Je li ponavljanje molitvi kod katolika doista „isprazno“? Protestanti često upućuju ovu optužbu katolicima. Tvrde da je ponavljanje unaprijed sastavljenih molitvi – za razliku od spontanih, improviziranih – besmisleno, pa čak i štetno. Najčešće se ova kritika odnosi na svetu krunicu, ali nerijetko se primjenjuje i šire. Ključno je uvjerenje da je Krist osobno osudio ponavljajuće molitve tijekom svoga zemaljskog života, te da katolici krše tu zabranu.

Pozivanje na ovu zabranu dolazi iz Isusove Propovijedi na gori, u Evanđelju po Mateju:
„Kad molite, ne blebećite kao pogani. Misle da će s mnoštva riječi biti uslišani. Ne nalikujte na njih. Ta zna vaš Otac što vam treba i prije negoli ga zaištete.“ (Mt 6,7-8)

U nekim prijevodima, poput onog iz verzije kralja Jamesa (koji mnogi protestanti preferiraju), izraz „blebećite“ prevodi se kao „uzaludno ponavljanje“ (engl. vain repetitions).

Je li, dakle, Isus osudio ponavljanje u molitvi?

Ključno je obratiti pozornost na pridjev koji Isus koristi: isprazno ponavljanje, odnosno prazne riječi. Da je osuda usmjerena na svako ponavljanje, Isus ne bi trebao koristiti takav kvalifikator – jednostavno bi rekao „ne ponavljajte“. No On ne osuđuje svako ponavljanje, nego isprazno, mehaničko, bezdušno.

Najbolji dokaz za to nalazi se odmah u sljedećim redcima. Isus kaže: „Vi, dakle, molite ovako“, i zatim izgovara molitvu Očenaš – unaprijed sastavljenu, standardiziranu molitvu. Da je svako ponavljanje samo po sebi „isprazno“, zašto bi nam Isus odmah zatim dao upravo takvu molitvu?

Također, ponavljanje u molitvi ima duboke korijene u židovskoj (i kasnije kršćanskoj) molitvenoj praksi – i osobnoj i liturgijskoj.

Biblijski primjeri ponavljanja u molitvi

Stari zavjet sadrži mnoge primjere molitvi koje se ponavljaju. U knjizi Ponovljenog zakona Bog zapovijeda Izraelcima da više puta dnevno ponavljaju molitvu „Šema“:

„Čuj, Izraele! Jahve je Bog naš, Jahve je jedan! Zato ljubi Jahvu, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom! Riječi ove što ti ih danas naređujem neka ti se urežu u srce. Napominji ih svojim sinovima. Govori im o njima kad sjediš u svojoj kući i kad ideš putem; kad liježeš i kad ustaješ.“ (Pnz 6,4-7)

U viđenju proroka Izaije, anđeli serafini neprestano ponavljaju: „Svet, svet, svet Gospodin nad vojskama!“ (Iz 6,3). U Psalmu 136. redak „jer vječna je ljubav njegova“ ponavlja se 26 puta – jednom u svakom retku.

U Knjizi proroka Daniela, trojica mladića u ognjenoj peći 31 put mole: „Blagoslivljajte Gospodina… hvalite i uzvisujte ga dovijeka“ (Dn 3,35-68).

Isus i ponavljanje u molitvi

I sam Isus ponavlja molitve. U Getsemanskom vrtu, večer prije svoje muke, Isus tri puta moli istu molitvu:
„Opet ih ostavi, pođe i pomoli se po treći put ponavljajući iste riječi.“ (Mt 26,44)

U Evanđelju po Luki, Isus poučava važnosti ustrajnosti u molitvi:
„I ja vam kažem: Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se!“ (Lk 11,9-10)

Sličnu poruku nosi i prispodoba o upornoj udovici i nepravednom sucu (Lk 18,3-9), gdje udovica ustrajno moli suca da je usliši – i naposljetku biva uslišana.

U Otkrivenju svetog Ivana čitamo kako anđeli neprestano slave Boga:
„Bez predaha dan i noć govore: ‘Svet! Svet! Svet Gospodin, Bog, Svevladar, Onaj koji bijaše i koji jest i koji dolazi!’“ (Otk 4,8)

Je li onda svaka molitva ponavljanjem – dobra?

Naravno da ne. Ključ je u nakani i pažnji. Isus osuđuje molitvu koja se pretvara u puko „nabrajanje“, mehaničko ponavljanje bez srca, bez razuma, bez ljubavi – molitvu koja se izgovara „reda radi“, kako bi se „udovoljilo Bogu“ ili zadovoljilo neku „kvotu“. Takva molitva nije razgovor s Bogom, nego ritualna formalnost, bez duhovnog sadržaja.

Primjer današnjeg „ispraznog ponavljanja“ mogu biti razni mantrički obrasci iz New Age pokreta, utemeljeni na istočnjačkim religijama, gdje se riječi ponavljaju ne kao molitva Bogu, nego kao sredstvo smirenja ili samouzdizanja. Takve „molitve“ nemaju odnos s Bogom, već su oblik samopomoći – ili, u najgorem slučaju, poganske prakse.

No ni katolici nisu imuni. Lako je upasti u zamku da krunicu, Očenaš ili druge molitve izgovaramo automatski, bez unutarnje uključenosti. Ali to nije greška u samom ponavljanju, nego u nedostatku pažnje i iskrenosti.

Zaključak

Isus nije osudio ponavljanje u molitvi kao takvo, već isprazno ponavljanje – molitvu bez srca, bez smisla, bez odnosa. Standardne molitve, poput Očenaša, Zdravomarije, psalama i drugih, nisu samo dopuštene, nego mogu biti iznimno snažno sredstvo približavanja Bogu – ako ih molimo sabrano, svjesno i s vjerom.

Neka nam naše ponavljanje ne bude „blebetanje“, nego svjesno, ponizno i ljubavno obraćanje Onome koji nas poznaje i prije nego što progovorimo.

Članak je preveden s dopuštenjem s web-stranice Catholic Answers.