Nedavno sam susrela jednoga čovjeka na ulici. Upitao me: ‘Jeste li Vi Majka Terezija?’ Odgovorila sam: ‘Jesam.’ On mi je rekao: ‘Molim Vas, pošaljite nekoga u moju kuću. Moja žena je napola psihički bolesna, a ja sam napola slijep. No, čeznemo čuti zvuk ljudskog glasa koji govori s ljubavlju’. Bili su to dobrostojeći ljudi. U svojoj su kući imali sve. Pa ipak, umirali su od usamljenosti, umirali za glasom koji će im se obratiti s ljubavlju.

Odakle znamo da netko takav ne živi do nas? Znamo li tko su oni, gdje su? Pronađimo ih, a kada ih pronađemo, pružimo im ljubav. Tako, kada ih budemo ljubili, služit ćemo im. Danas Bog toliko ljubi svijet da daje vas, daje mene, kako bismo ljubili svijet, bili Njegova ljubav, Njegovo milosrđe. To je za nas tako lijepa misao – i uvjerenje – da vi i ja možemo biti ta ljubav i milosrđe. Znamo li tko su naši siromasi? Poznajemo li naše susjede, siromahe u našoj okolici?

Tako je lako samo govoriti i govoriti o siromasima u drugim mjestima. Vrlo često imamo one koji trpe, koji su usamljeni; ljude – stare, neželjene, bijedne – koji su blizu nas, a mi ih ne poznajemo. Nemamo im se vremena čak ni osmjehnuti. Tuberkuloza i rak nisu najteže bolesti. Mislim da je daleko veća bolest biti neželjen, nevoljen. Jako je teško shvatiti bol koju ljudi trpe, teško je prodrijeti u nju. Mislim da to proživljavaju naši ljudi diljem svijeta, u svakoj obitelji, u svakom domu. To se trpljenje ponavlja u svakome muškarcu, ženi, djetetu. Mislim da Krist ponovno proživljava svoju Muku.

Na vama je i na meni da im pomognemo – da im budemo Veronika, da im budemo Šimun. Naši su siromasi veliki ljudi, vrijedni ljubavi. Ne treba im naše sažaljenje i sućut. Treba im naša ljubav prožeta razumijevanjem i naše poštovanje. Siromasima trebamo reći da nam nešto znače, da je i njih stvorila ona ista ruka Božja, puna ljubavi, da bi ljubili i bili ljubljeni.

Izvor: Dubrovačka biskupija