršeno sljubljuju u kompaktnu deliciju, poslasticu koja ne svjedoči toliko same glazbene žanrove kojima se bend služi, koliko radost stvaranja i muziciranja, istinsko veselje koje budi i širi glazba birana, krojena i svirana po intuiciji i pozivu umjesto po konfekciji i konceptu. Glazba stvorena da spaja.

Levon Helm je, prije svega kroz rad u sjajnom, u svim segmentima jedinstvenom sastavu The Band, baš kao i Mavis Staples, prvo djelujući u gospel-sastavu The Staple Singers, a potom i samostalno kroz gospelom, soulom, R’nB-jem i bluesom obilježenu karijeru, ispisao neke od najljepših stranica suvremene američke pjesmarice. Dvoje su se glazbenika zaljubljenih u cjelokupnu tradiciju koja se vremenom sabrala u ono što najkraće zovemo americanom družili kroz protekla desetljeća slaveći prijateljstvo i glazbu, baštinu koja ih je othranila i neumorni, tako zdravo odgajan kreativni duh; “Carry Me Home” album je koji dokumentira njihovo zadnje takvo druženje, “žive” snimke nastale u Helmovu studiju u Woodstocku u lipnju 2011., malo prije njegove smrti od posljedica karcinoma. I ne daje samo to težinu ovim predivnim snimkama; zbirka pažljivo koliko i intuitivno biranih klasika obojenih prije svega gospelom, bluesom i soulom odiše radošću i životnom nadom, premašujući sam dokumentarni karakter tog koncepta. Ovo je lijepa glazba, u punoći te sintagme, toliko da bi svaki dodatni epitet bio neoprostivo suvišan.

Kroz rad u The White Stripes, kao i tijekom godina koje su uslijedile, s The Raconteurs i s The Dead Weather, te naposlijetku u solističkoj pjesmarici, svestrani kreativac Jack White iskazao je zavidnu dozu upornosti, manje u izbjegavanju metaka, ali svakako u grebanju po korijenima iz kojih je crpio nutrijente za svoju poetiku. Poetiku koja se u najoporijem i najjednostavnijem jeziku može svesti upravo na rock kao svoju srž, a da pritom bilo kakve žanrovske i stilske barijere jednostavno ne drže vodu. Ili točnije, ne drže tu bujicu koju je White sve vrijeme ispuštao preko svog ventila i prema svojim pravilima i dinamici. Bujicu u kojoj mjesta nalaze praktički svi rukavci i kapilarni odlijevi rocka kao stalno mutirajućeg organizma. Ove nas je godine počastio s čak dva samostalna albuma, dvije različite polutke iste, u najizazovnije rukavce rock-tradicije uronjene, ali i vlastitim krasopisom krojene poetike. Pa dok “Fear of the Dawn” napada masnim rifovima koliko i daljnjim lomljenjem strukture samih pjesama kao potpisnikov dosad možda i najhrabriji i najkonkretniji iskorak, “Entering Heaven Alive” njegov je akustični negativ, ali nikako pravocrtan album. Dok prvi napada osjetila i izaziva odmah na prvo slušanje, potonji je višeslojan, stilski zapravo kompleksan rad istinskog znalca, svojevrsnog rock-maestra, pa ove dvije slastice u tandemu – kako ih svakako preporučujem svim ljubiteljima rocka – dodatno etabiliraju Jacka Whitea kao najpismenijeg, najmaštovitijeg, najhrabrijeg i najkonzistentnijeg rock-rudara našeg doba.

Bilo je, naravno, još albuma koji su u nekim bliskim okolnostima mogli zamijeniti bilo koji od navedenih naslova, pa bih makar spomenuo (i preporučio), primjerice, dvije sjajne zbirke obrada (“Songs of the Recollection” benda Cowboy Junkies i “Only the Strong Survive” Brucea Springsteena) te albume Beth Orton (“Weather Alive”, o kojem ćete, nadam se, čitati opširnije vrlo skoro), Anne Wilson (vjerski “My Jesus”), Arcade Fire (“WE”) i(li) Lambchop (“The Bible”), da spomenem tek neke.

A što se hrvatske glazbene scene tiče…

Možda će se petnaest godina činiti predugim putem od debitantskog nastupa pod svjetlima pozornice do prvog samostalnog albuma, ali u slučaju Barbare Munjas sve kao da se posložilo upravo onako kako je trebalo, pravom zbirkom pjesama kojom je ova iznimno zanimljiva kantautorica podvukla crtu pod možda i cijelim dosadašnjim radom. “Right Place & Right Time”, da, prvi je album kojeg je nakon pjevanja s Gustafima i otpuštanja kreativnih ventila u vlastitom bendu Barbari, odnedavno i ponosna mama snimila i objavila s vlastitim potpisom na drugi rođendan svoje male princeze, a on ne samo da naslovom prilično uvjerljivo sugerira svoj bogat sadržaj, već i naprosto pršti od zdrave, promišljene, koliko i intuicijom navođene stvaralačke energije. Od same potpisnice opisan kao “put traganja” na kojem su “prikupljeni fragmenti jednog perioda”, “Right Place & Right Time” usprkos toj svojoj kapilarnoj dimenziji ne povlači slušatelja za rukav niti ga zamara bilo kakvom konceptualnošću. Album je to koji nije samo nagrada svome slušatelju, već je samouručena nagrada za trud, rad i strpljenje, kao prije svega plod talenta sposobnog i letjeti i puzati, odnosno, jasno razlikovati kad je za što pravo mjesto i pravo vrijeme.

Bez mnogo pompe, u nazivu novog benda – LHD – jednostavno spojivši prva slova svojih imena, Lada Furlan Zaborac, Hrvoje Zaborac i Dinko Tomljanović svoj su glazbeni put nakon kultnih Bambi Molesters nastavili jednakim nenametljivim žarom, bez kozmetike i slijedeći iste recepture. Album “Off the Grid” došao nam je nakon singlova koje su nanizali tijekom zadnjih nekoliko godina, a koji su pokazali da na ovim adresama ne samo da ne nedostaje entuzijazma i ideja, već i da je bespredmetno bilo kakvo čeprkanje po razlozima i okolnostima raspuštanja matičnoga benda. Nema na ovom albumu suvišnih nota ni manirizama, nema razbacivanja tehnikom ni pretencioznih pasaža, što pak ne znači da zvučna slika ovih skladbi nema jasnu dubinu i u dosezima taman pravu širinu. Ono što možda najviše očarava jest da od bivšeg benda i tog zvuka koji je Sisak upisao na (surf)rock zemljovide LHD niti ne pokušavaju pobjeći; dapače, oni se prepuštaju – ne sigurnim recepturama nego onom što jesu i što ih tjera da stvaraju glazbu. Glazbu koja podsjeća na prošlu, ali je i posve nova, samo njihova.

Sa svojim jazz-sastavom Jazziana Croatica, svestrani glazbenik i entuzijast Borna Šercar u proljeće je objavio zbirku jazz-skladbi inspiriranih našom tradicijom, odnosno, pričama, mitovima i legendama iz bogate hrvatske umjetničko-kulturne baštine, pri čemu se radost u samom pristupu, a potom i stvaranju glazbe nametnula kao jedna od temeljnih odrednica svega što se slušateljima slijevalo iz zvučnika poput radosne bujice. Ovaj je neumorni umjetnik, član čak nekoliko bendova i profesor (udaraljki) nakon rada na animiranim filmovima (primjerice, kratkometražni “Kyrie Eleison”, nagrađen za promicanje etičkih vrijednosti od strane tjednika Glas koncila) i u kazalištu (HNK, Mala scena), odlučio sa svojim sastavom, u, dakle, jazz-ključu zagrabiti u škrinju napunjenu imaginarijem iz priča Ivane Brlić-Mažuranić, (staro)slavenskom mitologijom, ali i razglednicama s raznih krajeva Lijepe naše i pripadajućim tradicijama. Rezultat je puni sat čiste radosti muziciranja i nesputanog ispreplitanja talenata, naslovljen “Untamed”. U konačnici, album kao ne samo savršen, kako se to znade ekonomski “maštovito” reći, izvozni proizvod (što sugeriraju i engleski naslovi pjesama, ali pjevanih, naravno, na hrvatskom), već i – važnije – jedan od najboljih albuma naše recentne glazbene produkcije.

Kantautorica Elis Lovrić, ambasadorica labinjonske cakavice, odnedavno i ponosna vlasnica Jurine i Franine nagrade za besidu za poseban doprinos promicanju istarskog dijalekta i dijalektalnog stvaralaštva, svoj je “Kanat od mora” objavila, zapravo, pred kraj prošle godine, izmaknuvši tako lanjskim listama i inventurama. Što znači samo da taj “previd” treba ispraviti sada, jer se ovaj album već na prvu doima kao potpisnici mu dosad najvažnije djelo. Praćena i istoimenom knjigom sa stihovima u originalnoj, labinjonskoj verziji, i na hrvatskom standardu, zbirka je to bogate geneze i raskošna rukopisa, a da pritom niti rasipa to svoje bogatstvo na manirizme niti raskoš rukopisa podrazumijeva brzopotezna, glasna rješenja i suvišne poteze zamišljenim autorskim perom. Elisin kanat protkan je motivima zavičaja i djetinjstva protkanih pak morem, ne da služe tek kao pejzaž ili kulisa, već da nam zbore o jednoj osobnosti i korijenju te osobnosti, svjedočeći širok doseg talenta korištenog iskrenim žarom i trajnom, ne deklarativnom nego pojem iskazanom zahvalnošću.

Iako je “Šesto čulo” snimljen u tek dva tjedna u drvenom hostelu u đurđevačkoj šumi, njegov sadržaj jasno ukazuje da je plod sporogorućih promišljanja i sirovih emocija te da je pažljivo osmišljen i brižno koncipiran. Mlada kantautorica Lu Jakelić tu je crtu svoje poetike prilično jasno izrazila još na prvijencu prije tri godine, gdje je, balansirajući estradni, zabavnoglazbeni štih i sofisticirani pop zvuk, samim time kreiravši neki svoj hibrid tih suzvučja, hrabro u prvi plan gurnula svoje krhke, ali dojmljive, od stereotipa bježeće tekstove. Bio je to tada vjerojatno realni optimum, ali za drugi album novi je iskorak jednostavno – iz svega iskazanog – bio očekivan, kao imperativ ove glazbenice postavljen samoj sebi. “Šesto čulo” je album koji traži nova i nova slušanja; pop glazba, dakle, u svojoj najizazovnijoj formi, gdje se ta površinska lakoća nota skladno ljubi s finesama koje te note hrane odozdo (ili iznutra), te sve skupa križa s kantautorskom notom izraženom u emotivnoj težini samih pjesama. Drugi album Lu Jakelić njezin je prije svega autorski trijumf.

Da, bilo je još domaćih albuma koji su itekako vrijedni spomena, bilo da volite žešći rock zvuk (odlični “We’re OK” sastava Sleepyheads), kantautorski glas (već standardno sjajni J.R. August s albumom “Still Waters” i SUN U s vrlo zanimljivim albumom “Beton”), fina srastanja popa i rocka (oba u retro-ključu: “Zna li itko tajnu srca?” Šibenčana BluVinil i iznenađujuće sjajan povratak Daleke obale s albumom “Kao sad”), proplamsaj novog, mladog talenta (Pavini “Prvi koraci”) ili umješno, transžanrovsko kolažiranje (uvijek odlični Chui s albumom “Zagreb – Berlin”). Sve navedeno itekako vam, ovisno o vašim afinitetima, može uljepšati pogled unatrag na godinu koju napuštamo.

Uz ove sjajne albume, dopustite da vam još zaželim blagoslovljen i sretan Božić  i svako dobro u novoj kalendarskoj godini!