Današnjom svetkovinom Božićni ciklus liturgijskih slavlja dolazi k svome vrhuncu. Božji Sin koji se rodio u Betlehemu još od kolijevke – jaslica započeo je svoje objavljivanje. Ne samo da je svojim sjajem obasjao Mariju i Josipa, već se taj krug postupno širio i na sve kojima je bilo očitovano otajstvo Božje ljubavi prema svom narodu. Tako su se među prvim svjedocima u Betlehemu našli pastiri koji su mu se došli pokloniti, te potom i drugima navijestiti što su vidjeli i čuli o djetetu Isusu. Međutim, božićno čudo Božjega očitovanja tu ne staje. Njegova slava koja po njegovu Sinu silazi na zemlju ne ostaje, kako vidimo, skrivena, ali isto tako ne ostaje niti zatvorena samo za mali krug ljudi, pa niti samo za izraelski narod. Božja slava koja se spušta na zemlju događaj je koji se tiče svih ljudi i svakoga čovjeka. Zato je Bog učinio da se ovo otajstvo počne objavljivati već od tada i izvan granica izabranoga naroda svim ljudima dobre volje.

Među ljude dobre volje svakako se ubrajaju trojica mudraca s Istoka kojima se na čudesan način objavila slava Božja, te su imali potrebu potražiti novorođenoga kralja i pokloniti mu se. Njihova gesta je bila predokus i nagovještaja ostvarenja proročanske vizije proroka Izaije koji je, kako smo čuli u prvome čitanju, promatrao slavu Božju kako dolazi na Sion i na cijeli Božji naroda. Riječ je, međutim, o slavi koja ne svijetli samo Izraelu, koji je zajedno sa svim drugim narodima upao u tminu i mrklinu, već Božja slava obasjava sve naroda koji dolaze k Bogu jer žele i sami koračati u toj svjetlosti i sjaju. Trojica kraljeva – mudraca su početak ispunjenja tog proročanstva da će mnogi narodi i kraljevi doći k Bogu noseći svoje darove kako bi mu se poklonili. O tome pjeva i Psalmist kada veli: „Klanjat će mu se svi vladari, svi će mu narodi služiti.“

Prva Crkva je stoga slavila poklon trojice mudraca kao izuzetno znakovit događaj i dar Božje dobrote i milosrđa. U njem je čitala izraz Božje volje da spasi sve ljude i narode, te nije čudo da je u starini bio intenzivnije slavljen nego sam Božić. S druge pak strane treba ići nešto dalje od idiličnog prikaza koji nam se može nametnuti kada razmišljamo pred Gospodinovom jaslama i betlehmeskom štalicom. Više nego idiličan, ovaj događaj je prilično dramatičan. Ova trojica mudrih i učenih ljudi u stvari su ‘mučeni’. Oni su u svome duhu primili nejasnu slutnju o nekom izuzetnom događaju, o Božjem zahvatu koji će se dogoditi po novorođenome kralju. Nošeni tom slutnjom, započinju svoje traženje, pa čak spremno odlaze i na daleki put prema Judeji, kuda ih je vodila njihova slutnja, unutarnji glas, kao i znakovi koje su otkrivali da im ih je Bog slao. Mnogo toga ulažu u to traženje, mnogo riskiraju, ali znaju da ima smisla, jer u tome što će dobiti zauzvrat bilo je sve.

Kada iz te perspektive sagledavamo njihovo traženje, ono uopće nije bilo lako ni jednostavno. Ali s druge pak strane ništa im nije bilo teško, jer su znali da ima smisla pronaći neizmjerno blago Božje. Morali su uložiti veliki intelektualni napor, te biti odlučni u tome što čine, jer je netko sa strane njihove vizije mogao proglasiti fantazijama. U time čitamo s jedne strane njihovu čvrstoću i odlučnost, a s druge strane uočavamo i njihovu poniznost. Oni i kada dolaze do Jeruzalema još uvijek ne znaju sa sigurnošću gdje im je ići i kome se trebaju pokloniti. Ne umišljaju sebi da su sveznalice, već se u stvarima vjere daju poučiti i voditi, čak i od onih koji neće biti toliko ponizni da pođu pokloniti se Sinu Božjemu u Betlehem, premda su jasno pronašli u Svetome pismu da se tamo ima roditi Mesija.

Njihova poniznost i odlučnost trebaju danas i nama biti pouka kako danas također Krista tražiti i kako za njim žeđati dok ga ne nađemo i ne poklonimo se potpuno i zdušno. Jer svjetlo razuma koje nam je dano, nije nam dano da samo promatramo nestalne mijene ovoga svijeta, već da tražimo Boga otvarajući se njegovoj istini i sjaju njegova svjetla. To nekada može biti mukotrpan i spor hod, kao što možemo vidjeti da su i Mudraci imali mukotrpno traženje, ali nema ništa ljepše ni zahvalnije nego kad nam zasvijetli na obzorju duše Kristova zvijezda i njegovo svjetlo. Nema ništa uzvišenije nego potom dušu uzdići k njemu i dati se voditi do punine, kao što su se oni dali voditi, korak po korak, dionicu po dionicu, dok nisu došli do Betlehema, do Sina Božjega. Poput njih i mi trebamo imati zvijezdu koja nam kao znak s neba pokazuje put prema Bogu, ali i pouzdane tumače Svetoga pisma koji će nam ukazati na proroštva i ispravno ih protumačiti. No nadasve, treba nam poniznost i ustrajnost u traženju, da se ne umorimo i da ne zastranimo, jer je ulog prevelik da bismo se mogli njime kockati. Budimo ponizni i ne odbacujmo ničiju pomoć, pa čak ni onih koji nemaju iste namjere kao i mi, ako će nas njihova riječ ipak usmjeriti prema Kristu. Kao ponizni tražitelji ne dajmo se zbuniti ni odvratiti od svoga cilja i poslanja, jer nema veće radosti u životu nego doći do lica Kristova. A što više truda uložimo, to će naša radost biti veća, a snaga svjedočenja jača, kako bismo svima prenijeli iskustvo ljepote susreta s Gospodinom.