Križ. Nijedan drugi nauk nije tako važan za kršćansku vjeru, i nijedan toliko ne vrijeđa naša ljudska shvaćanja. Za nevjernika on predstavlja sve što je pogrešno s kršćanstvom. Gnjevni Bog kojega se mora umilostiviti brutalnim ubojstvom njegovog vlastitog sina zaslužuje prijezir, a ne štovanje, i religija koju on nadahnjuje sigurno promiče nasilje i krvoproliće. Sjetite se križarskih ratova, inkvizicije i lova na vještice. 

Čak i ljudi naklonjeni Isusu i njegovom nauku imaju poteškoća s križem. U svojoj knjizi Death on a Friday Afternoon („Smrt petkom poslijepodne”) pokojni Richard John Neuhaus pisao je kako je jedna osoba zastala pred križem:

„Ne sumnjam u Boga, i posve se slažem s moralnim naukom Crkve… Malo me je sram to reći, ali imam problem u vezi s križem. Zašto je Isus morao umrijeti, cijela ta stvar s krvlju i žrtvom… Jednostavno ne shvaćam. A kako je križ glavni simbol kršćanstva… pretpostavljam da se radi o prilično velikome problemu, zar ne?”

Da, i tako je još od Velikog petka. Kako je rekao sv. Pavao, križ je i ludost i sablazan – ludost našemu intelektu, a sablazan našoj vjeri. Korijen naših poteškoća je to što ne razumijemo što se zapravo dogodilo na Golgoti prije 2000 godina.

Bog i Njegova narav

Biblija nam kaže da je Bog ljubav. To nije samo sladunjava izjava. To je ontološka tvrdnja o Bogu koja je jedinstvena za njega. No ljubav zahtijeva objekt, minimalno – zajedništvo dviju osoba. Od svih božanstava u svim religijama koje su ikada postojale, samo kršćanski Bog postoji u vječnom zajedništvu Oca, Sina i Duha Svetoga. Udruženi u savršenome savezu bliskosti i međuovisnosti, trojedini je Boga izvor shaloma, židovskoga koncepta za univerzalnu cjelovitost, mir, sklad i napredak.

Filozofija nam kaže da je Bog nužan – ne da je biblijski Bog nužan, nego da je nužno od prije postojeće, nekontingentno biće kako bi se izbjegao apsurd beskonačne regresije kada bismo počeli „ljuštiti luk” svojega podrijetla.

Konačno, logika nam kaže da ako je A jednako B, i A je jednako C, onda je B jednako C.

Slaganjem ovih triju istina u silogizam dolazimo do sljedećega: ako je Bog ljubav, i Bog je nužan, onda je ljubav nužna. Zastanite na trenutak i promislite o tome.

Kako bi stvorenje ostvarilo svrhu za koju je stvoreno, mora biti prožeto ljubavlju. No kako vidimo iz manjka shaloma u našemu grijehom uprljanom svijetu, univerzalna ljubav nije stvarnost u našoj sadašnjosti. Padom Lucifera, a kasnije i Adama, raskinuto je zajedništvo između stvorenja i Stvoritelja, i poremećen je sklad u kojem se stvorenje nalazilo prije pada.

To je problem veličine svemira, problem koji stvorenje, koje je krivo, ali ne može ga popraviti, jer nema sposobnosti, resurse, a ni znanje što da učini. Jedini koji je dorastao zadatku je onaj „koji ispunja sav svemir”. Ali kako?

Obnova mira

Bog je mogao uništiti djelo svojih ruku kada je vidio da je oštećeno, ali to bi bilo suprotno njegovoj prirodi. Sjetite se – on je ljubav, a ljubav ne uskraćuje i ne isključuje. Ona je velikodušna, i stalno širi svoj krug zajedništva i bliskosti. A budući da je ljubav nužna, s određenim se opravdanjem može ustvrditi da je Bog činio upravo to – da je stvarao svu vječnost (ne samo šest dana zabilježenih u Knjizi Postanka), a Biblija je pripovijedanje toga stvaranja. No to je za jednu sasvim drugu raspravu.

Alternativa koju su neki predlagali je da je Bog mogao oprostiti svojim stvorenjima bez kazne ili posljedica. Površno gledajući, to se čini pravim dokazom ljubavi, ali u stvarnosti to je nešto posve suprotno.

Jedna od naših najdubljih ljudskih čežnji jest da znamo da smo i mi važni u svemirskom poretku stvari. Ako u konačnoj analizi naši odabiri i djela nemaju važnosti izvan našega prolaznoga života, onda u konačnoj procjeni mi uopće nismo važni. S druge strane, ako naši životi imaju posljedice koje će utjecati na vječnost, mi smo važni više nego što znamo, neizmjerno više. 

Da bi svijet bio logičan u moralnom smislu i da bi čovjek imao dostojanstvo moralnoga statusa, zla djela moraju imati posljedica, bilo kaznu ili popravak. Prva je posljedica strogo kaznena, kažnjava prijestupnika za njegov zločin, a druga je reparativna, i obnavlja ono što je izgubljeno.

U slučaju pada Bog je izabrao popravak. Umjesto kažnjavanja nebrojenoga mnoštva za njihovu krivnju, on je prihvatio da mu se plati onime što se u svetoj Euharistiji naziva „potpunom, savršenom i dovoljnom” žrtvom. Budući da ništa od stvorenja, čak i u svojoj cijelosti, ne bi moglo zadovoljiti taj standard, nadoknadu je morao dati sam Bog, u drugoj osobi Trojstva.

Ono što je moralo biti

To nije bila odluka koju je donio Otac, izvršio Sin, a Duh Sveti besposleno lepršao uokolo. To je bio plan koji je proizašao iz savršenoga saveza Oca, Sina i Duha Svetoga, koji su radili kao Jedan da bi obnovili shalom vraćajući čovjeka u ispravan odnos sa Stvoriteljem i stvorenjem. Uzevši u obzir naša ljudska ograničenja, i nije moglo biti drugačije.

Vezan za zemlju, čovjek nije mogao odletjeti u nebo kako bi s Bogom riješio problem grijeha. Poput Ikara dok je letio prema Suncu, spalio bi ga plamen Prisutnosti. Čovjek također ne bi mogao znati, a kamoli ispraviti, bezbrojne posljedice koje je donijela njegova pobuna.

Ne, Bog je morao preuzeti inicijativu, i sići na zemlju u poniznom liku čovještva i biti jedan od nas, iskusiti naše potrebe, strahove, patnje i iskušenja – a bez grijeha, i biti razapet – a razapeli smo ga mi. Mi smo bili tamo.

Kada je Isus rekao „Svršeno je”, svi prijestupi iz prošlosti, sadašnjosti i budućnosti u cijelosti su plaćeni. Duboko je to otajstvo, s jednom važnom i namjernom nuspojavom.

Temelj povjerenja

Na bojnom polju vojnik mora vjerovati svojemu zapovjedniku. No da bi mu vjerovao, doista vjerovao, mora znati da njegov zapovjednik zna kako je biti vojnik – kako je biti pod neprijateljskom vatrom, prepun straha, i iscrpljen od borbe; kako je marširati danima, a tko zna kamo, biti gladan, umoran i željan svoga doma; kako je kada ti suborac umre na rukama. Samo onaj zapovjednik koji je imao vojničko iskustvo može znati te stvari, i samo onaj tko zna te stvari može zavrijediti vojnikovo povjerenje.

Zahvaljujući Utjelovljenju, mi znamo da naš Zapovjednik zna te stvari. On nije božanstvo koje izvikuje zapovijedi s vrha Olimpa svojim prestravljenim podanicima u nizini. On je Bog koji je uključen u sve, koji je proveo više od 30 godina na planetu Zemlji, Stvoritelj pun ljubavi, koji želi biti u zajedništvu sa svojim stvorenjima, Gospodar pun dobrodošlice koji svakoga poziva na svoju gozbu, uključeni Otac koji zove svoju djecu k sebi, Duh koji je s nama, poučava i tješi, Spasitelj, i stariji Brat koji vodi i posreduje.

Utjelovljenje nam daje razlog da vjerujemo da Bog razumije našu nevolju i da je spreman i sposoban pomoći nam da je prebrodimo. Kako piše autor Poslanice Hebrejima:

„Ta nemamo takva Velikog svećenika koji ne bi mogao biti supatnik u našim slabostima, nego poput nas iskušavana svime, osim grijehom. Pristupajmo dakle smjelo Prijestolju milosti da primimo milosrđe i milost nađemo za pomoć u pravi čas!” (Heb 4,15-16)

Odluka

Pod križem se suočavamo s odlukom: hoćemo li prihvatiti što je Bog platio za nas, ili ćemo to odbiti?

Mi smo poput zatvorenika koji čuje da je jedan prijatelj ponudio da će platiti kaznu za njegovo puštanje, i koji mora odlučiti hoće li prihvatiti prijateljev dar ili inzistirati da će zaslužiti slobodu svojim „dobrim ponašanjem”. Razlika je u tome što zatvorenik može zaslužiti svoju slobodu, ali mi ne možemo zaslužiti svoje spasenje.

Milostivo i milosrdno, Povrijeđeni je izabrao plaćanje, a ne kaznu – žrtvu Jednoga za sve, jednom zauvijek. To je, sasvim jednostavno, dar. Mi ga trebamo sa zahvalnošću primiti, ili ga oholo odbiti.

Za neke ljude dar u kojem osobna zasluga nije imala nikakve uloge neželjena je uvreda samopouzdanju. Za druge je to svjedočanstvo koje ispunjava strahopoštovanjem, svjedočanstvo Riječi koja ih je opečatila riječju što označava njihovu vrijednost – moje.

Izvor: Crisis Magazine | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja autorskih prava. Sva prava pridržana.