Himan ‘O dođi, Stvorče, Duše Svet’ – slika Crkve koja vjeruje i moli

Himni, kao izričaji hvale upućene Gospodinu, utkani su u osnovnu obrednu formu kršćanske liturgije. Liturgija je u svome temelju i po svojoj definiciji svečani iskaz hvale Bogu za njegovu svetost, za njegova djela otkupljenja i za njegovu spasenjsku prisutnost u životu Crkve. U liturgijskim se himnima stoga otkriva svojevrsna theologia laudis, koja izriče bît kršćanske liturgije i same Crkve. Ako život onih koji su „iznova rođeni u Kristu“ možemo nazvati bivovanjem „na hvalu slave njegove“ (usp. Ef 1,2), liturgijske himne Crkve nije dostatno promatrati tek kao vrijedne poetske tekstove ili kao izvore teološke misli i kršćanske duhovnosti, nego prije svega kao slike kršćanske forme življenja, koja se očituje kao laus Dei. Kršćansko je življenje himan hvale Gospodinu.

„Himnička forma“ življenja otvorila je široke mogućnosti i prostor kršćanskoj poeziji, osobito unutar liturgijskoga iskustva Crkve. U drevnoj kršćanskoj himnodiji moguće je prepoznati djela mnogih autora, ali iznimno mjesto u tome nizu pripada svetome Ambroziju, ocu liturgijske himnodije, koji je otkrio ljepotu stiha s dvosložnom stopom jamba, koji je postao najčešćom lirskom formom zapadne himnodije. Jedan od najslavnijih himana spjevanih u jambski intoniranom stihu bez sumnje je himan Veni, Creator Spiritus (O dođi, Stvorče, Duše Svet). Njegovo autorstvo predaja pripisuje Rabanu Mauru (†856), opatu benediktinskoga samostana u Fuldi i kasnijemu nadbiskupu Mainza. Premda je himan Veni, Creator Spiritus tradicionalno vezan uz slavlje Pedesetnice (pjeva ga se u Večernjoj od petka nakon Uzašašća Gospodinova do subote prije Pedesetnice), potrebno je istaknuti da on izvorno ne tematizira događaj prve Pedesetnice u Jeruzalemu nego preobrazbenu prisutnost Duha Svetoga u Crkvi. Takvo „apentekostalno“ ozračje himna čini se logičnim ima li se u vidu činjenicu da u ono doba, kao i kroz čitavo prvo tisućljeće, pedeseti dan nakon Vazma u kršćanskim zajednicama nije bio slavljen kao „dan Duha“, još manje kao izdvojeni spomen na silazak Duha Svetoga, nego kao dan kojim se slavi dovršetak Kristova pashalnoga otajstva. Takav pristup ovdje nudimo kao polazište i okvir za teološko čitanje himna koji, slijedeći strukturu klasične liturgijske euhologije, nosi jedinstvenu liturgijsku pneumatologiju.

Veni, creátor Spíritus,
mentes tuórum vísita,
imple supérna grátia,
quæ tu creásti, péctora.

Qui díceris Paráclitus,
donum Dei altíssimi,
fons vivus, ignis, cáritas
et spiritális únctio.

Tu septifórmis múnere,
dextræ Dei tu dígitus,
tu rite promíssum Patris
sermóne ditans gúttura.

Accénde lumen sénsibus,
infúnde amórem córdibus,
infírma nostri córporis,
virtúte fi rmans pérpeti.

Hostem repéllas lóngius
pacémque dones prótinus;
ductóre sic te prævio
vitémus omne nóxium.

Per te sciámus da Patrem
noscámus atque Fílium,
te utriúsque Spíritum
credámus omni témpore. Amen.

Tekstualna kritika razlikuje u rimskoj liturgijskoj euhologiji nekoliko stalnih elemenata: uvodni zaziv (invocatio), spomen na Božja spasenjska djela (anamneza), molitveni zaziv Duha (epikleza) i svečani iskaz hvale (doksologija). Takva je struktura uočljiva i u himnu Veni, Creator Spiritus, pa ga je potrebno promatrati kao himničko-molitveni tekst kojim Crkva ispovijeda vjeru u stvarateljsku i spasenjsku snagu Duha te iz te vjere moli da ta ista snaga Duha bude živa i djelatna u njezinu životu.

U ovome razmatranju napustit ćemo uobičajenu interpretaciju koja slijedi strofnu strukturu himna te pokušava u svakoj strofi prepoznati pojedine darove sedmoobličnoga Duha Svetoga. Takvo čitanje ne bi moglo biti prihvaćeno zato što himan izvorno ima šest strofa (kako to stoji u obnovljenoj liturgiji časova), dok je sedma strofa (prisutna u pučkim varijantama i pjesmaricama) kasniji doksološki dodatak koji uobičajenom formom trinitarnog završetka sadržajno samo ponavlja trojstvenu hvalu, jasno iznesenu u šestoj strofi. Zbog svega iznesenoga slijedit ćemo euhološku strukturu himna te njegovom analizom pokazati pneumatološku strukturu Crkve i njezine liturgije. Na tom putu usmjeravat će nas misao autora koji su već analizirali ovaj jedinstveni himan (R. Cantalamessa, H. Lausberg). Himan O dođi, Stvorče, Duše Svet jest molitva u punome smislu riječi. U njemu se govori o Duhu, ali na prvome je mjestu riječ upućena Duhu. Sintaksa svih šest strofa oblikuje govor obraćanja Duhu u drugome licu jednine. U izravnome obraćanju njemu Crkva ispovijeda svoju vjeru i upućuje mu svoju molitvu.

Molitva za povratak Duha Ocu (1. strofa)

Prema kršćanskoj Objavi i Predaji moguće je uočiti raznolikost djelovanja Duha u povijesti spasenja, a na temelju čega su izrasla tri oblika molitve Duhu Svetome: epikleza (zaziv za silazak Duha na Crkvu, na zajednicu vjernika), parakleza (molitva za preobrazbenu prisutnost Duha u Crkvi) i anakleza – molitva za „povratak“ Duha Ocu, kao izraz želje za skorim „ostvarenjem punine“ Božjega kraljevstva i za konačnim bivanjem svega u Bogu. Crkva, preobražena snagom Duha, živi u anakletičkom gibanju (motio anacletica, A. M. Triacca); po vodstvu Duha, put Crkve kroz svijet jest put povratka Ocu. Sve će biti „dovršeno“ kad sve bude predano u ruke Očeve. Moliti za dar Duha Svetoga znači dati se usmjeriti putem koji vodi k eshatološkom jedinstvu s Ocem. Na tome tragu razumijevamo i prvi zaziv himna: O dođi, Stvorče, Duše Svet.

Svaki molitveni zaziv za darom Duha polazi od istine da Duh Gospodnji ispunja svemir (Mudr 1,7). Dok smo u svijetu i dok smo u tijelu, ograničeni kao stvorenja, Bog se po Duhu nastanjuje u nama, a na kraju vremenâ, kad budemo dionici njegove punine, mi ćemo biti u Bogu. Prva strofa himna nosi trostruki molitveni zaziv, izražen trima imperativima: dođi, pohodi, poteci (veni, visita, imple).

Duh Sveti nije tek neka „božanska energija“ nego očitovanje samoga Boga. U molitvi ga nazvati Stvoriteljem, znači ispovjediti vjeru u njegovo božanstvo, u njegovu jednost s Ocem. Tko zaziva O dođi, Stvorče zapravo ispovijeda da je stvorenje, da je podložan stvarateljskom djelu Duha te da se daje voditi gibanjima Duha koja sve stvorenje usmjeravaju k spasenjskome „biti u Bogu“. Molitveni zaziv Duhu Svetome dođi i pohodi, izvire iz vjere u njegovu prisutnost te ujedno očituje otvorenost moliteljeva života toj preobrazbenoj Prisutnosti. U životu vjere stvarateljska snaga Duha Svetoga biva olako zaboravljena. Molimo za njegovo nadahnuće, prosvjetljenje i za njegove poticaje, a sva su ta djela Duha samo plod novoga stvaranja koje božanski Duh oblikuje u nama. Zazvati njegovu stvarateljsku snagu znači priznati da u nama u nekoj mjeri još uvijek opstoji „kaos“, pustoš koja nije oživljena Duhom koji je „lebdio“ nad vodama početka i koji je Krista uveo u novi život s Ocem. Stvarateljsko djelovanje Duha nije jednako onome prvom stvaranju, stvaranju ex nihilo; riječ je o novome stvaranju u kojemu smo mi, svojim tijelom i životnom stvarnošću, ‘materija’ koja je potrebna ‘božanskoga daha’, onoga daha kojim Uskrsli živi, za život u Bogu.

Zaziv Duhu da „pohodi duše vjernika“ ucjepljuje se u biblijske metafore o konačnom djelu spasenja. Čitava je povijest spasenja opisana nizom Božjih pohoda njegovu narodu. Zaharija, „pun Duha Svetoga“, blagoslivlja Boga „jer je pohodio i otkupio svoj narod“ (Lk 1,67-68). Slika pohoda, urešena zazivom „Poteci višnjom milosti u grudi štono stvori ih“, pred nas stavlja ideju nastanjenja Boga u čovjeku. U pozadini je slika doma ili kuće (oikia), koja simbolizira svu čovjekovu zbilju života. Duh omogućuje bliskost i intimnost (oikeiosis) s Bogom. Moliti Duha da nas pohodi, znači povjeriti mu svoj životni dom, predati mu „ključeve svoga doma“ (Cantalamessa), dopustiti njemu da, po nastanjenju u našim grudima (pectora), ravna našim životom. U hrvatskome prijevodu vapaja poteci, krije se i jezična zamka krivoga razumijevanja. Nije riječ o požurenju (poteći, požuriti se), nego o ulijevanju i ispunjanju (implere) Božjim Duhom grudî, koje su „sjedište“ života.

Kenoza Duha i posvetno djelovanje (2. strofa)

Nakon molitvenoga zaziva iz prve strofe, prepoznatljive po trima imperativima, druga i treća strofa nose ispovijest vjere u Duha Svetoga. One, čuvajući hvalbenu narav teksta, postaju jezgrom čitavoga himna. Nose ispovijed vjere i iskaz hvale Duhu pa se po tim izričajima hvale lako prepoznaje posvetno i darovno (karizmatsko) djelovanje Duha Svetoga u životu Crkve. Ispovijest započinje izricanjem istine da je Duh za vjernike Tješitelj (Paraclitus). Ta istina slijedi iz Objave i Predaje. Izraz „ti nazivaš se“ (tu diceris) pretpostavlja „u Pismima“ (in Scripturis). Slijede naslovi koji svjedoče „konsolatornu“ snagu Duha: Duh je „blagodat (donum) Boga Svevišnjeg“, studenac, ljubav, plamen, duhovno pomazanje, prst desne Očeve, onaj koji je od Oca obećan, onaj koji riječju ispunja usta vjernika. Uvidom u te naslove uočavamo dvostruko djelovanje Duha: posvetno i darovno (karizmatsko).

Duh Sveti je Paraclitus, Tješitelj Božjega naroda. Na taj način on nastavlja Kristovo djelo spasenja u svijetu. Tješitelj (ili Branitelj) je onaj koji nastupa u doba izgnanstva, napuštenosti, osamljenosti, razočaranja i tuge. Iz takve mučne situacije starozavjetnoga Božjega naroda prorok naviješta Iščekivanoga kao „Utjehu Izraelovu“ (Lk 2,25). Krist ispunja svoje poslanje tješeći sve žalosne, a nakon njegova uzašašća k Ocu „djelo utjehe“ povjereno je Duhu Svetome kojega sam Krist obećava kao „Drugoga Tješitelja“ (Iv 14,16). Po ostvarenju toga obećanja Crkva je, kako svjedoči pisac Djela apostolskih, „uživala mir, izgrađivala se i napredovala u strahu Gospodnjem te rasla utjehom Svetoga Duha“ (Dj 9,31).

Nheyob, CC BY-SA 4.0 <https://creativecommons.org/licenses/by-sa/4.0>, via Wikimedia Commons

Duh Sveti daje se Crkvi kao Dar. Prije govora o „darovima Duha“ potrebno je razmišljati o Duhu kao daru. U razgovoru sa Samarijankom Isus kaže: „Kad bi znala Dar Božji…“ (Iv 4,10), a liturgijska će tradicija u Duhu prepoznati najveći Božji dar. Zato je vrijedno zapažanje R. Cantalamesse da je izričaj donum Dei altissimi (blagodat Boga svevišnjeg) zapravo pogrješka, nastala prepisivanjem kodeksâ, pa zaključuje da je u himnu izvorno stajala sintagma donum Dei altissimum (najuzvišeniji, najveći Božji dar). Duh je dar u samome sebi, dar koji oblikuje trinitarnu perihorezu, darovno prožimanje triju božanskih osoba (R. Fisichella). Po Duhu Svetome Bog „postoji na način dara“ i objavljuje se kao dar (Ivan Pavao II.). Može se ići i dalje pa reći: dok Otac i Sin, govoreći ljudskim rječnikom, imaju lice, Treća božanska osoba, Duh Sveti, naziva se Ljubav (C. Ferretti). On je Načelo ljubavi koja se daruje. Ljubav koja ljubi darujući se.

Na istome tragu valja razumijevati i sliku „studenac živi“ (fons vivus). Duh je izvor (fons) svakoga dara. Svi darovi Duha Svetoga samo su darovi Dara. Duh Sveti, koji je po božanstvu istobitan s Ocem i Sinom, jest nestvoreni dar iz kojega, kao iz živoga vrela proistječe svekoliko darivanje stvorenjima, tj. svaki stvoreni dar (Dominum et vivificantem, 10). Slikovni niz iz druge strofe – studenac živi, ljubav, plam, pomazanje duhovno – zacijelo ne nabraja „znakove“ pojedinih sakramenata (krštenja, potvrde, euharistije i svetoga reda), kako bi se na prvi pogled činilo, nego je riječ o izrazima i načinima posvetnoga djelovanja Duha u životu Crkve. Te su slike, zapravo, „sakramentalni glagoli“ Duha, načini po kojima Duh djeluje u svakome sakramentu i u svakome posvetnom djelu u Crkvi. Dostatno je zamijetiti kako književnu sliku studenac živi, prema biblijskoj i liturgijskoj tradiciji, ne treba nužno vezati uz sakrament krštenja, nego ponajprije uz Duha Svetoga i njegovu „izvornu“ snagu za svako posvećenje. Irenej Lionski (+202) često rabi vodu da bi naznačio djelovanje Duha; Duh je: voda što silazi s neba, živa voda, rosa, najbistriji izvor, piće, rijeka… U razlaganju Marija Viktorina (+364) o Presvetome Trojstvu Otac je predstavljen kao Izvor, Sin je Rijeka, a Duh Sveti Natapanje.

Na sličan se način može govoriti i o raznolikosti značenja slike ognja ili plamena (ignis). Oganj je eshatološki znak, znak vremena Crkve, vremena Duha Svetoga. On pročišćava, rasvjetljuje, obnavlja, preporađa, kažnjava, ali i grije toplinom zajedništva. Djelovanje „ognja Duha“ moguće je prepoznati u svakom sakramentu. Sveti Efrem tako navodi da u euharistiji blagujemo kruh koji je pripravljen (i ‘ispečen’) ognjem Duha Svetoga. Zato i sama euharistija postaje ognjem iz kojega se rasplamsava ljubav.

Prepoznajući djelovanje Duha Svetoga u svakome sakramentu može se reći da sakramenti daju prostor trajnoj kenozi Duha Svetoga, kako ističu S. Bulgakov i H. U. von Balthasar. „Poslušan“ molitvi Crkve, Duh Sveti „silazi“, spušta se u njezin život i biva vidljiv po sakramentalnim ‘formama’ i ‘znakovima’.

O dođi, Stvorče, Duše Svet,
pohodi duše vjernika,
poteci višnjom milosti
u grudi, štono stvori ih.

Ti nazivaš se Tješitelj,
blagodat Boga svevišnjeg,
studenac živi, ljubav, plâm
i pomazanje duhovno.

Darova sedam razdaješ,
ti, prste desne Očeve,
od vječnog Oca obećan
ti puniš usta besjedom.

Zapali svjetlo u srcu,
zadahni dušu ljubavlju,
u nemoćima tjelesnim
potkrepljuj nas bez prestanka.

Dušmana od nas otjeraj
i postojani mir nam daj,
ispred nas idi vodi nas,
da svakog zla se klonimo.

Daj Oca da upoznamo
i Krista Sina njegova,
i u te, Duha njihova,
da vjerujemo sveudilj. Amen.

Darovi Dara (3. strofa)

Treća strofa himna svojevrsni je hvalospjev Duhu koji se daruje u mnogostrukosti načina i darova. Zbog te raznolikosti darivanja nazvan je munus septiforme, sedmooblični dar. Iza te slike ne stoji nauk o „sedam darova Duha Svetoga“ jer u doba kada je himan nastao govor o sedam darova nije bio razvijen. Zato je u jezgri te slike misao o Duhu koji je izvor raznolikosti Božje milosti (multiformis gratia, usp. 1Pt 4,10). Izraz „munus septiforme“ nema, naime, numeričku nego simboličku vrijednost. U patrističkome simbolizmu, među osnovnim brojevima (od 1 do 10), broj sedam nije izveden ni od jednoga drugoga broja, on „niti je rođen, niti rađa“ (Izidor Seviljski). Zato je prirodan simbol Duha Svetoga; Duh niti rađa kao Otac, niti je rođen kao Sin. Simbolizam broja sedam govori o punini Dara (plenitudo). Jedan je Duh, ali je njegovo darivanje „sedmerostruko“, mnogoblično, „neizbrojivo“, tj. izmjereno mjerom punine. Liturgijska tradicija zato opisujući djelovanje Duha navodi slike: operatio septiformis, munus septiformis, donum septiforme, sacrum septenarium.

U okviru govora o mnogostrukosti darova i djelovanja Duha, nalazimo i naslov „digitus dextrae Dei“ – Ti, prste desne Očeve. Duh je izraz Očeva djelovanja. Kršćanska predaja ispovijeda da su Riječ i Duh „dvije Očeve ruke“ (Irenej Lionski), različite ali istovremeno povezane i neodvojive, kojima se ostvaruje jedinstveni Božji naum spasenja. U takvom metaforičkome govoru Duhu zacijelo pristaje slika digitus dext(e)rae Dei. Još se u novozavjetnom govoru izrazi „Božji prst“ i „Duh sveti“ pojavljuju kao sinonimi (usp. Lk 11,20 i Mt 12,28). Kao što se u strukturi „osoba–ruka–prst“ očituje jedinstvo osobe i njezina djelovanja, tako i izraz „prst desne Očeve“, vezan uz Duha Svetoga, objavljuje Boga Oca i njegovo spasenjsko djelovanje po djelima Duha. Zanimljivo je vidjeti kako sv. Ambrozije Kraljevstvo Božje prispodobljuje slici jedinstvenoga tijela: „ako je Krist Božja ruka, Duh Sveti je nužno prisličiti slici prsta“. Izraz „prst desne Očeve“ ne priziva u prvome planu na Božju moć, ili na njegov sud, nego ponajprije na jednakost i jedinstvo božanske naravi. Grgur Veliki, interpretirajući perikopu o ozdravljenju gluhonijemoga (Mt 7,33-35), primjećuje da Isusovi prsti, stavljeni u uši bolesnika, posreduju darove Duha Svetoga. Tim tumačenjem pojašnjava se da književna figura Božjega prsta predstavlja darivanje Duha Svetoga koji prodire u ljudsko biće i u njemu budi riječ vjere i riječ svjedočenja.

Duh je od Oca obećan. To nije tek jednostavna tvrdnja da je Otac obećao dar Duha, nego je riječ o Duhu koji je „Obećani“, štoviše, rite promissum, što je teško prevedivo na hrvatski jezik. Prilog rite naznačuje svečanost, javno manifestiranje, pa u slobodno prevedenomu hrvatskom izrazu „od vječnog Oca obećan“ treba prepoznati istinu da se u duhu manifestiraju i ostvaruju sva(!) Božja obećanja. On je punina i ostvarenje Božjega obećanja. On je sve što je Otac u svome naumu spasenja obećao.

Obećani Duh „ispunja usta besjedom“, riječju. Duh je svojim nadahnućem nekoć oblikovao Pismo, a zapisana Božja riječ, čitana u svjetlu vjere, biva nadahnjujuća za vjernikov život. Nadahnuta Božja riječ ostaje nadahnjujuća, trajna nositeljica Duha. Duh je od Oca obećan, u Pismima izrečen i po toj istoj riječi iznova govori Crkvi. On govori i daje govoriti: po njegovu daru vjernik svjedoči, propovijeda, naviješta, naučava, moli, zaziva, zahvaljuje, propituje, savjetuje… Kad se u himnu kaže da Duh „puni usta besjedom“ potrebno je podsjetiti na snagu latinskoga izraza sermone ditans gutura, gdje je Duh prepoznat kao onaj koji je ditans, On je Ditator, Obogatitelj, onaj koji daje biti istinski bogat (dives). Riječ koju Duh u nas pohranjuje izvor je pravoga bogatstva. On daje biti dives in sermone, biti bogat riječju i snagom govora, kako bismo uvijek umjeli pružiti odgovor svakomu tko od nas zatraži „obrazloženje nade“ koja je u nama (usp. 1Pt 3,15).

Parakletičko djelovanje Duha (4. i 5. strofa)

Četvrta i peta strofa himna unose u tekst novi jezični izričaj. Glagoli, na koje se oslanjaju sve slike i svi izričaji, izraženi su u imperativu ili konjunktivu koji se, kao nositelj molitve i želje, ima shvatiti kao „liturgijski optativ“. Tako himnička hvala vjere iz prethodnih strofa postaje sada molitvom u pravome smislu riječi. Nakon epikleze pred nama je parakleza Duha. Hvalitelj upućuje molitvu Duhu, izravno njemu, moleći da svojim djelovanjem preobrazi, performira život Crkve. Preobrazbena djela Duha očituju njegovo parakletičko djelovanje.

Molitveni zaziv započinje zazivima accende i infunde, što je prevedeno kao zapali i ražari. Duha se zaziva u „nemoćima tijela“. Prva „nemoć“ očituje se u onome što se protivi svjetlu. Zapadnjačka misao razumijeva simbolizam svjetla kao govor o mudrosti i znanju te zbog toga svjetlo povezuje s Riječju, s Objaviteljem Oca, dok uz Duha Svetoga veže poglavito djela ljubavi. Himan, međutim, govori o prosvjetljenju koje je djelo Duha Svetoga. Za svetoga Ambrozija Duh je svjetlo („Spiritus lumen est“). U liturgijskome blagoslovu koji zaključuje pomazanje bolesnika nalazimo blagoslovni poklik „Prosvijetlio te Duh Sveti“. Iz tih je osnovnih naznaka vidljivo da prosvjetljenje, kao djelo Duha, nije usmjereno samo k spoznaji nedokučive tajne Boga, nego i k spoznaji smisla i ‘otajstva’ samoga čovjeka. Prosvjetljenje je djelo nutarnjega čovjeka. Moliti za dar Božjega svjetla ne znači željeti rasvjetljenje puta koji je pred nama ili za obasjavanje onoga što ne spoznajemo dovoljno jasno. Moliti za prosvjetljenje znači moliti za dar novoga gledanja, Božjega gledanja na otajstvo Boga, na svijet i na čovjeka. Prosvjetljenje se događa u nama. Himan to snažno izriče imenicom sensibus – u našim osjetilima, (u prijevodu stoji „u srcu“). Božje svjetlo zahvaća sva naša osjetila, sve oblike spoznaje i iskustva Boga i svijeta. Božje svjetlo nije samo prosvjetljenje pameti, nego sveukupnosti čovjekova odnosa prema zbilji pred kojom se nalazi. Hrvatski jezik na divan način čuva jedinstveno značenje glagola „prosvijetliti“ smještajući njegovo zbivanje u čovjekovu nutrinu, za razliku od glagola rasvijetliti ili osvijetliti koji se odnose na izvanjski svijet.

Ražari dušu ljubavlju. I ovdje je potrebno naznačiti snagu izvornoga izraza: infunde amorem cordibus. Moli se za ljubav koja će biti ulivena u srca. Prvi „uliveni dar“, dar odozgor jest sâm Duh Sveti. On se daruje ulijevanjem. Samo onaj tko nosi ulivenu Ljubav, može razlijevati taj Dar, svjedočiti ga i dijeliti drugima. Istinski se ljubi jedino iz obilja Božje ljubavi, iz opijenosti onom ljubavlju koja nas je prva ljubila.

Nakon molitve za prosvjetljenje Božjim svjetlom i za opojenost njegovom ljubavlju, molitelj vapi za okrjepom nemoćnoga tijela. Ovdje je tijelo (corpus) slika ranjene i ranjive ljudske naravi, neodvojive od smrti i umiranja. Ne misli se tek na bolesti ili trpljenja tijela, nego na nemoći i uvjetovanosti koje prate čovjekov život na zemlji. Duh je „božanski liječnik“ (sv. Bonaventura). Živodajnim dahom on krijepi ljudsko biće, darujući mu neumrlost života. Duh ozdravlja vlastitom snagom (virtus), tj. darujući samoga sebe. Crkva ga zato prepoznaje kao snagu (fortitudo, robur), pa ga ne prestaje zazivati kao Duha jakosti (Spiritum fortitudinis). On obnavlja ljudski život krijepeći ga snagom božanskoga života. Snažan je (i ‘zdrav’) onaj tko živi božanskim životom.

U petoj strofi himna, nakon prethodne molitve za terapeutičko djelovanje Duha u nutarnjemu životu vjernika, Crkva moli za očitovanje njegova djela u odnosima prema izvanjskome svijetu. Dušmana od nas otjeraj. Dušmanin (hostis) je ponajprije „duh svijeta“, Sotona, onaj koji je nazvan „neprijateljem našega spasenja“ (hostis humanae slutis). Riječ hostis (neprijatelj) označava i zlo i Zloga te ovdje poprima isto značenje koje u Molitvi Gospodnjoj razumijevamo pod zazivom „izbavi nas od zla“ (libera nos a malo). Samo Božji Duh može daleko (longius) odagnati snagu Zloga. Oruđe kojim vjernik pobjeđuje zlo jest mir koji proizlazi iz Duha Svetoga (postojani mir nam daj). U svim nabrajanjima darova Duha, mir je neizostavni dar, mir kao način očitovanja Duha. Mir nije tek odsutnost zla i Zloga. On je mnogo više: sredstvo pobjede nad zlom.

Duhu je pridan i naslov ductor; on je vođa puta kroz svijet (Ispred nas idi, vodi nas). Molitelj himna moli zajedno s psalmistom: „Duh tvoj dobri nek me po ravnu putu vodi“ (Ps 143,10). Duh je kazivatelj puta, onaj koji bdije da vjernik ne zaluta, da se ne spotakne o zlo. On pazi da se izbjegne zlo. I ovdje je zanimljivo zamijetiti da u pridjevu noxium (ono što je štetno, što škodi) stoji imenica nex (usp. grč. nekys), koja znači nasilnu smrt ili ubojstvo. Ispravan put za koji se u himnu moli nije tek put moralne čistoće ili put izbjegavanja grijeha, nego put koji ne završava smrću. Pravi put jest put koji vodi u besmrtnost. A besmrtnost je plod Darivatelja života, Duha živodajnog. Tako se i tim zazivom moli za nastanjenost Duha u životu vjernika.

Dar vjere i spoznanja

Umjesto ‘izravnoga’ doksološkoga završetka, himan u zadnjoj strofi na jedinstven način sažimlje svu trojstvenu vjeru. Duh je onaj koji izlazi od Oca i Sina (utriusque). Tri glagolska izraza (sciamus, noscamus, credamus) izražavaju vjernički odnos prema osobama Presvetoga Trojstva. Od Duha Svetoga imamo dar spoznaje i znanja (per te sciamus); tim darom spoznajemo Oca i Sina – uz napomenu da latinski izvornik razlikuje ‘znanje Oca’ (sciamus) te spoznaju/poznavanje (noscamus) Sina. Od Duha proizlazi i dar vjere. Duha se ne ‘spoznaje’, nego ga se iskuša vjerom, vjerujući (credamus).

Vraćajući se na euhološku strukturu himna, lako je uočiti njegove osnovne dijelove: zaziv, epikleza, anamneza, parakleza, doksologija. Duh vodi vjerne k istinskoj spoznaji i proslavi Boga te k „povratku Ocu“, kamo je usmjeren sav spasenjski hod Crkve. Duh je svjetlo i živodajni dah Crkve na tome putu.