Danas, 28. prosinca, slavimo spomen na osobite svece-mučenike, prisjećajući se kako je Herodova podmuklost dovela do masakra nevinu dječicu iz Betlehema. U vrijeme Isusova rođenja ispreplelo se nekoliko događaja, koji su naposljetku urodili egzekucijom malenih. Očito je jedno: Betlehemci su zatvorili vrata sinu svojeg mjesta – Josipu, trudnici i nerođenom djetetu i time otvorili vrata zlomu. Čovjek se, naime, mora odrediti, ili smo Božji ili nismo Božji. Bet-lehem (hebr. „Kuća kruha“) postaje Bet-lahem (hebr. „Kuća pokolja“). U tom je mjestašcu Isus i nerođeno i rođeno dijete, tu se Slava Božja objavljuje u prljavoj štalici; tu dolaze mudraci s Istoka i klanjaju se utjelovljenoj Mudrosti, okruženi pastirima koji primaju tu nadnaravnu milost vidjeti i čuti anđele. Betlehem je čudesno mjesto gdje se spajaju nebo i zemlja, ljudsko i božansko! Ali spajaju se i očituju i život koji se tek rodio i smrt koja je uslijedila iz mržnje prema tom životu. Herod se bojao. Kažu da i samo njegovo ime dolazi od korijena „haarad“ što bi značilo „drhtati od straha“. Ako se živi u strahu od gubitka moći, bogatstva, mladosti, života: neminovno će demon straha zahtijevati žrtve.

Blagdan Nevine dječice spomen je i svih nevinih mučenika koji su usmrćeni još prije svojeg rođenja, u herodizmu zvanom abortus. I ova se likvidacija najmanjih između nas događa prvenstveno zbog straha – zloduh u duši majke i oca nerođenog djeteta budi strah od gubitka dobrog imena, životne komocije, sredstava za život, mladosti, zabave, tjelesne kondicije, radnog mjesta, karijere, itd. Svijet danas zbog pobačaja izgleda kao pustinja, ostaje bez ljubavi. „Narod koji ubija vlastitu djecu nema budućnosti“ rekao je papa Ivan Pavao II. Dugo sam, jako dugo, razmišljao upravo o duhovnoj, mističnoj strani pobačaja. Čini mi se kako u raspravama, u člancima ili u razgovorima i razmišljanjima najčešće ovu stranu i ne uzimamo u obzir, a tako je važna. Sveti Maksimilijan Kolbe je jednom rekao kako će drugi Kristov dolazak u jednome ličiti na prvi: svijetom će teći rijeke nevine krvi nerođene djece. Ja bih dodao i rijeke krvi i muke djece žrtava silovanja, pedofilije, pornografije, ratova, djece-vojnika, djece-radnika, djece žrtava obiteljskog, školskog, ekonomskog nasilja… Nikad više svega toga nego danas! Osobitu podmuklost nosi u sebi pobačaj. U svakom je djetetu neki Božji plan i poziv, usmrćenjem djeteta i roditelji upadaju u gorku dezorijentaciju, u besmisao. Zamolio sam i neke duše kojima je Gospodin udijelio posebne karizme da mi pomognu u razmatranju duhovne strane abortusa. Tu mi je osobito pomogao dragi prijatelj Marino Restrepo, evangelizator iz Kolumbije ali i neke klauzurne sestre kao i dugogodišnji, iskusni članovi karizmatskih zajednica te svjedočanstvo jednog egzorciste. Evo što smo zajedno otkrili, a popis (nažalost) još nije dovršen. Iznad svega, ipak, naglašavam kako je Božje milosrđe epicentar svih ovih razmišljanja, te kako ne postoji uzrok ili posljedica grijeha koje Gospodin u svojem neizrecivom milosrđu ne bi mogao preokrenuti na dobro u onima koji su bilo gdje i bilo kako i bilo kada, u svojoj slabosti, namjerno ili nenamjerno, svjesno ili nesvjesno okrenuli mu leđa, njemu u malenima. Isus je došao, kako čitamo u evanđelju, spasiti svijet a ne osuditi ga. Neka nam ta istina svijetli poput betlehemske repatice dok silazimo u hodnike duhovnosti koja se krije iza onoga što lakonski i platonski nazivamo „abortus“.  „Bude li čovjek kao leš iznutra, zbog svojih grijeha, moje ga milosrđe može i želi uskrisiti“ – neka nam ova riječ Gospodina dana sv. Faustini svijetli u srcu dok razmatramo posljedice pobačaja na ljudski duh.

Zbog praktičnosti sam ove misli stavio pod redne brojeve. 

  1. Arkanđeo Gabrijel je nebeski duh dodijeljen pokretu „za život“ – kao Anđeo navještenja Blaženoj Djevici Mariji. S druge strane, demon Molek – prastari, drevni demon iz povijesti Kanaana bdije nad nakanama i djelima onih koji u djetetu odbijaju vidjeti dijete. Molek je slika Sotone – krvavog tiranina. Njemu su drevni narodi prinosili žrtve bacajući svoju djecu u vatrenu peć izdubljenu u utrobi lika ovoga demona. Činili su to zbog „blagoslova“ – željeli su takvom strašnom žrtvom osigurati blagostanje, dug život, sreću, uspjeh. U našoj duhovnoj borbi za život trebamo češće zazivati svete anđele a djecu učiti kako ih čuvaju anđeli, dodijeljeni im od Boga u trenutku začeća.
  2. U činu pobačaja smrt ulazi u sve koji su u tome sudjelovali. Abortus je danas postao „religija“ Zloga. Abortus je i jedne vrste „sakrament“ i čin žrtve Sotoni – krvava žrtva na „oltaru“ sebičnosti i pobune protiv volje Stvoritelja, koji je darovao potomstvo „u krivo vrijeme“. Sigurno, najveća većina onih koji su imali iskustvo pobačaja ne razmišlja o tome u tim kategorijama. Zavedeni su i ranjeni đavolskim prepredenostima i manipulacijama. Međutim, istina o ovom činu je upravo takva, najozbiljnija moguća: zli duhovi se hrane žrtvovanjem nevinih a od pobačaja čine svoje „otajstvo“. Međutim: „Bog je tako ljubio svijet da je dao svojeg Sina jedinorođenoga, da nijedan koji u njega vjeruje ne umre nego da ima život vječni!“ (Iv 3, 16)
  3. Nerođeno (kao i rođeno) dijete, izvor sreće svojih roditelja, posjeduje njihove tjelesne i karakterne crte. Pobačajem roditelji „ubijaju“ i sebe, u svojem djetetu koje im tako sliči. Više puta se čitalo kako je pobačaj jedna vrsta „samoubojstva“. Ovdje pojašnjavam zašto. Nestaje važan, sudbonosan dio majke i oca. „Duhovnost“ pobačaja je upravo takva u svojoj biti: donosi prazninu, uništava osjećaje, blokira odnose, paralizira susrete, ruga se Božjem planu. Nitko nakon pobačaja ne ostaje isti! Ova stvarnost izobličava karakter, krade blagoslov, razara milost. A milost je – teološki – „Božji život u duši“. Abortus je, možemo zaključiti, sotonsko remek-djelo zla u odnosu na čovjeka. Međutim: „…Bog nas je ljubio i poslao Sina svojega kao žrtvu pomirenja za naše grijehe“ (usp. 1Iv 4, 10)
  4. Dijete neopisivo trpi tijekom pobačaja; formirana tjelešca, isprepletena živcima. Nakon usmrćenja ta patnja djeteta u duhovnom smislu prelazi na roditelje, jednostavno kao posljedica – ne kao kazna, kako ju mi objašnjavamo. Kazna dolazi na drugom svijetu, ako se ne obrate na ovomu oni koji su bili uključeni u ovo nasilje. Mi možemo suditi ponašanje ali samo Bog sudi srca i zna sudbinu duša.
  5. Međunarodna kratica zahvata abortusa je „AB“. Netko mi je zgodno primijetio kako je to i oznaka krvne grupe Gospodina Isusa, sudeći po uzorcima s Torinskog platna te po rezultatima analiza krvi u tzv. „euharistijskim čudima“ diljem svijeta. Samo Krv Spasitelja može prekriti rijeke krvi – danas môra krvi – nerođene dječice i donijeti iscjeljenje i oslobođenje onima koji su prolili ovu nevinu krv malenih.
  6. Poznata svjedokinja Božjeg milosrđa, dr. Gloria Polo, nakon susreta s Isusom u svojoj smrti, uz ostalo u svom potresnom svjedočanstvu piše: „U pobačaju dijete umire a rađa se demon koji progoni i tlači sudionike ove smrti“. Svaki svećenik na svijetu vrlo dobro zna u kakvim je ratovima duša nakon pobačaja. Ispovjedaonice svijeta pune su neopisivih jecaja, izljeva tjeskobe i straha, očitovanja depresije, duboke tuge ali i mnoštva drugih posljedica po duh, psihu i tijelo i po sve ostalo što čini život. Nerođeno je dijete svetinja – zloduhu apsolutno ništa nije sveto pa nakon pobačaja smatra da ima pravo sve sebi uzeti, trgati, malo po malo pretvarati u smrt. Ali: „Bog nam je dao moć da postanemo djeca Božja“ (usp. Iv 1, 12) i da se izvučemo iz kandža Zloga.
  7. Đavao najsilnijom mržnjom mrzi djecu jer ga podsjećaju na Isusa – (nerođeno) dijete. Abortusom se želi osvetiti za Božje utjelovljenje. Isti duh mrzi žene jer su slika Djevice Marije, jer su žene krune Božjeg stvaranja i jer iz žena dolazi novi čovjek. Pobačajem ovaj duh mržnje čini neizrecivi čin nasilja nad najintimnijim i najsvetijim. Tijekom pobačaja dijete ispušta „nijemi krik“ – ovaj krik postaje i krik nutrine u onima koji su pobačaj omogućili. Duh koji stoji iza pobačaja izvrsno veže uz sebe druge duhove koji se pretvaraju u glasan krik depresije, otuđenja, kriza, bolesti, novih padova, samoće, suicidalnosti, ovisnosti, itd. Dovoljno je pogledati kako izgledaju i što uzvikuju oni koji promiču i potiču na abortus. Krik zbog ovog strašnog zločina, kojeg nisu ispovjedili i kojeg oholo ustrajavaju opravdavati pretvara se u istinsku mržnju prema onima koji govore i nude istinu. Proklinju, psuju, optužuju, urlaju, rugaju se, vrijeđaju… A u nekim zemljama i nasrću na mirne protivnike, pa čak i obeščašćuju crkve… Duh koji stoji iza pobačaja, ako se ne konfrontira s duhom pokajanja i obraćenja u Isusu Kristu, postaje silno agresivan, kao odjek onoga što se nalazi u duši.
  8. Srž abortusa je strah, kako prije tako i nakon zahvata. On se osjeti i onda kad se abortus makar spomene, npr. u propovijedima: zato se rijetko i spominje. U razgovorima, komunikaciji… Ljudi se radije prave da toga nema, odnosno banaliziraju tu stvarnost ili se ograđuju isključivo mantrama koje čuju da se neprestano ponavljaju u svijetu. Tim više kršćani trebaju govoriti i upućivati na istinu jer riječ je u konačnici o spasenju duša u vječnosti. „Neka se ne boji k meni doći duša slaba i grešna. Ako bi imala više grijeha nego što je pijeska na zemlji, sve će to netragom nestati u ponoru mojeg milosrđa“ (Dnevnik sv. Faustine Kowalske, 1059)
  9. Svi osjećaji/iskustva nerođenog djeteta koje proživljava abortus prenose se svakako na roditelje: samoća, osjećaj ugroženosti, strahovi, izigranost, žalost, bijeg, nemoć… Đavao želi da čovjek bude bolestan, frustriran i skršen. Ti se osjećaji mogu postupno javljati, ali sigurno kad-tad dolaze. Ponekad su tako intenzivni da osoba pomišlja kako će se spasiti jedino suicidom – što je zapravo krajnja namjera neprijatelja duša, „ubojice ljudi od početka, oca laži“ (usp. Iv 8, 44) Snaga istinskog ozdravljenja nalazi se samo u vjeri, u Kristu.
  10. Najteža konstatacija: veliki su oduzeli život najmanjem. Često i bolesnom najmanjem! Uništeno dostojanstvo osobe nevinog djeteta na razne načine progonit će krivce. Pobačaj zadire u najdublju intimu čovjeka. Kad je nešto tako sveto tako snažno osakaćeno i oskvrnjeno, svakako da kasnije pati i sve ostalo što nazivamo „intimnim“ pa i intiman odnos. Pobačaj u svim dimenzijama života oduzima blagoslov i uvodi prokletstvo, nesretnost, nesređenost. Kasnije se ljudi čude kako nema pravednosti i poštenja u obitelji, na poslu, u politici… Naravno, jer se nije imalo pravednosti i poštenja prema najmanjima.
  11. Kažemo: „duh smrti“. Nasilno prekinut nedužan život pokreće niz posljedica koje su u domeni smrti: smrt osjećaja, obiteljskih veza, smrt radosti, mira… Mnoge se smrti mogu bolno događati prije fizičke smrti. Zato je Isus ušao u smrt i pobijedio ju svojim uskrsnućem. Pobačaj ne mora imati zadnju riječ. Treba „usmrtiti“ nevjeru i poslušati radosnu vijest!
  12. Pobačaj na nagori mogući način oskvrnjuje zvanje majčinstva. Put oporavka je u Blaženoj Djevici Mariji – ona će pomoći ponovno otkriti i ozdraviti majčinstvo. U svojoj nedokučivoj providnosti Bog je stvorio Mariju da bude njegovo „nebo na zemlji“ (sv. Ljudevit Monfort). Ostala je između tisuća Isusovih, tek između još nekolicine njih pod križem. U evanđelju čitamo kako je Isus „otvorio oči i ugledao majku“. Dakle i mi trebamo otvoriti oči i vidjeti majku u trenucima naših umiranja!
  13. Dijete je (doslovno) najčešće bačeno u vatru, neoznačen grob ili u smeće: i roditelji će se često tako osjećati, odbačeno i nevrijedno. „Ne čini drugome što ne želiš da se tebi čini“. „Ljubite bližnje kao i sebe same“. „Ne ubij“ – nije li ovo središnja, peta Božja zapovijed?
  14. Đavao neopisivom mržnjom mrzi čovjeka: s tim se osjećajem dijeli s roditeljima ubijenih mališana. Vremenom počinju mrziti sebe, druge, svoj posao, kolege, Crkvu, sâm život. Gube srčanost obilježeni bolestima. Najusrdnije se trude zadržati mladost, ljepotu, zdravlje, privlačnost, snagu i volju… Ali ne ide. Ta se spirala može zaustaviti jedino kroz sakrament pomirenja, u kajanju, u zadovoljštini za taj grijeh, također.
  15. Kako je svako, pa tako i nerođeno dijete sveto i svetinja, Božje ljubljeno biće s dostojanstvom iznad svakog drugog dostojanstva: nakon čina abortusa ništa drugo nije sveto; tako se lakše može ući u preljub, rastavu, drugi pobačaj… Ta “duhovnost“ tjera čovjeka „iz zla u gore“ kako piše negdje u Novom zavjetu. No, upravo zato ovo zovem „mističnom stranom“ jer je sasvim nepoznata, zanemarena i neproučavana. Stoga ju neprijatelj obilno koristi da bi razorio Božje djelo stvaranja. U Isusu čovjek nalazi ponovno svoje dostojanstvo i svaki grijeh biva potpuno oprošten!
  16. U činu pobačaja spoznajemo napad na tajne vjere: na otajstvo Marijina Bezgrešnog začeća te na otajstvo Kristova utjelovljenja. U Postanku, Izaiji, Miheju, u Otkrivenju čitamo o trudovima, o djevici, o ženi koja rađa i koja se opire neprijateljevom planu zatiranja života. „Eva – Ave (Maria)“ Marija je bila trudnica. Pobačaj Gospu čini neopisivo žalosnom. Nebo plače s Marijom. Priroda plače uz Stvoritelja. Priroda kao i duh ljudi se danas drastično mijenjaju: rapidno propadaju. Deseci milijuna pobačenih beba godišnje u svijetu! Njihova krv je vidljiva anđeoskom svijetu. Kršćani trebaju tješiti Isusa i Mariju svjedočeći i čineći milosrđe prema žrtvama pobačaja – osobito prema roditeljima. Milosrđe znači i shvatiti da su i aborteri i svi uključeni u mašineriju „civilizacije smrti“ (usp. Papa Ivan Pavao II.) također – žrtve đavlove zavisti.
  17. Većina sigurno ne prepoznaje „smrtnu ozbiljnost“ ovoga grijeha, jer bez skrušena pokajanja – krivnja ostaje na besmrtnim dušama. Utroba ostaje grobnica vlastitog djeteta; ako se ne pokaje, nijemi krik nerođenog brata ili sestre odjekuje krilom majke koja nosi novi život… Jedini je ispravan i spasonosan lijek: obraćenje.
  18. Đavao vodi rat protiv čovjeka. Ovdje na najlukaviji način koristi čovjeka protiv čovjeka. Ubija ih generacije… Jer dijete bi imalo svoje dijete, pa jednom dijete toga djeteta svoje… „Njegovo potomstvo smrskat će ti glavu“ kaže Pismo. Najstrašnija riječ zloduhu je: potomstvo. Zato je dijete najveći mogući Božji dar, blagoslov i čudo za čovječanstvo. Rane pobačaja nestaju i rođenjem druge djece, koja dolaze kao melem dušama tate i mame, dušama koje su se sklonile od demonske osvete u Srce Isusovo.
  19. „U početku Duh lebdi nad vodama“ (iz Postanka) – onda plodna voda – onda voda krštenja – pa i blagoslovljena voda – te voda bez koje čovjek umire puno brže nego bez hrane. Zahvat pobačaja buši posteljicu i ta voda nestaje, zajedno s masakriranim djetešcem. U Bibliji voda, između ostalog, simbolizira Duha Svetoga. Nitko ove tajne ne može shvatiti bez njega! Nitko se ne može obratiti bez vapaja Duhu Boga živoga! Nitko ne može biti iscijeljen bez melema prisutnosti Božjeg Duha!
  20. U pobačaju su svi žrtve: dijete, roditelji, liječnici… Dijete je doduše usmrćeno ali svi drugi trpe na svoj način. Đavlu je nemoguće uzeti djetešce u pakao ali preko ove smrti želi postići vječnu smrt bližnjima tog djeteta. Abortus mu je samo sredstvo prema tom cilju. Kršćani znaju: u Kristu imamo dostup k Ocu a nakon smrti čeka nas vječnost neopisive ljepote, neizrecivih divota. Između ostaloga, u nebu možemo sresti našu pobačenu dječicu – ako prihvatimo oprost koju nudi Stvoritelj. Tada nam i ona opraštaju!
  21. Otajstvena strana pobačaja veže se silno uz Fátimu i Gospu Fátimsku, koja se ukazala 1917. godine – djeci! 1920. godine, prema poruci i proroštvu Gospe, abortus je legaliziran u Rusiji (Lenjin) – kasnije u Njemačkoj (Hitler). Papa Ivan Pavao II. je ustrijeljen na dan legalizacije abortusa u Italiji – na blagdan Majke Božje Fátimske. Abortus je – nitko to ne može osporiti jer je povijesna činjenica – baština komunizma i nacizma: isti duhovi koji su u drugima vidjeli ugrozu, manje vrijednog čovjeka te promicali slobodu ubijanja djeluju također i u abortusu. Metode smrti su uvijek iste, samo se dodaju ili oduzimaju okolnosti; jednom Židovi, drugi put nerođeni, itd.
  22. Abortus je slika raspeća Gospodina Isusa. Ruke, noge, glava… Kireta znači „nož“. Bolnice i klinike (Zapada) su današnje Golgote. Gospa plače pod križem; ako jednom vidim te suze vidjet ću i da su one put povratka Isusu i životu. Danas u hodovima protiv života masa posvuda kliče „ljudskoj slobodi na izbor“ uz eho novozavjetnog: „Raspni ga! Raspni!“ Agresija i proklinjanje su znak i svojevrsnog „opsjednuća“ – a ponekad i onog istinskog. Oni koji promiču, čine, potiču i odobravaju abortus baštine duh nasilja ali i duh samoće, ostavljenosti, osjećaje praznine: sve što su učinili najmanjima, učinili su i sebi. Zloduh ih ispunjava gorčinom i proganja ih u savjesti, baš kao što su sami doveli svoju ili tuđu nevinu dječicu u stanje progonstva i odbačenosti. Sve u i oko pobačaja je u svojoj biti vrlo jednostavno – riječ je o ratu protiv Boga, ratu kojim se oduzima život onima koje Bog neizmjerno ljubi.
  23. Stvoreni smo na sliku Božju, nosimo Božje lice na svom licu. Ali lice nerođenoga ne smije se vidjeti. Njegov glas ne smije se čuti. U pobačaju vidimo i „duh Kaina“: kad je ubio Abela lice mu je postalo smrknuto i tužno. Tuga je nasljeđe onih koji usmrćuju ljude (i rođene i nerođene) stvorene s Božjim licem. Obraćeni vjernik, kad jednom milošću Božjom iziđe iz groba svojeg djeteta i svoje grobnice dobiva dar radosti! Bog sve čini novo! Jednom će s tim istim djetetom slaviti Jaganjca u nebu, kroz svu vječnost!
  24. Molitva Božjem milosrđu, prema objavi sv. Faustine: …Krv i Voda… podsjeća na porod kao i na abortus. Milosrđe nam daje djecu, Božje milosrđe jedino može i želi pomiriti roditelje s ubijenim djetetom. Molimo ustrajno Krunicu milosrđa za sve ove velike nakane.
  25. Svaki se savez čini u krvi, prema biblijskim tvrdnjama. „U krvi je duša – život“ (usp. Lev 17, 14), hebrejski – nefeš“, zato su najgrozniji zločini povezani s krvlju. Krv je u judeokršćanskom poimanju najveća moguća svetinja. Vjekovna strategija Đavla je bila i jest i bit će: krv-sjeme-smrt-suze. Krv nevinih žeđa za krvlju; posljedica su ratovi. „Svaki bi rat prestao kad bi nestalo pobačaja“ (Sl. B. Majka Sofija Tajber) – „Svi ratovi proizlaze iz rata protiv nerođenih“ (Sv. Majka Terezija) Povijest nam to zorno dokazuje.
  26. Bog UVIJEK šalje anđela (znak, upozorenje, čovjeka, događaj, riječ) prije pobačaja… i bori se za dijete do kraja. Nitko ne smije pasti u malodušje. Svaka naša molitva i dobro djelo imaju smisla. Bog sve vodi. U nebu ćemo se silno čuditi i radovati kad spoznamo posljedice naših nastojanja za život…! O kojima ovdje nismo imali pojma!
  27. U pobačaju se najteže moguće udara u Božje očinstvo. Abortus je osveta neprijatelja dušâ Bogu kao Ocu te čovjeku koji je uključen u dar očinstva. Ako se očevi nakon abortusa ne pokaju prenose duh smrti dalje u svoj obiteljski, emocionalni, poslovni život. Zato je danas toliko izuzetno teških životnih priča, uvjeren sam da iza toga većinom stoje nepokajani pobačaji. Oni su zalog kasnijeg rušenja „kuće na pijesku“ kako čitamo u Evanđelju. Muškarac koji se ne zauzme za svoje nerođeno dijete ostavlja i gubi muškost, snagu, volju. Upada u duboku krizu identiteta. Izdaje svoj poziv. Ali ako se vrati Isusu: može postati istinski suprug i muž.
  28. Veliki grijeh treba uvijek biti ozbiljno, iskreno ispovjeđen (s navođenjem svih relevantnih okolnosti) – pokajanje iz dna srca – zadovoljština u sklopu pokore (prikladna slučaju, humanitarnog ili drugog karaktera, svjedočenje, npr.) – s vjerom: nikada ga više ne ispovijedati! Bog „zaboravlja“ ono što smo ispovjedili i skriva to pred zloduhom i pred ljudima.
  1. „Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga“ – pobačaj se rađa iz krive ljubavi prema sebi. Egoistične, pretjerane, izobličene i idolopokloničke. Pobačaj, jednom učinjen, produbljuje taj stav. Zato se svi oni što su dopustili ovaj čin u svojoj vezi kasnije uvijek tuže na „nedostatak ljubavi“. Dođi k Isusu – on je Ljubav. Samo on može obnoviti ljubav i darovati čistu, istinsku ljubav, samo je njegova ljubav moguća da uskrisi što je nestalo.
  2. Oprost: ako ti je Bog oprostio i nerođeno djetešce ti je oprostilo! Oprost je ključ za Nebo. U Nebu ćeš biti sa svojim nerođenim djetetom, slušat ćeš kroz vječnost u radosti: „mama, tata!“

Ovdje se, kako rekoh, popis nažalost ne zaustavlja. Ali na svaku ovu točku koja želi opisati otajstvenu stranu pobačaja, dolazi po deset točaka koje pozivaju na milosrđe! I još po deset koje konkretno i neupitno nude Božje milosrđe! Nikada se ne smije osuditi itko upleten u ovu mašineriju boli. Nikad upirati prstom, prozivati imenom, namjerno otvarati stare rane, optuživati na bilo koji način. Isus nas nije tako učio i točka. Međutim, apsolutno moramo govoriti, upozoravati, moliti i raditi da se zna istina i da duše budu slobodne od tako duboke i ozbiljne tame. Napisao sam ovo jer sam uvjeren da dolazi polako vrijeme kad više neću moći ovako pisati. (Sa zgražanjem čitam kako neki biskupi sa Zapada razmišljaju o „nekim mogućnostima opravdanosti pobačaja“ ako je istina što prenose mediji.) Pišem ovo jer doslovno svakodnevno slušam o posljedicama pobačaja u dušama i životima naših sugrađana, naših katolika. Tolike bolesti… Tolike rastave brakova… Tolike depresije, suicidalnosti, nasilnosti, toliki besmisao…

Pišem ovo jer sam vrlo potresen kako se danas olako traži i lako nađe i razlog i ustanova i novci koji će „riješiti muku“ neplanirane trudnoće. A ni najmanje se ne razmišlja o duhu toga čina. A svaki naš čin ima neku duhovnost u sebi! Čovjek može blagovati a može i „žderati“. Može biti vjeran a može biti i promiskuitetan. Može u ratu spasiti život a može i uživati u svirepostima… Sve ima svoju duhovnost, pa tako i pobačaj. Dobro je razmotriti nešto od napisanoga, ne zbog zastrašivanja ili etiketiranja ili zbog „slanja grešnika u pakao“ već zbog istine i spoznaje, zbog još veće ljubavi prema Isusu Kristu, koji je utekao Herodovom maču da bi nas podržao u duhovnim bitkama koje vodimo na ovom svijetu.  A u tim nam borbama može svakako pomoći i nebeski zagovor Svete betlehemske nevine dječice. Ona su znak velike nade – nisu bila krštena a proglašena su svetima. Tako su sveta i djeca koja su ubijena u pobačaju kao i sva ostala nekrštena umrla djeca, jer Bog se utjelovio kao dijete a po „krštenju krvi i vatre i želje“ dječica imaju vječnost u Gospodinu. Ali, to je već druga tema. Betlehemski mališani, molite za nas!

pater Marko Glogović | Bitno.net