Jedna od tih stvarnosti je prijelaz u vječnost. No u tom prijelazu nismo sami, već nam je on posrednik istog prijelaza koji nam jamči hod do vječnosti. Štoviše, on nam kao zaručnik dolazi ususret, jer nas ne želi ostaviti samima. Međutim, činjenica je da ne znaju svi razumjeti njegovu ljubav prema ljudima i ljudskome rodu u duhu zaručničke službe i potrebe da nama ljudima iskaže svoju ljubav. No on, međutim, kroz ovu prispodobu nam ukazuje da put prema vječnosti nije hod u propast ili ništavilo, već je hod prema svadbenoj gozbi u kojoj nas iščekuje. Rečeno riječima ove prispodobe, hod prema vječnosti je hod prema ‘zaručniku kojemu treba ići ususret’. Ali jednako tako, sukladno izgovorenoj prispodobi, hoditi prema vječnosti i prema zaručniku treba u najvećoj odgovornosti. Jer to što je vječnost svadbena gozba prema kojoj hodimo, ne znači da je manje zahtijevna i izazovna za ostvariti, to jest da se prema tome smijemo površno postaviti. Ići prema vječnosti ne znači da shvaćamo vječni život kao neka vrsta idile u koju se lako stiže, već da je vječni život stvarnost prema kojoj moramo pokazati odgovornost.

S obzirom na temu zaručnikova dolaska, to jest odlaska njemu ususret, razvile su se bile dvije tradicije. Jedna je stavljala veći naglasak na dolazak Krista Zaručnika, te je poticala vjernike da se pripremaju za njegov drugi dolazak, dok je druga tradicija veći naglasak stavljala na naš odlazak s ovoga svijeta prema njemu. Mnogi su, još od apostolskog doba, htjeli znati točan trenutak njegova najavljenoga dolaska, premda znajući da je on to odbio objaviti svojim učenicima. Tako su, usredotočeni na vrijeme njegova drugog dolaska, iako puni dobrih namjera, bili u zabludi i navodili su mnoge druge vjernike na takvo uzaludno računanje i iščekivanje. Pratili su i čitali razne ‘apokaliptičke’ znakove, kao što su bili ratovi i pošasti, te su ih tumačili kao događaje koji neposredno prethode Kristovu drugom dolasku. No takvim računanjima i takvom pristupu nikada ni Gospodin ni njegova Crkva nisu dali kredibilitet, već su radije pozivali svakoga vjernika, da bude spreman otići s ovoga svijeta Kristu ususret, jer to je ono neminovno što svakoga čeka, dok je vrlo neizvjesno kada će biti njegov slavni dolazak i tko će ga na zemlji dočekati. U tom duhu možemo razumjeti i ovu prispodobu o deset djevica. Pet ih je mudrih jer iščekuju zaručnika na način da su spremne poći mu ususret jer su čuvale dovoljno ulja, te ih je pustio na svoju svadbenu gozbu. No pet ludih je se izmorilo čekajući, te su uslijed toga, jer su iščekivale na krivi način, ostale bez ulja vjere u svojim životima. Nisu ga dočekale, pa su se očito i razočarale misleći kako ih je prevario i kako neće doći, te zato i nisu bile spremne ni budne kada je došao.

Što je vrijedilo nekada dok je Gospodin pričao ovu prispodobu, vrijedi i danas. Kršćanski život je kao hod prema Zaručniku, to jest budnost u iščekivanju njegova dolaska. No ima onih koji se usredotoče na vrijeme dolaska zaručnika, a ima onih koji se usredotoče na svoj odlazak prema zaručniku. U svakom slučaju pretpostavlja se susret s njim. A prava budnost i pravi hod prema zaručniku ne sastoji se u tome da proračunavamo vrijeme njegova slavnoga dolaska, već da mi budemo spremni susresti se s njime nakon svoje smrti. To vrijeme i taj trenutak su daleko izvjesniji, premda ni za nj ne znamo kada će točno biti. Zato trebamo biti budni i spremni u bilo kojem trenutku susresti se s njime s vjerom da će nas uvesti na svoju svadbenu gozbu. Budemo li mi usredotočeno da spoznamo vrijeme njegova dolaska, pozaspat ćemo kako što su toliki prognozeri pozaspali tijekom stoljeća, a da ga nisu dočekali, te su tako i svoju i tuđu vjeru u njegov drugi dolazak učinili ispraznom i smiješnom. Dok su se oni zamorili čekajući, dotle su oni drugi, koji su pogled usmjeravali prema koncu svoga života, to jest prema trenutku smrti, znajući da je to također siguran susret s njime, bili spremni ući na njegovu vječnu gozbu, premda ni oni nisu znali pravi čas njegova dolaska. U svakom slučaju bili su spremniji i sačuvali su ulja vjere u svojim svjetiljkama.

Gospodin nas ovom prispodobom potiče na bolje razumijevanje života, vremena i vječnosti. On nam ovom slikom želi navijestiti istinu o životu: život može biti odlazak na svadbenu gozbu, ako smo živjeli mudro i razborito u ovome svijetu čekajući susret s njime živeći kreposno. Ako smo bili pripravni za gozbu života, on će nam sigurno otvoriti vrata kada iziđemo iz ovoga svijeta. Ali ako nismo bili pripravni za ovoga života za taj događaj, onda nam se neće otvoriti vrata života, ma koliko mi iščekivali njegov drugi dolazak u ovaj svijet. Ako nismo htjeli razumjeti tko je i kakav je zaručnik, ostat ćemo pred vratima života, zakinuti za pravo ulaska na svadbu. Služeći se slikom zaručnika koji dolazi po svoje svadbene goste i uzvanike, Isus ne djeluje kao netko tko je strog, tko prijeti ili straši svojim dolaskom. Naprotiv, djeluje kao netko tko nam pokazuje vedru stranu života. Pa ipak, i ovom slikom Gospodin pokazuje ozbiljnost, jer kada ga lude djevice mole da im otvori, on je neumoljiv i ne otvara im vrata. Stoga nas potiče da životu pristupimo sa svom ozbiljnošću, te da računamo na ulje vjere i ljubavi bez kojega ne možemo ići njemu ususret i nećemo steći pravo ulaska u vječnost.