U događaju opisanom u današnjem evanđeoskom odlomku čitamo kako je Isus došao u kuću svojih prijatelje Marte i Marije koje su mu pružile gostoprimstvo. No pri tome njih dvije nisu na isti način iskazale to gostoprimstvo. Marija je ostala uz Isusa slušati ga i s njim razgovarati, a Marta je bila zauzeta posluživanjem, pa je to dovelo do nesporazuma između njih dvije do mjere da je Marta tražila od Isusa da on presudi u njihovom slučaju. Ona je bila povrijeđena da mora sama brinuti oko Isusa, dok je smatrala da njena sestra Marija ne čini nište korisno. Doista, svatko od nas bi zaključio isto, uvjeren da je baš u ime gostoljubivosti i Marija trebala dati svoj obol da njihov prijatelj i ugledni gost bude počašćen na primjerenoj razini. Na takvo što nas obvezuju ne samo prijateljske veze prema osobi koju dobro poznamo, već i svaka uljudnost, bez obzira o kome se radilo. No najzanimljivije u svemu tome je da je Isus pohvalio Mariju tvrdeći da je izabrala bolji dio, što bi značilo da se ona ispravnije postavila, premda nije napravila ništa korisnoga za Isusa, niti je olakšala brige i trud svojoj sestri. To potvrđuju Isusove riječi kao odgovor na Martin poziv da se i on uključi u rješavanje njihova spora: “Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti.”

Riječi koje Isus upravi Marti vrijede za ljude svih vremena, pa tako i za nas danas. I današnji čovjek se brine i uznemiruje za mnogo toga, no samo je jedno od svega toga potrebno, a to mu izmiče. Doista, upravo to jedno i najpotrebnije svi mi polako zaboravljamo, kao što je zaboravila i Marta od tolike užurbanosti da usluži Gospodina. Brinemo se za toliko stvari, do mjere da svoje brige razvijemo do savršenstva, ne prepuštajući ništa slučaju. Svoju posvemašnju skrb živimo još s osjećajem odgovornosti pred Bogom uvjereni da pred njim i poradi njega moramo skrbiti oko toliko detalja, što se najbolje očituje u primjeru odnosa roditelja i djece. Između nebrige i brige, roditelji izabiru brinuti o svojoj djeci, pa im u ime te brige sve servirati na gotovo u životu, misleći da ih na to poziva i Gospodin. No u konačnici zaboravljaju da je to servilnost, a ne odgoj. Jer jedina briga koju roditelji trebaju imati, a to je jedina briga na koju Gospodin potiče, odgojiti djecu da budu zrela i cjelovita živjeti za Boga i za spasenje. Potrebnije je odgojiti ih da nauče slušati glas Gospodnji, nego servilno služiti njihovim sitnim zemaljskim potrebama. Tako roditelji misle da će svoju djecu poštedjeti briga, a ne znaju da si im ih tako zadali mnogo više, nego da su živjeli ‘bezbrižnije’ i njih učeći kako živjeti ‘bezbrižno’ u Gospodinu.

Tako se i suvremeni čovjek brine oko mnogih stvari da bi jednom mogao živjeti bezbrižno no to mu ne uspijeva. Jer se uvijek briga nadovezuje na brigu te on iz dana u dana nakuplja više briga. To je kao neki začarani krug iz kojega se ne može izvući: brine se oko tolikih stvari ne želeći imati briga, da bi živio bezbrižno no upravo ta njegova želja da brine oko mnogo toga sada, da bi jednom živio bezbrižno, dovede ga do toga da uvijek ima brigu više. Brinući se kako jednom u budućnosti izbjeći brige, dodatno se zarobljava brigama i neizvjesnošću koju mu donosi život i budućnost.

No ako bi naša jedina briga bila da slušamo Gospodina, tada bismo od njega naučili kako sve svoje brige prepustiti njemu i njegovoj providnosti, kao što je to činila Marija. Mnogih životnih briga bismo se riješili kad bismo bili pozorni na Gospodina i na duhovne vrednote. Jer on nas neće pitati koliko smo se brinuli oko toga koju ćemo školu završiti ili kojim se poslom baviti, kolike će nam biti plaće i koji će biti ljudski uspjesi, koliko smo imovine stekli i što smo ostavili svojim potomcima, ali će nas pitati koliko i kako smo se izgrađivali kao osobe i djeca Božja. Pitat će nas jesmo li se trudili oko kreposna života, duhovnoga rasta i vječnoga spasenja. Jer postojana i odgovorna izgradnja osobnosti je najbolji način brige o životu koja nam omogućuje da se kasnije oslobodimo svih suvišnih briga. A osobna izgradnja se događa u susretu s Bogom i u zajedništvu s njime, kako nas uči današnje Evanđelje. Na žalost mnogi ljudi smatraju beznačajnom Božju ulogu u životu, te zato ne uočavaju niti ključnu važnost duhovne izgradnje i prioritet skrbi oko spasenja. Duhovna izgradnja i skrb oko spasenja, međutim, temelj su i budućnosti i pojedinca i društva te bi svi zajedno trebali najviše se brinuti upravo oko toga, sukladno Isusovim riječima da treba voditi brigu oko onog ‘jednog koje je potrebno’.

Doista, na ispravan način se brine onaj tko se trudi ispravno živjeti pred Bogom. Takvima Isus kaže da su izabrali bolji dio te su se jednim potezom riješili mnogih drugih životnih briga. Na takav stav Gospodin poziva i nas, a to je da ne vodimo brigu o mnogim stvarima, već o onoj jednoj važnoj, a to je briga o vlastitoj duhovnoj izgradnji i spasenju duše. A dobar odnos s njime ključ je svakog napretka i razvoja, mira i sigurnosti koju želimo imati pred životom i budućnošću. Zato nam ne preostaje već se truditi i skrbiti oko zajedništva s njime, te ćemo time otjerati mnoge brige iz života. Skrbeći oko vlastitog spasenja priskrbit ćemo si ne samo ovaj zemaljski mir, već i onaj trajni u nebesima po sve vijeke vjekova. Amen