Doista, kada ljudi ne poznaju Boga, onda ne poznaju niti bit života, premda to ne uočavaju tako lako ili ne žele priznati. Štoviše, žive s takvom samouvjerenošću kao da oni ne mogu pogriješiti. Nastupaju s takvom zadivljujućom sigurnošću kao da drže sav život u ruci, a najčešće su puni ljudske ispraznosti u ime koje i govore s takvom prepotentnošću. I onda, ako netko misli drukčije od njih i podsjeti ih da u životu treba imati božansku viziju, redovito se suprotstavljaju jer takav stavi dovodi u pitanje njihovu vještinu i varljiva uvjerenja. Ali jer se ne žele trgnuti iz vlastite uljuljanosti, lakše je onda drugima nametati svoju viziju života kao jedinu pouzdanu i ispravnu, zaboravljajući da Bog o ljudskom životu zna mnogo više i mnogo bolje od nas ljudi.

Upravo se tako bio postavio sveti Petar u ovom događaju kada je Isus počeo naviještati svoju muku, smrt i uskrsnuće. Misleći da bolje zna što je za njegovo dobro, Petar ga je počeo odvraćati od takvoga nauma, to jest od takvih predviđanja. Petar je očito imao poimanje života u kojem je mislio da je moguće izbjeći poteškoće, patnje i nevolje, barem u onom najradikalnijem obliku, ako li ne i potpuno. Zato je uzeo sebi za pravo davati savjete Isusu, potpuno uvjeren da mu time želi i čini dobro. A nije znao da je njegov kut gledanja bio samo ljudski kut gledanje s prikraćenom ljudskom perspektivom. Petrova reakcija odražava viđenje života u kojemu svi planovi trebaju teći i ostvarivati se glatko, bez problema i protivljenja, bez patnja i križeva. To je gotovo zajednička pogreška svih ljudi, jer ne računaju na poteškoće koji dođu same od sebe ili nam ih netko stvori. Uz to su samouvjereni glede svoga poimanja života za koji misle da mora biti samo med i mlijeko, sreća, radost i uživanje, te kojega ne dotiče nikakva patnja, križ i loše iskušenje. Na takve izazove i poteškoće mnogi ljudi nisu spremni, već više sanjaju o nekom idiličnom i idealnom svijetu, umjesto da se okrenu realnosti u kojoj žive, tražeći u njoj ispravan način odnosa i ponašanja. Isto tako, mnogi ljudi prave životne planove zanemarujući da postoji Zli i zlo koje želi pomrsiti račune. A najjednostavniji način da ih pomrsi je ovaj da ih uvjeri da nema zla, te da se upuste u idilična predviđanja i uljuljaju u idealne izvedbe života. I upravo kada to pomisle i kada ih navede da se u tome otisnu daleko, onda ih iznenadi svojim miješanjem u njihov život, pri čemu im oduzme sve, od zemaljskih do vječnih dobara.

U tom smislu možemo razumjeti Isusov vrlo odrješit odgovor Petru i njegovim privlačnim ponudama da živi život bez patnje i križa. Isus nije bio jedan od onih ljudi nespremnih za život i njegove izazove, već, naprotiv, vrlo svjestan što ga čeka, premda po sili ljudske naravi svi bismo rado izbjegli patnju i križ. On je dobro poznavao ljudski život, te je znao da se ljudi ne mire s križevima i patnjama. No s druge strane, jasno mu je bilo da je to samo stavljanje glave u pijesak pred realnošću života, jer nema nijednoga života bez patnje, križa, napora, nevolje i muke, te nakon svega bez smrti. Zato je on sam glede života bio realist koji nije bježao od nijedne od tih životnih stvarnosti, no bit njegova pristupa i nauka je bio da sve poteškoće prihvati s ljubavlju i nadiđe snagom vjere. Time ih je skladno ugradio u vlastiti život, te ih je učinio jednako životnima kao i svaku drugu stvarnost. Štoviše, time je istaknu važnost umiranja u odnosu na ono što ljudi zovu življenjem i životom. Zato je i mogao učiniti spasenjskom svoju muku i smrt postavši spasiteljem s križa i po križu, a ne po tolikim drugim čudima koja je učinio.

U duhu toga je tražio od Petra i ostalih svojih učenika da se odreknu samih sebe i da uzmu svoj križ i da idu za njim. Ali ne samo iz neke duhovne prsile, samo zato da poslušaju neku njegovu nametnutu odredbu, već sa sviješću da je križ izuzetna duhovna pomoć u izgradnji osobnosti, te da bez križa ne mogu biti spremni za život. Jer križ koji nosimo za Isusom je sredstvo kojim se stječe istinski život, te u životu treba računati ne samo da će nas zadesiti križ, već ga treba znati usvojiti i integrirati u vlastitih život. Križ je najbolje sredstvo izgradnje duše i tijela, to jest bića i osobnosti, za bilo koji životni projekt, plan i izazov. Jer križ je, po Kristu i njegovu svetom Križu, čovjeku Božji dar oblikovanja vlastitoga života, te se bez njega ne može stvoriti ništa trajno ni kvalitetno, ništa što ostaje za neprolaznost i vječnost. Stoga uvijek iznova treba obnavljati u svijesti Gospodinov nauk i računati s križem kao sredstvom odricanja od ljudskog života, a stjecanja božanskog, odricanja od zemaljskog, a stjecanja nebeskog. Prihvaćajmo i nosimo svoj križ kako nas je on poučio kako bismo njime zaštitili život duha koji je u nama istinska vrijednost, te došli u slavu nebesku, gdje ćemo njega, zajedno s anđelima i svetima, hvaliti i slaviti po sve vijeke vjekova. Amen