Majka sam troje djece i posljednjih godinu dana živim sama s djecom jer nas je moj suprug i njihov otac napustio i živi s drugom ženom. Problem je što je moj 14-godišnji sin jako buntovan jer smatra da ne može raditi što hoće. Ljut je na mene, doživljava me kao napornu osobu jer ga opominjem i smatra da ograničavam njegovu slobodu. Napominjem da se on ne drži ograničenja koja mu postavim i radi što hoće. Što mogu poduzeti i na koji se način postaviti prema djeci da ne budem dosadna i naporna, ali da to bude odnos povjerenja i poštovanja? Bvb

Poštovana!

Našla si se u vrlo nezavidnoj situaciji ostajući živjeti sama s djecom. Djeci, osobito muškoj, itekako treba otac kao uzor i kao autoritet. Jednostavno, majke i očevi imaju različite i komplementarne uloge i ostati bez jedne od njih redovito ostavlja nemale posljedice na djecu.

Kako bi se taj nedostatak oca što manje osjetio, na tebi je da ga, koliko god ti to bilo teško, pokušaš nadoknaditi. Majkama je to obično prilično teško jer one vole bezuvjetno i zna im teško pasti postaviti se kao smiren i razuman, ali ipak zahtjevan i nepokolebljiv autoritet.

To onda djeca – osobito muška – iskorištavaju, a zapravo istovremeno sami sebi štete jer bez odgovarajuće discipline i odgovornosti nitko ne može izrasti u zrelu, stabilnu, uspješnu i na kraju sretnu osobu.

Ocu se vjerojatno ne bi usudio učiniti ono što čini tebi, na primjer, dođe kući kasnije nego što mu je rečeno. Zašto? Zato što bi otac vjerojatno reagirao sankcijama koje majke često nemaju srca primijeniti.

No koliko god se djeca bunila, ona zapravo trebaju strukturu i red u životu, stabilan oslonac i jasna (i pravedna) pravila. Bez vike i galame, ali dosljedno izložiti i primijeniti pravila znači dugoročno najbolji plod, koliko god to na prvu izazvalo burne reakcije. Ključ je u tome da se gleda dugoročno i da se nadvlada emocionalni poriv da se zaštiti dijete od posljedica njegovih vlastitih izbora.

Dobar roditelj dopustit će djetetu da snosi posljedice svojih loših izbora, ne zato što ga manje voli, nego zato što ne postoji sloboda bez odgovornosti. Naprotiv, oni roditelji koji ispričavaju svoju djecu od preuzimanja odgovornosti za vlastite (loše) postupke kasnije se hvataju za glavu kada vide u kako neodgovorne i neuspješne ljude su im izrasla djeca.

Sve ovo nipošto ne znači da trebaš žrtvovati majčinsku toplinu i nježnost – to nikako. No da kao samohrana majka to trebaš izbalansirati s ovim muškim pristupom – to svakako.

Možda bi i neka muška figura iz okoline (ujak, susjed) mogla pripomoći. U toj osjetljivoj dobi i naizgled male stvari mogu puno značiti: kvalitetno druženje, razgovor, pecanje, odlazak na kolače, pa čak i sama prisutnost osobe koja može biti uzor tinejdžeru koji tek gradi svoj identitet.

Ne dovodeći u pitanje do sada napisano, treba djeci dati i vremena da probave traumu koja im se dogodila, a razvod roditelja to svakako jest. No to ozdravljenje dolazi od opraštanja, zahvaljivanja, molitve, dijeljenja osjećaja, razjašnjavanja nejasnoća, a ne iz beskonačna popuštanja pod izlikom teška djetinjstva.

Na vašem putu pratit ću vas i ja svojom molitvom.

Btb

don Damir

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Don Damir odgovara”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.