Bez obzira što živimo u društvu i vremenu u kojemu mnogo ljudi život doživljavaju kao neku igru, šalu ili zabavu, ipak valja znati da je život jedna velika borba. I upravo činjenica da se mnogi opuste i misle da je život bezopasna idila, plod je borbe protiv ozbiljnosti života u kojoj je nekima stalo da ljudi nikad ne osjete koliko je život važan i lijep, te koliko mu treba pristupiti odgovorno, a ne površno. Doista, upravo jer ima onih kojima je stalo da se ljudi opuste, jer su tako opušteni samima sebi prepušteni, te vrlo laka žrtva onih koji ih žele pokoriti i uzeti im slobodu, potrebno je ukazivati na to da je život ozbiljna borba, te da se u toj borbi treba znati ponašati i pobijediti.

Borba protiv duhovnog neprijatelja

U tom duhu smo kao primjer borbe čitali o prvom čitanju borbi Izraleca i Amalečana dok su Izraelci, izlazeći iz Egipta, tražili prolaz u obećanu zemlju. Mojsije koji vodi narod shvaća vrlo ozbiljno prepreku koju mu postavljaju i predstavljaju Amalečani. Svjestan da to nije samo zemaljska borba dvije vojske i dva naroda, već da je to borba Amalečana protiv Božjeg naroda. No to ne znači da se on trebao opustiti misleći kako će ga Bog sam po sebi zaštitit, već on treba ići u boru maksimalno spreman i maksimalno ulažući svoje snage i sposobnosti u pobjedu. Pa i onda kad se pouzdaju u Gospodina, Izraelci trebaju do kraja biti suradljivi s njegom božanskom voljom i moći, prepuštajući se s povjerenjem u njegovu svemoćnu zaštitu. Jer protivnik koji im se ispriječio na putu slobode i štovanja Boga, nije samo zemaljski neprijatelj, već je on onaj pakleni neprijatelj koji ne želi dopustiti ljudima da se klanjaju Bogu i da žive kao njegov slobodni narod.

U tom duhu borba Izraelaca je bila uistinu jedna velika duhovna borba u kojoj se nisu pouzdavali samo u svoju snagu ni u oštricu mača, jednako kao što se nisu pouzdavali samo u Božju pomoć a da pri tom oni ne surađuju s njime u svemu. To je bila duhovna borba u kojoj su izvojevali pobjedu zahvaljujući svojoj suradnji s Božjom milošću. A suradnja s njegovom milošću ostvarila se kako na brdu molitve gdje je Mojsije otišao s najbližim suradnicima moliti dižući ruke k nebu, tako i na bojnome polju gdje su se Izraelci zauzeto borili pod Jošuinim vodstvom. Štoviše, dramatična borba na bojnome polju ovisila je o vjernosti i ustrajnosti molitelja na brdu i o njihovoj kreativnoj vještini da podrže Mojsija u molitvi podržavajući ga dok je uzdizao ruke.

I kao što Mojsije i Jošua nisu banalizirali svoju ulogu tako nijedan kršćanin ne bi trebao podcjenjivati da je život i jedna velika duhovna borba koja se vidi onkraj naše životne svakodnevnice koja nam može djelovati tako uobičajenom. No život nikad nije ni običan ni uobičajen, već je uvijek velika duhovna borba za slobodu Božju u hodu prema obećanoj zemlji. Naš život je borba u kojoj nema opuštanja, jer ne smijemo zaboraviti koliko je uzvišen cilj prema kojem cilju težimo i koliko je velik ulog o kojem je riječ u našem životu. Jer ne radi se samo o kratkotrajnoj vremenskoj dionici niti o komadiću zemlje na kojoj tražimo boravišno i vlasničko pravo, već se borimo za vječne i neprolazne vrednote u nebeskoj domovini prema kojoj putujemo.

Sa štapom Božjim

Stoga nas Isus potiče na duhovnu ustrajnost preporučujući nam u Evanđelju da se molimo bez prestanka i da budemo ustrajni u tome poput udovice koja ustrajno moli i uspijeva pridobiti i nepravednog suca. Prispodobom o nepravednom sucu i ustrajnoj udovici Isus nam želi skrenuti pozornost da nikad ne smijemo izgubiti iz vida ljepotu i uzvišenost života i njegovih vrednota. Ako to izgubimo iz vida, prestajemo se boriti za život i prestajemo zdušno moliti Božju pomoć da ostvarimo sebe i cijeli svoj život, to jest da se izborimo za istinsku slobodu i zadobijemo prolaz u vječnu domovinu.

A kao što Mojsije nije priskrbio svome narodu prolaz u slobodnu i u zemlju obećanja samo mačem, već prije svega oslanjajući se na štap Božji koji čvrsto drži u ruci, tako je Gospodin i nama dao istu zadaću i opskrbio nas moćnim oružjem za borbu. Upravo je njegov sveti križ najmoćnije duhovno oružje za borbu koje nam je on stavio u ruke, te očekuje da se u ovoj našoj zemaljskoj borbi ne borimo samo u nizini zemaljskih probitaka i sitnih potraživanja, već da se poput Mojsija popnemo na brdo, jer s brda imamo puno bolji pregled svega što se događa u nizini. Onaj tko je svjestan ove višestruke životne borbe, zdušno se prepušta molitvi i trudi se moliti postojano, jer je doista na ulogu cijeli život. Ne možemo dopusti da nas od naše vizije i od naših ciljeva odvrate ljudi koji se Boga ne boje i za ljude ne mare, a to se dogodi onda kad prestajemo moliti i kad se prema životu odnosimo površno i neodgovorno poput takvih koji traže za sebe samo ispunjenje zemaljskih želja i potreba. Ustrajna molitva je potvrda da vjerujemo u vrijednosti i ciljeve koje nam je zacrtao naš Gospodin, točnije u vrijednost samoga života koji nam je povjerio i usmjerio prema nebeskom ostvarenju.

Od nas se stoga očekuje da se držimo čvrsto vjere u Gospodina, to jest da se u ovim našim životnim borbama držimo njegova svetog križa koji nam je sveti Božji štap na dohvatu ruke, ali i dokaz da nam Bog kao žurni branitelj dolazi u pomoć. U molitvi se penjemo na kalvarijsko brdo spasenja s kojega nam dolazi istinsko svjetlo nade i čudesna snaga kojom pobjeđujemo sve svoje neprijatelje. Stoga nam nije prihvatljiva opcija sustati, već moliti bez prestanka za sebe i cijeli narod Božji s kojim se zajedno probijamo do života u slobodi i do ostvarenja vječnih ideala. A Bog koji ljubi svoju djecu, doći će nam žurno u pomoć i obranu, jer ne može ne biti vjeran svojim obećanjima. I nadajmo se stoga da, kada Sin Čovječji dođe o svome slavnom dolasku, da će nas naći sa štapom Božjim u ruci, jer to je štap čvrste vjere i žarke molitve, štap koji jamči da će Bog na nama ispuniti svoja obećanja i još jednom i konačno pokazati svoju božansku moć spasenja.