Beskućnici pomažu djeci s najtežim zdravstvenim teškoćama – pridružimo im se!

“Čuj, da mi nema tih Uličnih svjetiljki, život bi mi bio puno teži”, kaže mi Ivo Grgić, jedan od prodavača prvog hrvatskog časopisa o beskućnicima dok stojimo na kutu jedne prometne zagrebačke ulice i prodajemo časopis.

“Ulične svjetiljke!” kratko uzviknem dok prolazi nekoliko ljudi i dižem novinu, a potom ga nastavljam pažljivo slušati.

“Ivo, a koliko dugo prodajete časopis?” pitam ga…

“Prodavao sam ga dvije godine neprestano. A potom sam napravio pauzu i išao kući u Pakrac. Sada sam se vratio i opet ih prodajem”, kaže mi.

Ovaj razgovor dogodio se nakon što se potpisnik ovih redova odazvao pozivu ljudi iz Franjevačkog svjetovnog reda i jedan dio tog vrućeg zagrebačkog popodneva volontirao u prodaji časopisa koji izlazi od 2008. i koji je vjerojatno jedan od najpromišljenijih socijalnih projekata koje je vidjelo hrvatsko društvo. Podsjetimo, Ulične svjetiljke prvi je hrvatski časopis o beskućništvu i srodnim društvenim temama. Izdavač časopisa je Franjevački svjetovni red, a prodaju ga beskućnici i socijalno ugroženi. Cijena je 8 kuna, te 4 kune pripadaju prodavaču dok 4 kune pokrivaju trošak tiska novog broja i druge projekte za pomoć beskućnicima.

Osim konkretne novčane pomoći ugroženima sredstvima ostvarenim kroz prodaju, časopis odabirom svojih tema, kako kažu iz FSR-a, “kroz tekstove i priče o životu i (ne)prilikama koje život donosi, govori o beskućnicima, siromašnima, ovisnicima, djeci bez roditelja, prognanicima i izbjeglicama odnosno ljudima s ruba društva i zapravo govori o životu kojeg je svatko od nas dio”.

Ideja je dakle, srušiti predrasude o beskućnicima, upoznati ih kao konkretne osobe s konkretnim problemima i pomoći im.

I tako stojimo ja i Ivo Grgić, izbjeglica iz Jajca koji se s obitelji (žena i sedmoro djece) nastanio u Pakracu nakon što ih je rat protjerao od kuće. U Slavoniji je uspio sagraditi manji dom, ali uz velike troškove i kredit koji sada mora otplaćivati. Uz svoja primanje ne može izdržavati obitelj i otplaćivati kredit i nije imao izbora nego doći u Zagreb, gdje su prigode za posao puno veće i isplatljivije.

Slušam ga i gledam oko sebe. Stojimo na početku jedne od onih ulica koje ljudi vole zvati ‘zagrebačkom špicom’. Gomila ljudi, većina njih izgleda dobrostojeća, opušteno uživaju u predvečernjoj šetnji. Gledam u njih i slušam Ivu kako mi priča o svojoj životnoj borbi. Jedan svijet nasuprot drugom.

Volonter Boris i prodavačica Uličnih svjetiljki.

Priča mi Ivo kako je zahvaljujući ideji ‘štednje’ za prodavače koju su izmislili urednici časopisa uspio staviti na stranu pristojan iznos novca koji je pomogao njemu i obitelji. Istodobno, uspijevao je otplaćivati kredite i slati pomoć svojima u Pakrac.

Ideja ‘štednje’ je jednostavna. Svaki prodavač izdvaja 2 kune po primjerku časopisa, koje mu se u istom iznosu vraćaju nakon što prestaje prodavati časopis. Na taj način, dođe do većeg iznosa koji onda može upotrijebiti za plaćanje sobe i slične troškove.

Cijela priča oko Uličnih svjetiljki koncipirana je tako da beskućnicima i ljudima u problemima posluži kao ‘odskočna daska’ prema povratku na tržište rada, osigura im sredstva za novi početak i – novi i bolji posao. Ivo se vratio iz Slavonije u Zagreb kako bi ponovno radio i ponovno je krenuo s prodajom Uličnih svjetiljki.

“Mogu reći da dobro ide. Šaljem nešto novca i svojima. Ali, spreman sam raditi i druge poslove, samo ti to napiši. Ja ne mogu bez posla”, kaže mi. Imao je problema sa zdravljem, ali sada je puno bolje, priča, i želi raditi.

“Dobar dan, Ulične svjetiljke”, govorimo ja i Ivo u glas dok ljudi prolaze. Prodavačima je strogo zabranjeno nametati se prolaznicima. Oni stoje, drže časopis i pozdravljaju – pa tko reagira, reagira.

“Imam dvije, tri svoje lokacije”, kaže Ivo, “ljudi me već poznaju. Sada kada sam se vratio pitali su me: Pa gdje ste bili?” priča s osmijehom na licu.

Sve ono što ljudi daju viška ostaje njemu. A najčešće se i događa da daju više od 8 kuna. Nikada nije doživio lošu reakciju. Dobro, jednom mu je neka žena dobacila ‘zašto prosi’…

“Rekao sam joj: Gospođo, vidite da ne prosim. Ja prodajem novine”, priča s ponosom u glasu Ivo.

Ima i ljudi koji su zlorabili Ulične svjetiljke. Prodavali ih, zarađivali dobro i onda novce trošili na kocku, ili alkohol… Ali, kaže Ivo, uredništvo časopisa uvijek brzo reagira i na prvi trag takvog ponašanja zabranjuje prodaju.

“Ljudi mi daju novac, često otkidajući i sebi od usta, i sada da ja to proćerdam? Ma, nema šanse, čovječe…”, rekao mi je i dodaje:

“Cijela priča je izvrsna. Tko je zna iskoristiti i mudro raditi za svoju dobrobit, može mu promijeniti život.”

“Slabo ide ovo danas, a?” pitam Ivu nakon što me još jedan prolaznik ignorirao.

“Ma polako, tek smo došli. Ja nekada stojim i po dva sata, pa ništa ne prodam. A onda, odjednom, u pet-deset minuta krene skroz…”, strpljivo mi objašnjava Ivo Grgić.

Novi, ljetni broj časopisa upravo je u prodaji. Jedna od njegovih tema je udruga Kolibrići, koja pomaže djeci ovisnoj o aparatima koji ih održavaju na životu i o 24-satnoj roditeljskoj skrbi. Jedan od glavnih ciljeva udruge, poručuju, “jest i širenje svijesti o tome da takva djeca žive u našem društvu i da im je potrebna podrška jer prije svega – oni su djeca, mali ljudi, a ne samo niz dijagnoza i pomagala koji ih okružuju”.

Jedan dio sredstava od prodaje ovog časopisa bit će doniran za rad ove Udruge. Da, dobro ste pročitali. Beskućnici pomažu djeci koja žive na aparatima…

Tako da kada prođete ovih dana kraj nekog prodavača Uličnih svjetiljki u vašem gradu, imajte to na umu. Imajte na umu i to da svaka kuna koju date za ovaj časopis ide na pravo mjesto i troši se na pravi način.

Ivo i ja se premještamo na drugu lokaciju. Do njega prilazi neki čovjek, daje mu novčanicu od 20 kuna. Ivo se okreće prema meni:

“Eto. I ja sada da potrošim taj novac na gluposti. Ma nema šanse, čovječe!”

Goran Andrijanić | Bitno.net

Za sve dodatne informacije, možete posjetiti i Facebook stranicu Uličnih svjetiljki OVDJE, te web stranicu udruge Kolibrići OVDJE.