Put do crkve vodio je kroz selo. Starica je žurila oborena pogleda, mrmljajući molitvu i krišom pogledavajući ljude.

“Nevaljalci… Pijandure… Zavodnice… Lopovi… Lijenčine…”

Ubrzavala je korak da je molitva umiri.

Jednoga je dana htjela ući u crkvu, no vrata bijahu zatvorena. Pokucala je. Uzalud.

Na vratima ugleda listić na kojem je pisalo: “Ja sam tu vani.”

Ti kažeš da me voliš, a sjediš skrštenih ruku? Jedeš, piješ, sjediš i čitaš moje riječi. Plačeš na pomisao da sam bio razapet na križ, a nakon toga ideš u krevet i mirno spavaš… Kako te nije stid? Zar me tako ljubiš? To zoveš ljubavlju? Ustani, idemo!”

Ustao sam i bacio mu se do nogu govoreći: “Oprosti, Gospodine, oprosti! Reci mi što mi je činiti.”

“Uzmi svoj štap”, reče Krist, “idi ljudima i propovijedaj, ne boj se. Idi reci im da sam gladan, da kucam na vrata, da pružam ruke i vičem: Udijelite, kršćani!” (N. Kazantzakis)

Tekst je izvadak iz knjige Bruna Ferrera “365 malih priča za dušu”. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.