Vatikan je 3. srpnja odobrio novu zavjetnu Misu za očuvanje stvorenoga, koju je papa Lav XIV. prvi put slavio 9. srpnja. Nova zavjetna misa nastavak je nastojanja iz pontifikata pape Franje, proglašen povodom 10. obljetnice enciklike Laudato Si’, i izazvala je niz kontradiktornih reakcija. Iznijet ću svoje mišljenje – mislim da je uravnotežena u sredini, a in medio stat virtus („u sredini stoji vrlina”, op. prev.). U sredini je jer izbjegava dvije krajnosti – Scilu sekularnoga environmentalizma i Haribdu zanemarivanja inherentne dobrote vremenitoga svijeta. Ispitajmo oboje.

Sekularni environmentalizam

Vatikanski izvori rekli su da je novi tekst odgovor na poziv Laudato Si’ da se prepozna da je ljudski život „utemeljen u tri temeljna i usko isprepletena odnosa: s Bogom, s bližnjim i sa samom zemljom“ (66). Taj je uvid biblijski utemeljen. Dio je onoga što ja nazivam našom „baštinom Postanka“, zajedničkom židovsko-kršćanskom baštinom o viđenju svijeta koja dolazi iz prve knjige Svetoga pisma.

Ta knjiga također uči da su ti odnosi iskrivljeni grijehom. Čovjek se skriva od Boga (Post 3,8). S obzirom na to da su na svijetu samo dvije osobe, jedna već krivi drugu (3,12). Otpor prirode nakon Pada – čak i vlastitog tijela – Bog je već objavio (3,16-19).

Postanak također uči istinu koju ne smijemo izgubiti iz vida – čovjek ima vlast nad stvorenim svijetom. „Svijet” i čovjek nisu barem ravnopravni partneri. Stvaranje je alat za ljudsko dobro (Post 1,26-28). Ta vlast nad stvorenjem je namjera Božja (1,26), izričito dana čovjeku (1,28) i povezana sa sudjelovanjem u božanskoj slici (1,27) jer uključuje čovjekov stalni udio u sustvaranju pod Bogom.

Bog poziva čovjeka na sustvaranje u IKEA svijetu – svijetu koji je potrebno sastaviti – kojim, kao racionalna i odgovorna stvorenja, ljudi mogu graditi. Moraju graditi odgovorno, što znači da mogu biti nevjerni upravitelji te vlasti. Rješenje je obraćenje – budite vjerni upravitelj.

Sekularni environmentalizam zanemaruje ovu ideju. Ili ocrnjuje čovjeka kao lošeg upravitelja stvorenoga, i/ili stvoreno čini barem čovjeku ravnopravnim. Te su ideje prema Postanku pogrješne.

Čovjek nije samo još jedno stvorenje – on je vrhunac stvaranja. Sve ostale stvari su jednostavno proglašene, a čovjekovom stvaranju prethodi Božje promišljanje, i ono dobiva jedinstvenu dimenziju – božansku sliku. Sve ostalo što je stvoreno je „dobro”. Samo se čovjekovo stvaranje proglašava „vrlo dobrim”. I ništa drugo nije stvoreno nakon čovjeka, s Bogom koji se odmara – ne kao odsutnost iz tekućeg djela stvaranja (to bi bio deizam), već zato što ima druge osobe s kojima ga može podijeliti.

Papa Ivan Pavao II. stalno je ponavljao stav s Drugog vatikanskog koncila da je „čovjek […] na zemlji jedino stvorenje što ga je radi njega samoga Bog htio” (Gaudium et Spes, 24). Tko je „sâm“? Za Augustina, to je Bog (I 1,1). Za Drugi vatikanski sabor (prema o. Petru Stravinskasu), to je čovjek, jer se seipsam odnosi na „stvorenje“. Dakle, je li „sâm“ čovjek ili Bog? Predlažem da proširimo koncil kako bismo obuhvatili oboje. Bog je želio čovjeka kao čovjeka, a ne samo kao još jedno stvorenje koje ukrašava Njegov svijet. I Bog je želio čovjeka za Boga, kao stvorenje sposobno za zajedništvo osoba s Njim koji je ultimativni Communio Personarum u najvažnijoj vezi od svih – ljubavi. To nije perspektiva sekularnog environmentalizma. On je spreman srušiti čovjeka i uzveličati stvorenje. Razmotrite napore da se dodijele „prava“ rijekama, životinjama i drugim fenomenima, inicijativu koju je predvidio sudac William Douglas u svome mišljenju u slučaju Sierra Club protiv Mortona iz 1972., a koja je nastojala dati pravo glasa drveću.

Jedan filozof je jednom pitao, ako drvo padne u šumi bez čovjeka u blizini, proizvodi li zvuk? Da – barem za vjevericu koja bježi od toga da bude zgnječena. Današnje pitanje, međutim, trebalo bi biti – ako drvo padne u šumi bez čovjeka u blizini, koga briga? „Tko“ se odnosi samo na osobe. „Mari” li netaknuti svijet žuborećih potoka, drveća i vjeverica? To pitanje trebaju postaviti svi mladi ljudi koji se odriču roditeljstva „radi planeta“. To je također napuštanje baštine Postanka. Nemojmo precjenjivati ​​okoliš.

Obezvrjeđivanje vremenitoga

Opasnost na drugoj krajnosti je umanjivanje vrijednosti stvorenoga. Drugi vatikanski koncil potvrdio je „autonomiju ovozemnih stvarnosti“ (Gaudium et Spes, 36) nasuprot onome što bih ja nazvao „duhovnim površinskim rudarstvom“. Rudari površinskog rudnika opustošili su zemlju kako bi vadili ugljen, a zatim su krenuli dalje. Duhovno površinsko rudarstvo sklono je razmišljati o ovom svijetu prvenstveno kao o testu za budući svijet, svojevrsnom duhovnom poligonu u Aberdeenu[1], nakon kojega ćete – ako preživite – biti nagrađeni u raju. Ovaj je stav potaknula određena vrsta duhovnosti.

To nije istinski katoličko jer je obojeno dualizmom. Stvoreno je dobro, kako Postanak neprestano ponavlja. Čak i prije Noe, kada Bog govori o čovjekovoj sklonosti grijehu, potop ne uništava toliko svijet koliko ga čisti. Uskrsnuće nije odbacivanje Isusovog utjelovljenog tijela, već njegova transformacija. Isto se može reći i za naše vlastito uskrsnuće posljednjega dana.

Zamišljati život, dakle, kako vjerujem da je to rekao Karl Rahner – kao putovanje na jednom konju do smrti, zatim silazak i penjanje na drugog konja – znači krivo predstaviti kontinuitet Božje dobrote. Bog daje život, ali ga u konačnici nikada ne uzima. Sviđalo vam se to ili ne, život koji vam je Bog dao trebao bi trajati vječno – bez obzira što s njim učinili.

S takvim gledištem, odbacivanje Mise za očuvanje stvorenoga kao neke vrste crkvene isforsirane ekologije gubljenje je perspektive da je svijet nad kojim nam je Bog dao vlast vrijedan – intrinzično, iako ograničeno. „Svijet“ (zajedno s tijelom i vragom) ne bi nas trebao odvratiti od Boga. Naprotiv, namijenjen je da nas vodi k Njemu. (To je, dijelom, ono o čemu se radi u prirodnoj teologiji). Nemojmo obezvrjeđivati ​​stvoreno.

Izvor: Crisis Magazine| Prijevod: Ana Naletilić

[1] Najstariji američki vojni poligon, koji se koristi od ulaska SAD-a u Prvi svjetski rat 1917. godine, i na kojem su testirana kemijska i biološka oružja te obrana od istih (op. prev.)