Bog, p. Luka!… Meni nije jasno zašto bi Gospodinu Bogu, kojeg ja doživljavam kao apsolutno dobro, “silu” iz koje je sve postalo i koja sve pokreće – trebao “otkup” grijeha. Zašto je njegov sin, morao otrpjeti patnju za ljudske grijehe? Ako je Bog odlučio oprostiti grijehe svima, i onima koji se ne kaju, i poslati svoga sina kao svoje utjelovljenje, zašto je onda njegov sin morao trpjeti? Zašto je ITKO trebao otrpjeti te ljudske grijehe, zašto je Bogu potrebna neka vrst kompenzacije u patnji, tipa: grijesi su učinjeni, ljudstvu je oprošteno, ali netko mora “otkupiti”, dakle, otrpjeti te grijehe? …

Pitala sam mnoge i nikako da shvatim. U Boga vjerujem i u njega se uzdam, a do kraja života će mi valjda sve sjesti na svoje mjesto. Rado bih čula što vi mislite o svemu tome. Pozdrav.

Pitanje izvrsno, i baš me zapanjuješ. Ali ne što bi svojim pitanjem pokazala neznanje – već, naprotiv, znaš pogoditi bit stvari. Zašto Bog kom je bilo dovoljno pomisliti na svijet, i svijet se u trenu stvori – zašto nije mogao taj nekakav nered koji je Adam, a onda i svi mi počinili, tek svojom mišlju dovesti u red? Zašto to slanje svoga Sina od nemila do nedraga? Zašto uboge jaslice, sva tlaka i nevolja koju je prošao? Drama križa, smrti… A onda još k tomu da bi svatko od nas ušao u plod tog otkupljenja koji je Isus za nas učinio – trebamo otrpjeti ono što nam dođe na životni put. Nije Ii moglo biti jednostavnije, humanije, božanskije?

Stvar je u ljubavi (opet…). A ljubav mora boljeti. Ona se mora pokazati, i koštati onog tko voli nekog. Inače joj se ne vjeruje; jer naprosto je nema. Bog je toliko ljubio svijet, da je učinio za nj sve što je učinio – premda je mogao i drugačije. Za naše spasenje nije presudna množina Isusovih muka – već njegova ljubav koju je iskazao na način da sve to propati. Nije veličanstven križ, već raspeta ljubav na križu. Za Boga patnja nije bila nužna. Ali, jer je ljubav – on naprosto nije htio drugačije. Htio je, jer nas ljubi, biti solidaran s nama u svemu. Ući u svaku našu noć i smrt – da bi nam u svakojakoj našoj situaciji poručio: volim te. Jer samo ono što je voljeno nikad ne umire. I samo to je otkupljeno. Povjerovati u tu ljubav znači biti spašen. A vjeruje joj se na način da joj uzvraćamo ljubav. Opet, po istom principu: da nas ona košta i boli. Vjeruj u ljubav.

Od srca,

p. Luka Rađa