Krepost pobožnosti nije ništa drugo doli opća sklonost i spremnost duše da učini ono što zna da je Bogu ugodno. Riječ je o onomu prosvjetljenju srca o kojemu David kaže: “Ja kročim putem zapovijedi tvojih, jer si mi prosvijetlio srce.” (Ps  119, 32)

Oni koji su jednostavno dobri ljudi kroče putem Božjim, ali pobožni ljudi trče, a kada su vrlo pobožni, lete. Sada ću Vam reći neka pravila kojih se morate pridržavati ako želite biti istinski pobožni…

Prije svega, potrebno je držati se općenitih Božjih i crkvenih zapovijedi koje vrijede za svakoga vjernog kršćanina. Bez toga ne može biti pobožnosti u svijetu. Toliko svi znamo.

Osim općenitih zapovijedi, potrebno je također strogo se pridržavati posebnih zapovijedi koje svaki čovjek ima s obzirom na svoj poziv; tko god se ne drži ovih zapovijedi, ne prestaje biti u stanju grijeha i bit će proklet umre li u njemu, pa makar i mrtve uskrisivao. Tako je, primjerice, biskupima zapovjeđeno da posjećuju svoje ovce — da ih poučavaju, kore, tješe. Mogu čitav tjedan provesti u molitvi, mogu postiti cijeli život; ako se ne držim tih zapovijedi, izgubljen sam. Ako tko čini čuda dok je u braku, a ne vrši svoju dužnost prema ženi (1 Kor 7, 3-5) ili se ne brine za svoju djecu, “gori je od nevjernika” (1 Tim 5,8), ovo vrijedi i za druge staleže.

Ovih dviju vrsta zapovijedi moramo se strogo pridržavati i one moraju biti temelj naše ukupne pobožnosti, a ipak, krepost se pobožnosti ne sastoji samo u tome da ih se pridržavamo, već da ih se pridržavamo sa spremnošću i voljko. Da bismo bili spremni pridržavati ih se, moramo razmotriti nekoliko stvari.

Prva je da Bog tako želi; i doista je razborito što vršimo njegovu volju jer smo na ovomu svijetu samo radi toga. Jao! Molimo ga svakoga dana da bude volja njegova, a kada za to treba nešto učiniti, eto nevolje! Često prinosimo sebe kao žrtvu Bogu, govorimo mu na svakomu koraku: “Gospodine, ja sam tvoj, evo moga srca”, a kada se on želi poslužiti nama, pobjegnemo kao sinje kukavice! Kako možemo kazati da smo njegovi ako nismo spremni uskladiti svoju volju s njegovom?

Drugo, moramo razmisliti o prirodi Božjih zapovijedi koje su blage, dražesne i ljupke – ne samo njegove opće zapovijedi, već i one posebne, koje se odnose na naš poziv. I što je, onda, to što Vam ih čini tako tegotnima? Ništa, doista, osim Vaše vlastite volje koja želi vladati Vama po bilo koju cijenu. Dotle one stvari koje bi možda priželjkivala kada ne bi bile zapovjeđene, nakon što su zapovjeđene, odbacuje.

Eva je između stotinu tisuća vrsta najukusnijega voća izabrala baš ono koje joj je bilo zabranjeno i, nesumnjivo, da je smjela jesti od njega, ne bi to bila učinila. Riječju, činjenica je da mi želimo služiti Bogu, ali ne po njegovoj, nego po našoj volji.

Šaulu je bilo naloženo da opljačka i uništi sve što pronađe u Amaleka. Uništio je sve osim najboljih ovaca i goveda; njih je poštedio i prinio ih kao žrivu. Ali Bog je obznanio da je poslušnost vrjednija od najbolje žrtve… Bog mi zapovijeda da pomažem dušama, ali ja se, unatoč tomu, želim posvetiti kontemplaciji. Kontemplativni je život dobar, ali ne ako je protivan poslušnosti. Ne smijemo birati prema vlastitoj volji. Moramo željeti ono što Bog želi i ako Bog želi da mu služim u jednoj stvari, ne trebam željeti da mu služim u drugoj. Bog želi da mu Šaul služi kao kralj i vojskovođa, a Šaul mu želi služiti kao svećenik. Nema sumnje da je potonje izvrsnije od prvoga, ipak, Bog ne mari za to: želi da mu budemo poslušni.

Pogledajte samo ovo! Bog je dao manu lzraelovoj djeci, jelo vrlo ukusno, i gle! Njima ne treba mana, već čeznu za lukom i češnjakom egipatskim. Naša grešna narav uvijek iznova želi da bude po njezinoj, a ne po Božjoj volji. U mjeri u kojoj se manje povodimo za svojom vlastitom voljom lakše ćemo se pokoravati Božjoj volji. Moramo uzeti u obzir da ne postoji poziv koji nam zbog nekoga razloga neće biti mrzak, zagorčati nam život i biti nam odvratan.

Uz to, zanemarimo li one koji se potpuno predaju Božjoj volji, svatko od nas bi spremno promijenio svoj položaj za položaj onoga drugoga: oni koji obnašaju biskupsku čast ne bi htjeli biti biskupi, oženjeni bi htjeli da nisu oženjeni, a neženje da su oženjeni. Otkuda dolazi ovaj posvudašnji nemir duša ako ne od stanovite odbojnosti prema sputanosti i od izopačenosti našega duha koji nas tjera da zamišljamo da je drugima bolje nego nama?

Ali sve izlazi na isto: svatko onaj tko nije potpuno pomiren, okrenuo se on ovamo ili onamo, neće nikada imati mira. Onima kojima vlada groznica ni jedno mjesto nije udobno; ni četvrt sata nisu se zadržali u jednomu krevetu, a već žele biti u drugomu. Nije kriv krevet, već groznica koja ih muči kamo god se djenuli. Onaj kojim nije ovladala groznica samovolje, zadovoljan je sa svime, pod uvjetom da služi Bogu. On ne mari u kojemu ga svojstvu Bog upošljava, pod uvjetom da vrši božansku volju. Njemu je to svejedno.

Ali to nije sve: nije dovoljno da samo želimo vršiti volju Božju, već joj se, želimo li biti pobožni, moramo pokoravati s radošću. Ako mi nije dano biti biskupom, znajući ono što znam, ne bih trebao željeti biti biskupom, ali, budući da jesam biskup, ne samo što sam dužan izvršavati ono što ovaj tegoban poziv traži od mene, već sam dužan to izvršavati s radošću, moram u njemu nalaziti zadovoljstvo i veseliti mu se. Sveti Pavao kaže: “Neka svatko ostane pred Gospodinom u onome u čemu je pozvan.” (1 Kor 7,24)

Ne moramo nositi tuđi križ, nego svoj vlastiti, a da bi svaki od nas mogao nositi svoj vlastiti križ, naš Gospodin želi da se odreknemo samih sebe – to jest svoje vlastite volje. “Želio bih ovo ili ono”; “bilo bi mi bolje ovdje ili ondje”: to su napasti. Naš Gospodin dobro zna što čini. Činimo ono što on želi, budimo ondje gdje nas je postavio.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Život u radosti”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.