The Beach Boys – ‘Pet Sounds’ (Capitol Records, 1966.)

Usnuvši po posljednji put u svom domu u Beverly Hillsu, 11. lipnja tijelom nas je napustio Brian Wilson, američki glazbeni genij koji je, prema vlastitim riječima, glazbu smatrao Božjim glasom, što je i svjedočio kroz više od pola stoljeća stvaralaštva. Odlazak osnivača legendarnog sastava The Beach Boys, maestralnog producenta koji je glazbeni studio učinio ultimativnim instrumentom, vrsnog pjevača čije glasnice kao da su uvijek tražile nebeske visove i svestranog glazbenika koji ne samo što je svirao široku lepezu instrumenata, već je i čuo glazbu na način da je spajao drugima nespojivo, doima se uistinu kao zaključenje jednog dugog, presudnog poglavlja u povijesti popularne glazbe, ali, kao uvijek kad je riječ o dalekosežnim i posebno zvonkim talentima, čini se kako ipak prevladava jedan drukčiji osjećaj, onaj koji svu tugu i zaključivanja, sve epiloge i oproštaje podčinjava svevremenosti i vječnosti, pripovijedajući još jednu predivnu priču o neuništivosti i neugasivosti čovjekove kreativnosti.

Jer glazba Briana Wilsona – stalno razvijajuća, odvažna i maštovita, vizionarska i ambiciozna, a istodobno ponizna i dječje raspojasana – od svojih prvih nota i ranih, istančanim senzibilitetom za melodiju prožetih singlova The Beach Boys, preko sve složenijih a jednako osunčanih džepnih simfonija iz zrelije faze benda, pa sve do sa svim izazovima kreativnog ega pomirenih recentnijih pop partitura u maniri kakvog modernog Gershwina (inače Wilsonova trajnog glazbenog uzora i svojevrsnog mentora), ostala je vjerna svojim – nazovimo ih tako – izvornim postavkama, misiji prenošenja “dobrih vibracija” koje će slušatelja podizati iznutra i otvarati mu “sam Bog zna” koliko definicija radosti. Glazba kao frekvencija na kojoj se susreću božansko i ljudsko, glas kroz čije suzvučje dobivamo makar obris onostranog, vječnog, bezgraničnog. Jer već je u divnim višeglasjima ranih hitova poput “Surfin’ Safari”, “Surfer Girl” ili “Little Deuce Coupe” jasno tinjao talent za filigransko sastavljanje pop pjesme, koji je predanim radom i stvaralačkom znatiželjom postupno stasavao do razina kad se činilo da je samo nebo granica.

Wilson je zadnjih godina imao zdravstvenih tegoba zbog kojih je i otkazao svoju zadnju turneju. Zadnji albumi ostali su mu ne osobito uspješni “No Pier Pressure” i kolekcija novih instrumentalnih verzija starih hitova “At My Piano”, no ono što je čak i nešto ranije na predivan način zaokružilo njegovu glazbenu priču konačno je dovršenje albuma “Smile”, projekta iz daleke 1967., na čijem je radu pokleknuo pred svim pritiscima i slabostima vlastitog uma, duha i ega, utonuvši u dugo razdoblje kreativne stagnacije i lošeg zdravstvenog, pa i duševnog stanja. Štoviše, paralelno s tim istinskim kreativnim i životnim trijumfom još je jednom uspio okupiti preostale Beach Boyse, bend kojeg je početkom šezdesetih utemeljio s mlađom braćom Carlom i Dennisom (obojica su nas, na žalost, dotada već napustila) i koji je presudno odredio cijelu mu karijeru i stvaralački put, snimivši s njima još jedan, zaključni album, vilsonovski naslovljen “That’s Why God Made the Radio”. Time je ovaj uistinu unikatni glazbenik, nakon mnogih teških, po mnogočemu, a svakako po pitanju stvaralačkog rada izgubljenih godina, u poznoj dobi uspio ne samo izmiriti sve svoje duhove, slabosti i strasti, već i pobijediti sav onaj mrak koji ga je u ključnim životnim trenutcima i mladenačkim prekretnicama zauzdavao u radosti muziciranja (sve to na dirljiv je način 2014. i ekranizirano u filmu “Ljubav i milost”, u kojem Briana glume John Cusack i Paul Dano u raznim fazama života).

Pa eto, i zato je priča o Brianu Wilsonu i u svom najtužnijem poglavlju zapravo velika i inspirativna, trijumfalna i radosna. Ne samo zbog glazbene vizije koju će otvorena srca i uma baštiniti tolika velika imena, od R.E.M. do Wilco, pa i ona iz alternativnijih glazbenih svjetova, poput Pavement ili Mercury Rev, već i zbog – usprkos svoj tragici koja ju je prošarala – putanje kojom se nevjerojatni glazbeni talent dečka s plaže razvijao i kroz koju je trpio, padao i podizao se slijedeći onu istu iskru koja je zapalila cijeli vatromet melodija. Melodija otisnutih u najvećoj mjeri u ostavštinu The Beach Boys, benda koji je jedini bio istinski pandan slavnim Beatlesima i koji je već u nekoliko prvih godina s Brianom kao pokretačkom, autorskom i producentsko-aranžerskom snagom uspio glazbom ispripovijedati cijelu malu povijest i o(t)pjevati svoje podneblje. Zato bih se povodom maestrova odlaska pred lice Onoga čiji je, po njemu, glazba glas, osvrnuo upravo na tu etapu njegova rada, odnosno, još preciznije, na njezinu ključnu, najljepšu i nenadmašenu postaju, koju do ovoga trenutka namjerno nisam imenovao…

Naravno, u pitanju je album “Pet Sounds” iz 1966., jedne od ekspresijom talenata najbogatijih godina u povijesti popularne glazbe. Album kojeg ćete naći na svim relevantnim listama s izborima najvećih albuma svih vremena i koji je, prema skromnom mišljenju potpisnika ovih redaka, nešto najbliže savršenstvu što je pop glazba u cijelom svome vijeku uspjela iznjedriti. Album koji je (p)ostao ušće svih Brianovih kreativnih preokupacija, vizija i ideja, životno mu remek-djelo u kojeg je utkao svu svoju mladenačku snagu i duh. Ono što je u tih trideset sedam minuta uspio “ugurati” mladić s još nepune dvadeset četiri godine do danas je nenadmašeno u takvom totalu, što vrlo nadahnuto svjedoči nečija opaska kako je današnja tehnologija u glazbenim studijima stvarana da nam napokon omogući snimanje ploča na način kako je to radio Brian Wilson dok je snimao “Pet Sounds”. I to uopće nije paradiranje što dovitljivijim komplimentima, vjerujte mi…

The Beach Boys - Pet Sounds

Brian Wilson je s The Beach Boys do tada – a govorimo o samom početku 1966. – imao niz od čak deset albuma (u samo četiri godine!), ali i živčani slom uzrokovan nagomilanim obvezama i samonametnutim imperativima, koji ga je početkom 1965. prisilio da odustane od turneja  i posveti se potpuno autorskoj ulozi i radu u studiju. Brianov se, naime, talent razvijao nevjerojatnom brzinom, tjerajući dvadeset-i-nešto-godišnjaka da stalno progoni samoga sebe u onome što je osluškivao u samo njemu jasnim suzvučjima i glazbenim dimenzijama. Album “All Summer Long” iz 1964. bio je prva punokrvna zbirka pjesama koja je dala jasnije naznake onoga što je uskoro uslijedilo. “The Beach Boys Today!” iz 1965., prvi nastao nakon Brianovog povlačenja s turneja, bio je pak plod njegova opsesivnog rada u studiju kojem se napokon mogao u potpunosti posvetiti. I naravno da se nakon takvih postignuća, nakon, primjerice, maestralnog uvoda u pjesmu “California Girls” ili skladateljsko-aranžerskog briljanta “Let Him Run Wild”, nametnulo pitanje – kamo dalje? S bendom ili samostalno? Koliko daleko odvući pop pjesmu kao medij?

Konkurencija itekako može pogurati i najnevinije duhove, pa je tako tada svježe izašli album Beatlesa, “Rubber Soul”, toliko oduševio Briana da ga je naprosto morao dostići. Ako je moguće, i nadmašiti. I tako je započela priča o “Pet Sounds”, albumu koji ne samo da je nadmašio taj slavni “Rubber Soul”, već je natjerao te iste Beatlese da snime svoj legendarni “Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band”, a potom i Paula McCartneyja da poruči kako nitko nije glazbeno educiran dok ne čuje “Pet Sounds”. I opet kažem – nikakvog viška u tim hvalospjevima nema, ni najmanje…

Jer “Pet Sounds” je čisti, uistinu čisti plod glazbene mašte i istančane emocionalnosti, produkt talenta strastveno zaokupljenog svakim, i najsitnijim detaljem, svakim zvukom, stihom ili glasovnom modulacijom, ekspresija duha odlučnog da se izrazi u svom totalu a da pritom pobjegne od bilo kakve vrste introvertiranosti ili intelektualnog snobizma. Pritom taj talent nije postao i samouvjeren iznad svojih mogućnosti, nije se zatvorio u despotski kalup, pa je pozvao tek koju godinu starijeg tekstopisca Tonyja Ashera da napiše stihove za glazbu koju je Brian počeo sastavljati u tom nevjerojatnom stvaralačkom vihoru. Način na koji su se Asherovi tekstovi sljubili s Brianovom duboko intimističnom glazbenom tapiserijom toliko je nevjerojatan da je album ostao od prvoga do zadnjeg takta i slova dokument Briana Wilsona, njegova duša ostavljena na notnom papiru i magnetofonskoj vrpci. I baš u tome leži – uz, naravno, svu raskoš i maštovitost samih skladbi – tajna monumentalnosti “Pet Sounds”…

To je ispovijest izgovorena jezikom glazbe, priča jedne duše otpjevana u formi pop pjesama – savršenih, nebeski predivnih pop pjesama – s obiljem detalja, a bez ijednog viška, bez greške ili stranputice, precizno integrirana u poetiku već afirmiranog benda. Pop glazba, dakle, u svojoj najuzvišenijoj formi, u verziji od koje nema dalje (iako je bila tek 1966. i iako je Brian tada tek nepune dvadeset četiri godine udisao kalifornijski zrak) jer bilo što dalje bila bi megalomanština ili bi bar zaudaralo na pretencioznost. “Pet Sounds”, da, odiše lakoćom koliko god se instrumenata kroz njega oglasilo u punom zamahu i sjaju, iskrenošću jer je otpjevan (s Brianom u većini vokalnih zaduženja) s nevjerojatnom toplinom i sugestivnošću, jednostavnošću makar sve skupa zvuči poput savršeno uštimanog orkestra (što i uistinu nije daleko od istine), te naposljetku duhovnom dubinom jer svaka nota leti iz duše izravno u nebo, a svaki glas zvuči poput zaziva. Ili bar poziva…

Jer dodatna je snaga ovog emocijama krhkog albuma stalno pozivanje slušatelja na suživljavanje, na susret. Da konačno dođem(o) i na primjere, kako drukčije čuti “Don’t Talk (Put Your Head on my Shoulder)”, u kojoj Brian lomi glas do razine plača dok izgovara sve sporije “poslušaj kako mi srce kuca… slušaj… slušaj… slušaj…“, dok bas evocira te otkucaje a gudači prenose sve ono što to mlado srce nosi kao križ? Kako u “I Just Wasn’t Made for These Times” ne čuti autora albuma u raskoraku sa samim sobom i sa svijetom, ali koji iz tog nemira ne izvlači egoizam ili gorčinu, već ljubavno pismo? Ili kako u “God Only Knows”, inače običnoj ljubavnoj pjesmi, ne osjetiti i molitvenu dimenziju, tim više ako znamo da su se Brian i brat mu Carl udružili u molitvi prije samog rada na albumu?

Uostalom, “Pet Sounds” uistinu jest ispovijest, Brianov otisak sebe na brazdama ploče, njegova priča ispričana do najzabačenijeg kutka duše sa svom sjetom koju takav čin nosi i sa svom radošću koju iskrena glazba može prenijeti. Od uvodne “Wouldn’t It Be Nice”, koja je stilski najbliža ranijim pjesmama benda i koja evocira nadu i optimizam mlade duše te ljubavni zanos prema svijetu i bližnjem, preko sve sjetnijih suočavanja s nesavršenošću svijeta u “I’m Waiting for the Day” i “You Still Believe in Me” i predosjećanja božanskog u nenadmašnoj “God Only Knows” do priznavanja vlastitih ograničenja i krhkosti ideala i nevinosti u “I Just Wasn’t made for These Times” i “Caroline No”. Od načina na koji je Brian slagao vokale i dinamiku (primjerice, u “You Still Believe in Me”, još jednoj pjesmi koja zvuči molitveno, a vokalna progresija kao da evocira uzdizanje duše prema Bogu) do korištenja zvukova poput psećeg lajanja ili prolaska vlaka u odjavi “Caroline No”, kao podsjetnika da smo sve vrijeme, usprkos savršeno orkestriranoj glazbi, ostali u ovom predivnom, savršeno nesavršenom svijetu. Od nevjerojatnih glazbenih detalja poput posebnog naštimavanja klavira da mu zvuk bude zvonkiji (opet “You Still Believe in Me”), navodno prvog korištenja teremina u rock pjesmi (u “I Just Wasn’t Made for These Times”) ili predivnih flauta u završnici “Caroline No” do višeglasja u završnici “God Only Knows”, koja traje bolno prekratko za takvu glazbenu ljepotu (McCartney je smatra najljepšom pjesmom ikad napisanom i teško mi se ne složiti), ili nevjerojatno lucidnih izmjena tempa u “I’m Waiting for the Day”.

“Pet Sounds”, usprkos inicijalnoj suzdržanosti publike, bio je Brianov stvaralački trijumf, bio je evidentno njegovo životno djelo, ali on ga je poželio nadmašiti, čemu je predstavak bila pjesma “Good Vibrations”, na kojoj je počeo raditi još tijekom snimanja “Pet Sounds”, ali do kraja rada na albumu još nije bio zadovoljan postignutim. No, priča o albumu “Smile” daleko je duža, pa i tragičnija (makar ne i u svojem zakašnjelom epilogu) od ove današnje. Još jedno srce “nemirno dok se ne smiri u Tebi” moralo je ići dalje, baš kao što je, logikom samo Nebesima jasnom, moralo i pokleknuti negdje na tome putu prije nego što je našlo novi zanos.

No zastanimo, dakle, na ovoj postaji, na albumu čijoj glazbenoj viziji i realizaciji još uvijek nema ravna (ne, ni u cijeloj diskografiji suparničkih mu Beatlesa, iako je Brian bio sam ondje gdje su Lennon i McCartney imali jedan drugoga, a zajedno Georgea Martina za producentskim pultom). Zastanimo i, kako nam onaj glas govori, “slušajmo… slušajmo… slušajmo…”.

Naći ćete i čuti predivan glazbeni genij koji nas možda jest napustio tijelom, ali koji u svojim džepnim simfonijama živi kao zvonka radost, za vječnost. Briane, počivao u miru Gospodnjem.