Kada gospodin Isus svojim učenicima obećava poslati Duha Svetoga, tada im govori o Duhu kao o Branitelju koga će poslati od Oca: „Kada dođe Branitelj koga ću vam poslati od Oca – Duh istine koji od Oca izlazi – on će svjedočiti za mene.“ A mi kad čujemo ovu riječ Branitelj, možda i nesvjesno zauzimamo obrambeni stav, kako nam i riječ sugerira, te odmah gledamo kada, kako i od koga se braniti. Tako zamišljamo i ulogu Duha Svetoga kao onoga koji nas brani od napada izvana, a to je ovaj svijet i na poseban način Zli. Tako više o svome kršćanskom životu u Duhu Svetome razmišljamo pod vidom obrane nad nasrtaja zloga, te s Duhom Svetim više računamo kao s nekom osobnom obranom od nedaća koje imamo u svijetu. A kada je riječ o obrani, to u nama izaziva osjećaj da se moramo braniti, to jest da inicijativu prepuštamo onome tko nas napada, jer je on po nekoj logici aktivniji i agresivniji. U tome nam onda treba Duh Sveti Branitelj da obranimo svoje pasivne pozicije, da nas ipak ne odgura sa scene i ne uzme nam tlo pod nogama i prostor koji smatramo svojim u društvu.

No ovakav način življenja vjere ne bi bio ispravan ni dostatan. Na žalost, ima kršćana koji samo na ovakav način žive svoju vjeru, samo u kontrastu prema zlu koje nas napada i proziva, koje pokušava oduzeti teren i stjerati nas u kut. Takvi kao da žive od napada izvana, od prozivanja i agresivnosti zla, jer ne bi znali kako biti vjernici da se ne moraju konfrontirati sa zlom i Zlim. Oni bi zaboravili živjeti od Boga i biti usmjereni prema Bogu, jer u konačnici više su usmjereni traženju Zloga i njegova djelovanja u društvu, nego da sami žive od Boga i njegova svetoga djelovanja za čovjeka. Takvi kršćani u svemu što vide u društvu traže prisutnost Zloga, te mnogo toga u društvu drže zlim, kako strukturama, tako pojedincima koji žive u službi društvenoga zla. Takvi kršćani provode sate pred TV ekranima i komentiraju javne i medijske događaje kao sotonske, umjesto da se radikalno klone svega toga i ne posvećuju toliku pozornost i ne troše toliku energiju na nešto što nije vrijedno ni pozornosti ni životne snage. Tako ne primjećuju da samim time što toliko prate ‘društveno zlo’, na neizravan način ga potiču i promiču u svojoj svijesti, pa i u javnosti.

Tako mnogi kršćani žive isključivo neki negativni obrambeni stav braneći se od svih duhovnih i ćudorednih pošasti društva koje su doista neupitne. A mnogi od njih ne bi znali od čega svakodnevno živjeti da nije takvog sučeljavanja, da nema tih društvenih slučajeva i spornih situacija o kojima se raspravlja, umjesto da ih se potpuno ignorira, jer su nebitni u ljudskom životu onih koji traže čestito živjeti. A nikakva nije nepoznanica da je takvih situacija bilo i da će ih biti u životu, te je najbolja obrana posvetiti se razmatranju lica Božjega. Događa nam se da bolje poznamo lice Sotone i zla, nego što poznamo lice Božje i njegova Svetoga Duha. Zato se stječe dojam da mnogi posvete mnogo više vremena istraživajući sadržaje tama ovoga svijeta, nego da uživaju u svjetlu Božjemu; mnogo se više trude upoznavati laži ovoga svijeta, nego živjeti od istine Božje; mnogi znaju mnogo bolje kako izgleda lice Zloga, nego Boga dobroga. I dobar dio toga čine pod izlikom da imaju potrebu zaštititi se i obraniti od Zloga i od zla ovoga svijeta.

U današnjem Evanđelju Isus govori da će svojim učenicima poslati Duha Svetoga Branitelja da ih čuva, on baš i ne pretpostavlja da će ih Duh Sveti na takav način štititi od zla ovoga svijeta, kao da se moraju povući na neko skrovito mjesto u potpunu izolaciju, već on govori o Duhu koji će im dati snagu svjedočenja. Jer i sam Duh koji će im biti dan dolazi da bi svjedočio za Isusa, te će iste učinke proizvesti i u njima. A za navještaj nije dovoljno samo prozivati nedostatke ovoga svijeta i ukazivati na zlo koje se događa u društvu i oko nas. Navještaj pretpostavlja svjedočiti za Isusa i njegovo spasenjsko djelo koje doseže vrhunac u slavnome uskrsnuću. To vrijedi i za nas, današnje Isusove učenike. Duh Sveti nas poziva i osposobljava da se usredotočimo na našega Gospodina, da razmatramo njegovo lice i to nam je najbolja zaštita i obrana od svih zala svijeta. Štoviše, on nam je najbolja snaga koja nas osposobljuje primiti breme odgovornosti za Isusovu istinu, ljubav i život. Duh Sveti je učenike, a i nas s njima, osposobio da mogu nositi i ono što on nije mogao odmah reći poradi naše slabosti i nesposobnosti da to nosimo i da se s time nosimo. Upravo kada to primimo, najbolje smo zaštićeni od svih pritisaka i navala Zla.

Zato je i nama danas poželjno da snagu Duha Svetoga ne promatramo samo kao neku zaštitu u negativnom smislu riječi, da se samo usredotočujemo na zla koja postoje u svijetu i pazimo se kako se od njih zaštititi, jer to bi nas moglo učiniti pasivnima za navještaj snage Isusova uskrsnuća. Naprotiv, on nam se daje i poziva nas da razmatramo Božje lice i primamo od Isusove punine. Naše je poslanje naviještati Isusov život i sva ostala Božja djela, a ne samo bježati od zloga i konfrontirati se s negativnim pojavama ovoga svijeta te neprestano živjeti braneći se od tolikih oblika zla – što bi bila i gotovo nemoguća misija, detektirati sve načine i oblike njegova djelovanja – jer ono uvijek iznalazi nove. Ali tko ima srce ispunjeno Isusovom ljubavlju, a um usmjeren na Isusa, taj ne treba poznavati svaki oblik zla da bi bio zaštićen i od njega očuvan, jer ga sila Duha Svetoga iznutra čuva i štiti. Duh Sveti ga brani puninom života iznutra, te mu daje snagu da se usredotoči da svjedoči i naviješta svu ljepotu života i snagu koju mu je Gospodin stavio u srce, preobražavajući svijet njegovim svetim darovima i privodeći ga onoj vječnoj punini.