Thompson – “Hodočasnik” (Croatia Records, 2025.)

Zadnjih se dana i tjedana činilo kako je u Lijepoj našoj teško naći nekoga tko nema nešto važno za reći o liku i djelu Marka Perkovića Thompsona, a onda i poći dalje i sve skupa povezati u šire sociološke, čak povijesne okvire. Rezultat: udarne vijesti, najmasniji naslovi, zvonke objave po društvenim mrežama i žestoke rasprave, što virtualne, što “žive” – sve s istom temom, pod zajedničkim nazivnikom. Povod (bar za ovu rundu): koncert nad koncertima, spektakl uprizoren za nevjerojatnih pola milijuna ljudi sada je iza nas, organiziran i odrađen besprijekorno; usprkos svim rizicima koje takva brojnost i ljetne temperature sa sobom povlače, zapravo predvidljivo lišen incidenata (to su potvrđivali i najavljivali praktički svi koji poznaju Thompsonovu publiku ili su dio nje); silom samih brojki, a onda i emocionalnog naboja, fenomen sam za sebe, naprosto nemoguć za podcjenjivanje bilo kakve vrste, kakav god bio predznak. No upravo u predznacima i leži “tajna” glasnoće i sveprisutnosti ove teme. U predznacima definiranim društveno-ideološkim pozicijama, tako duboko ukopanim da se bilo kakav konsenzus koji bi nadišao puke statističke zaključke i dalje čini ne znanstvenom, već epskom fantastikom…

Ja se ne bih detaljnije osvrtao na sam koncert, iz jednostavne činjenice da ondje, sukladno svojim (nešto drukčijim) glazbenim afinitetima, nisam bio. Prizori radosnih ljudi svih uzrasta i adresa iz svih kutaka Hrvatske i bespuća dijaspore, okupljenih s istim pjesmama na usnama i s ponosno istaknutim zastavama, kao i impozantna scenografija te predivni motivi dronovima oslikani na zagrebačkom noćnom nebu, obradovali su me pak već sami po sebi, a svaka dodatna snimka, brojni novi detalji samo su pojačavali taj dojam. One koji su u svom tom obilju radosti i ponosa, sloge i entuzijazma odlučili izdvajati one manje dične, u promilima zastupljene pojave mogu pritom samo pozdraviti i zaželjeti im neki bar jednako veličanstven događaj koji bi više odgovarao njihovim afinitetima i ideološkim jednadžbama. Od čiste zavisti do ideološkog ekstremizma, od estetskih neslaganja i glazbenog snobizma do čistog inata, napadi na Thompsona i njegovu glazbu, na njegov pogled na svijet i estetske visine i doline, zapravo su mu – kako to inače biva – bili i ostali najsnažnija reklama i vjetar u leđa, tim više što sitničavost koja je pritom nijansirala ove recentnije napade razotkrila više pukotina i rupa u taboru iz kojeg dolaze nego u svog adresata.

Ne mislim ni na trenutak da sam prvi koji se pita dokle smo kao društvo dogurali s obzirom na koplja koja se lome preko imena glazbenika iz danas upravo po njemu poznatog sela u Dalmatinskoj zagori, pa ipak takvo pitanje ne može se preskočiti, usprkos očekivanom vatrometu mogućih odgovora. Jer priča je to, znamo svi, stara koliko je mlada nova hrvatska država (korijenski, naravno, i više), no koja upravo u ovakvim “arenama” poprima epske, u svojim kolizijama neizmjenjive razmjere. A je li uistinu jedan pjevač, samouki glazbenik, jednostavan čovjek s dalmatinskog krša (ovim se opisom, ako možda treba podcrtati, ne služim da bih podcjenjivao, već prije suprotno) i u biti povučeni, obiteljski čovjek zaista tako opasan i štetan (gledano s jedne strane), odnosno, tako velik i neprikosnoven u artikulaciji širih narodnih osjećaja i preokupacija (gledano s druge strane)? Čime je to zbog nekoliko (pa neka je i nekoliko desetaka, mizerno je u odnosu na ukupan broj sudionika) nepoželjnih i, budimo iskreni, idiotskih parola ili pjesama isprovocirao tako zapjenjena prozivanja, i to od strane istih onih koji u isto vrijeme glasno podržavaju najnovije prosvjede u Srbiji na kojima je bilo vrlo sličnih pojava, baš kao što je europskih, inače na takvim skupovima uobičajenih obilježja znakovito nedostajalo? I čime je to zavrijedio da se po (ne)obožavanju njegova lika i djela mjeri nečije domoljublje? Je li u pitanju hrvatski Springsteen, kako je još davno natuknuo naš istaknuti glazbeni kritičar Darko Glavan ili tek na najniže strasti savršeno ugođena mašinerija?

Možemo s pitanjima unedogled, a umjesto nekih direktnih, “mudrih” odgovora, krenuo bih iz vlastitog iskustva s Thompsonovom glazbom, koje je započelo dok sam bio srednjoškolac osuđen na šibenska skloništa umjesto na školske klupe. Ono što je u tim danima značila pojava pjesme “Bojna Čavoglave”, od svog prvog do zadnjeg slova, ne može zamijeniti niti zasjeniti bilo kakva naknadna pamet ili revizija i baš zato ni danas, kako bi se to narodski reklo, ne dam na tu pjesmu, u kojem god tonalitetu i čijoj god metrici bila sklepana. Ali baš zato što sam otprilike tu i stao s druženjem s njegovom glazbom, u dugom se međuvremenu otisnuvši nekim širim bespućima glazbenih zbiljnosti, sada mogu zauzeti dovoljno distanciran položaj dok sagledavam sve ono što je Thompson donio našoj glazbenoj i društvenoj sceni, a što kao da se sada sabilo u taj jedan megakoncert, te malo prije toga i u novi, po mnogočemu zaokružujući album.

I baš taj album, prije nekih mjesec dana, na spomendan svetoga Ante objavljeni “Hodočasnik” pravi je povod ovim redcima, kao i najkonkretniji vodič kroz neka gore postavljena pitanja. Zbirka, rekao bih, savršeno logična naslova, osmi je studijski album Marka Perkovića, što je za karijeru dugu sada već više od trideset godina zapravo skromna brojka i pokazatelj kako Thompsonova popularnost i doseg nisu plod kvantitativnih čimbenika, već isključivo onog što je ovaj samozatajni kantautor kroz taj svoj razmjerno nevelik opus provukao. I kako se razvijao i mijenjao, i kao glazbenik, a i kao čovjek. Jer, u odnosu na sklepotine s početka karijere veliki su pomaci i u zvuku i u lirici bili zamjetni već na albumima sa smjene milenija, kad se Thompson odlučnije i jasnije opredijelio za taj ne baš najspretniji (ali, pokazat će se, komercijalno sretniji) spoj hard-rock / pop-metal stilizacija s lošije strane rokerskih osamdesetih i lokalnijih receptura sastavljenih od pastirskorokerskih, zabavnoglazbenih i folklornih sastojaka. No, ono ključno u kontekstu njegove poetike nikada nije bila sama glazba, već tematika i duh pjesama, artikulacija nečega što hrvatska publika očito treba što i želi čuti, nečega čega i u srednjostrujaškim i u alternativnijim rukavcima očito nedostaje, nečega što se čak i potiskuje, omata neuvjerljivim celofanima ili pak ismijava, pa čak i demonizira.

Da nije sve ni u domoljublju (bar u užem smislu), pokazale su uspješnice poput lirske “Zaustavi se, vjetre”, toplih posveta “Sine moj” i “Moj dida i ja” ili pak ljubavne poeme “Samo je ljubav tajna dvaju svjetova”, ali ono što prožima Thompsonovu glazbu – koja god tematika u kojem trenutku odnijela prevagu – upravo je taj, nazovimo ga tako koristeći se naslovom novoga albuma, hodočasnički duh, trajni hod, istodobno fizički, po krajobrazima koja je usvojio i zavolio od najmlađih dana i koja je utkao u pejzažni dio svoje lirike, te onaj duhovni, unutarnji hod ususret Gospodinu, odabran kao trajna, nikad posve dovršena preobrazba, mijena koja na ovome svijetu jedina stalna jest. Thompson je baš zbog toga mnogo više od pukog odašiljača za domoljubne pokliče i nacionalne mitove, odnosno, baš taj duh koji prožima sve njegove pjesme, neovisno o tematici, ono je što ga je dovelo pred pola milijuna ljudi i priskrbilo mu titulu naše daleko najutjecajnije glazbene (mega)zvijezde. Uostalom, svođenje svega na puko odašiljanje nacional(istič)nih narativa i na niske strasti bilo bi beznadežno površno i promašeno, samozavaravajuće povlađivanje vlastitome ukusu i(li) ideološkom profilu…

A “Hodočasnik” pritom ne donosi ništa posebno novo, odnosno, kreće davno zacrtanom linijom “ustajanja iz sjene”, kako to sugerira odmah u uvodnoj pjesmi, no zato se zbirka u cjelini doima baš kao proglas, za Jubilarnu godinu ažuriran dokument jasno opredijeljenog duha, u kojem se autor (uz spisateljsku pomoć Nenada Ninčevića u čak nekoliko pjesama) potrudio programski poslagati sve važne mu pasuse i parole. “Osedlaj bijelog konja sudbine” tipični je tompsonovski kičast stih za sam početak, no ujedno i ogledni primjer jezika s jasnim korijenima i ciljevima: Thompson kao da ima stalnu potrebu dodavati koju riječ viška, ali svi su ti “viškovi” i sve golubice i sokolovi u službi komunikacije s narodnom predajom u najširem smislu s jedne i publikom gladnom domoljubno-mitološke tematike (također u najširem smislu) s druge strane. “Ustani iz sjene”, baš kao i “Ravnoteža” koja se na nju nastavlja, možda spadaju u lošiju polovicu albuma, ali otvaraju ga s jasnim postavkama: prva u smislu opredjeljenja za “živi izvor” (kao jasan kristološki motiv) i iskaza spremnosti i vjernosti “domu svome” (kao ovozemaljskoj domovini, predokusu one vječne nebeske), a druga kao natruhama humora podebljana blic-inventura odnosa snaga u našem javnom prostoru (“Kad zapjevam partija mi sudi” šarmantno je jednostavan opis nečega što očito ne osjeća samo Thompson, a što je plod trajno nerazjašnjenih pojmova iz dvaju hrvatskih poraća).

I naravno da će mu (prvenstveno ideološki) protivnici spočitavati borbenost, sklonost sukobu, no to me neodoljivo podsjeća na neke od svojedobnih reakcija na Dylanov obraćenički album “Slow Train Coming”, u kojima je njegov biblijskim motivima prožet jezik bio proglašavan čak mrzilačkim. A Thompson, birajući kršćanske narative i duhovne okvire te, klateći se između činjenica i mitova, povijesne teme kroz koje će vući poveznice, koristi iste alate koji naprosto dolaze u paketu s umjetnošću: on izaziva, propitkuje ustaljene (ovdje čak betonirane) norme u kojima se olako gradiraju zla (a antifašizam nije jednak komunizmu, koji pak jest jednak zlu, baš kao i fašizam) i relativiziraju žrtve (a žrtvu kao takvu ne definiraju ideološke okolnosti, već su posljedica zla čije boje uopće nisu bitne). Na “Hodočasniku” tako programski isprepliće povijesne (“Oluja” i “Slike Bleiburga” iz novije te “Kralj Tomislav” i “Nepročitano pismo” iz davnije povijesti), i vjerske teme (“Gospin dom”) s onima koje mu zaokupljaju svagdan (“Ravnoteža”, “Ako ne znaš šta je bilo”, “Devedeset neke”), sve spretnije ih povezujući u jednu te istu pripovijest, nezgrapnim rukopisom pisan hodočasnički dnevnik. Zato se čak čini zgodnim otvaranje s možda i najslabijim pjesmama, da bi potom, od iznimno dojmljive folk-rock balade “Nepročitanog pisma” (koja, prenoseći duh pisma bana Petra Zrinskog kojeg je pred pogubljenje napisao supruzi Katarini, govori o žrtvi i križu, kao i o ljubavi koja sve nadvisuje i pobjeđuje), preko ispovjedne “Devedeset neke” (u kojoj priznaje da se od tih godina silom prilika još nije uspio pomaknuti) i “Preskočene crte” (s tipično kršćanskom porukom “odbaci lažni sjaj jer ljubav nema kraj”) Thompsonova zbirka poprimila jasnije i stabilnije konture i dobila najlogičniji i najuvjerljiviji mogući epilog u pjesmi “Život”…

A tek ta završnica daje albumu puni smisao, jer “Život” je fusnota koja pojašnjava cijelu Thompsonovu poetiku i daje joj vremenski i duhovni okvir. Stihovi nadahnuti preobražavajućom snagom vjere djeluju kao da ih je Thompson pisao u “strahu i drhtanju”, kao molitvu i kao ispovijest, pa tako i kao pogled na sve što joj je prethodilo. Ali pogled je to uprt u nebo, u kojem se zrcali sve što se do toga trenutka dogodilo, no i u kojem se otvara put prema vječnosti. A u kontekstu opusa kojem pripada, pjesma je to koja sabire ne samo autorov svjetonazor kao okvir, već i cjelokupnu mu motivaciju i pogonsko gorivo. Da je Thompsonu vjera ključni element kreativnog nagona bilo je jasno još albumima unatrag, ali ovdje je sam, pa makar vokalno i pomalo nespretno – baš kao da je uistinu drhtao – pokazao koliko je ta vjera nadišla puki deklarativni izbor i(li) kulturološku datost. Pa možda upravo tu leži razlog zašto baš ovaj glazbenik privlači toliku publiku; možemo biti cinični pa reći da je sve to dobro usklađen biznis i podilaženje publici, ali neka mi manje naivni oproste, ne vjerujem da tako nešto negdje usput ne bi bilo prepoznato i sukladno tome kažnjeno. Brojke i jasne slike govore da je Thompson, usprkos svim umjetničkim limitima, kao nitko ili rijetko tko drugi, uspio artikulirati glas najbrojnijeg homogenog segmenta hrvatskoga društva, dok neki koji se kunu u “maloga čovjeka” ostaju taboriti u svojim odnarođenim ideološkim nišama, bez elementarnog pojma zašto tamo neki grleni trubadur iz Čavoglava misli da je “loša bila četrdesetpeta” ili zašto mu je Bosna tako često na usnama.

Thompson mi je “Hodočasnikom”, iako u pitanju uopće nije toliko stilski ili općenito impresivan album, ukazao na razloge za zagrebački hipodrom i za sve ono što mu je također glasno prethodilo, kao i za ono što će još uslijediti. To mi je pokazao elementarnom emocionalnošću koja se ne stidi patetike, ali i koja prkosi slatkorječivoj glasnoći vremena relativizma. Uvjeren sam, nadalje, da će mu, postupno ga udaljujući od ranijih, grješnijih verzija sebe, donijeti samo novu publiku bez gubitka ijednog dosadašnjeg revnog slušatelja.