Na ovome svijetu neću vječno trčati uokolo.
Između vječnosti prije moga rođenja
i vječnosti poslije moje smrti
imam točno ovo moje vrijeme,
da parkiram na ovome malom planetu.

Imam svoj parkometar.
Kazaljku ne mogu vratiti natrag.
U svoj sat ne mogu ubaciti novac
ni dopustiti da ide dalje.
Vrijeme moga parkiranja je
neumoljivo ograničeno.

Moj život je kao moje ime,
koje upisujem u morski pijesak,
povjetarac, i sve odnese.
Što sada? Ne biti žalostan, nego pokušati
parkirati na suncu,
ne u osinjaku briga.

Dan učiniti lijepim.
Biti oduševljen svjetlom, ljubavlju,
dobrim ljudima i dobrim stvarima.
Biti srdačan i spreman pomoći starima,
koji znaju da je njihov parkometar istekao,
bolesnima, onima s posebnim potrebama,
prevarenima i mnogim unesrećenima
koji više nisu našli mjesta na suncu.
Njima i svim ljudima oko mene
učiniti dan lijepim.
Više zapravo i nije potrebno
da bih sam bio sretan.
Parkirati na suncu
i pustiti neka se parkometar vrti.

Otvori se kao cvijet na suncu.
Postani kao dijete: jednostavan, spontan, veseo.
Ne budi bure prepuno problema.
Ta ti se možeš i nasmijati.

Pokušaj svaki dan iznova voljeti ljude
koji su oko tebe.
Pokušaj u tišini
liječiti rane ljudi
koji plaču i koji su očajni,
makar svoju patnju skrivali iza ljubazne maske.
Daruj nešto ljubavi i onima
koji su premalo voljeni.

Sreća drugih ljudi
leži u tvojim rukama.