Očaj je apsolutna krajnost sebeljublja. On se javlja kada čovjek hotimično okreće leđa svakoj tuđoj pomoći zato da okusi trulo uživanje u spoznaji da je izgubljen.

U svakom čovjeku ima sakriven neki korijen očaja, jer u svakom ima oholosti koja buja i klije korovom i dračem samilosti prema sebi, čim zataje vlastiti izvori. Ali jer nam naši vlastiti izvori neizbježivo presahnjuju, svi smo više ili manje podvrgnuti malodušnosti i očaju.

Očaj je krajnji razvitak oholosti tako velik i tako tvrdoglav da radije izabire apsolutnu bijedu osuđenja nego da prihvati sreću iz Božjih ruku i time prizna da je On nad nama i da sam nismo sposobni ispuniti svoju zadaću.

No čovjek koji je istinski ponizan ne može očajavati, jer u poniznom čovjeku nema više nešto takvo kao što je samosamilost.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Thomasa Mertona “Nove sjemenke kontemplacije”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.