Tko nije čuo o slavnu mučeništvu svetoga Lovre, koje je umnogome slično onome svetoga Vinka?

I on se rodio u Španjolskoj, ali je otišao u Kim, gdje je bio blizak prijatelj svetoga poglavara Crkve, svetoga Siksta, kojemu je služio kao đakon.

Kada su uhvatili svetoga Siksta, Lovro je tako silno tugovao što ne može umrijeti zajedno sa svojim dragim učiteljem. “Kamo odlaziš, moj oče”, zavapio je, “bez svojega sina; kamo bez svojega sluge?” Sveti mu je Siksto odgovorio: “Ne tuguj, moj sine. Ja, koji sam već slab i star, pozvan sam propatiti malo; tebi su namijenjene velike bitke, bitke o kojima će se pričati za sva vremena.”

Ovo se proročanstvo ispunilo do posljednjega slova.

Sveti je Lovro prodao crkvena dobra i novac razdao siromasima. Potom su ga uhvatili i podvrgnuli najokrutnijim mukama, jednom za drugom. Vidjevši njegovu zadivljujuću hrabrost, mnogi su se obratili, uključujući i jednoga stražara, imenom Hipolit.

Rastrgali su mu odjeću, a njega surovo izbičevali. Nakon toga njegovi su mu krvnici pokazali strašna oruđa mučenja kojima su se spremali njegovu već razderanu tijelu nanijeti najgrozomornije patnje. Međutim, sva su njihova nastojanja bila uzaludna. Ništa nije moglo uzdrmati njegovo strpljenje ili iz njega iscijediti i jedan jedini jauk ili uzdah. Umjesto toga, on se smiješio svojim krvnicima.

Sudac je potom zapovjedio da ga se rastegne na spravi za mučenje tako da su mu zglobovi bili potrgani. Zatim su ga izbičevali bičevima s olovnim kuglicama te mu je tijelo bilo tako strašno osakaćeno da je osjećao kako umire.

Međutim, začuo se glas koji mu je rekao da su mu namijenjena još veća iskušenja. Taj je glas silno iznenadio promatrače, a jednoga se vojnika, imenom Romana, to duboko dojmilo. On je ugledao prekrasna anđela kako briše znoj s mučenikova lica i krv iz njegovih rana, pričinjajući mu time neizmjernu radost.

Vidjevši ovoga slavnog anđela i Lovrinu hrabrost vojnik se obratio, krstio i kada je došao red na njega, umro za Krista.

Sudac je, izvan sebe od bijesa, zapovjedio da se Lovru rastegne na željeznu roštilju pod kojim je neprestano gorjela lagana vatra.

Mučenik je rekao krvnicima da ga okrenu, govoreći im: “Ova mi je strana sada pečena.” Tako su i napravili. Nakon nekoga vremena rekao im je: “Sad sam skroz pečen. Dođite i pojedite moje meso.” I govoreći to, podigao je pogled prema nebu i ispustio svoju čistu dušu u Božje ruke.

Okrutni sudac i surovi krvnici bijahu izvan sebe od čuda. Nikada nisu posvjedočili tako izvanrednoj hrabrosti usred tako užasnih muka.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Paula O’Sullivana “Sve o anđelima”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.