Psalam 88 je jedinstven jer, za razliku od većine drugih psalama, ne završava u stanju utjehe i nade. Umjesto toga, završava u tami i očaju, odražavajući duboku bol i osjećaj napuštenosti psalmista koji vapije Bogu. Time što otvoreno iznosi svoju duboku tugu i očaj Bogu, psalmist ističe važnost iskrenosti u molitvi i odnosu s Bogom, pokazujući kako je bitno otvoreno izražavati svoje osjećaje i potrebe pred Njim. Kroz Isusovu žrtvu i pobjedu na križu, mi nikada nismo sami u našoj boli.

Psalam 88

Jahve, Bože moj, vapijem danju,

a noću naričem pred tobom.

Neka dopre do tebe molitva moja,
prigni uho k vapaju mome.

Jer mi je duša zasićena patnjama,
moj se život bliži Podzemlju.

Broje me k onima što u grob silaze,
postadoh sličan nemoćniku.

Među mrtvima moj je ležaj,
poput ubijenih što leže u grobu

kojih se više ne spominješ,
od kojih si ustegao ruku.

Smjestio si me u jamu duboku,
u tmine, u bezdan.

Teško me pritišće ljutnja tvoja
i svim me valima svojim prekrivaš.

Udaljio si od mene znance moje,
učini da im gnusan budem:
zatvoren sam, ne mogu izaći.

Od nevolje oči mi gasnu:
vapijem tebi, Jahve, iz dana u dan,
za tobom ruke pružam.

Zar na mrtvima činiš čudesa?
Zar će sjene ustati i hvaliti tebe?

Zar se u grobu pripovijeda o tvojoj dobroti?
O vjernosti tvojoj u Propasti?

Zar se u tmini objavljuju čudesa tvoja
i tvoja pravda u Zaboravu?

Ipak ja vapijem tebi, Jahve,
prije jutra molitvom te pretječem.

Zašto, Jahve, odbacuješ dušu moju?
Zašto sakrivaš lice od mene?

Bijedan sam i umirem već od dječaštva,
klonuh noseći tvoje strahote.

Preko mene prijeđoše vihori tvojega gnjeva,
strahote me tvoje shrvaše,

okružuju me kao voda sveudilj,
optječu me svi zajedno.

Udaljio si od mene prijatelja i druga:
mrak mi je znanac jedini.