U svom prvom objavljenom romanu Jane Austen prikazuje “razboritost” i “osjećajnost” kao dva kraja istog spektra. Na kraju spektra razboritosti razum vlada srcem do te mjere da srce otvrdne i izgubi svoju osjećajnost; na kraju spektra osjećajnosti srce vlada razumom do te mjere da gubitak razuma dovodi do slamanja srca. Likovi koji su uistinu kreposni oni su koji održavaju razboritost i osjećajnost u zdravoj i skladnoj ravnoteži, pronalazeći i slijedeći aristotelovsku via media između dvaju ekstrema.

Iako je to shvaćanje razboritosti i osjećajnosti prisutno u svim romanima gospođice Austen, drugi roman, objavljen 1813., usredotočen je na odnos između ponosa i predrasuda. Dok se razboritost i osjećajnost mogu odvojiti, s pogubnim posljedicama, ponos i predrasude uvijek su nerazdvojni — prvi uvijek rađa one druge. Takvo shvaćanje još je jedna manifestacija aristotelizma gospođice Austen, odnosno, točnije, njezina tomizma.

Sveti Toma Akvinski uči da je opažanje stvarnosti uvjetovano krepošću poniznosti. Poniznost daje osjećaj zahvalnosti koji otvara oči za čuđenje, a tek kad su oči širom otvorene u čuđenju, duša biva potaknuta na kontemplaciju koja je potrebna za njezino širenje (dilatatio) u puninu stvarnosti. Odsutnost poniznosti jest oholost, koja ne poznaje zahvalnost i zatvara oči pred svakim čuđenjem, čineći kontemplaciju i širenje nemogućima. Ukratko, oni koji su oholi uvijek imaju predrasude jer su slijepi za puninu stvarnosti. Upravo to shvaćanje oholosti i njezine sljepoće pokreće radnju romana Ponos i predrasude.

Elizabeth Bennet i gospodin Darcy zaslijepljeni su vlastitim ponosom te o drugome stvaraju prosudbe s predrasudama. Tek kad steknu poniznost, oboje počinju jasnije uviđati tko je onaj drugi. Elizabeth je, primjerice, sklona povjerovati lažima gospodina Wickhama o gospodinu Darcyju zbog svoje predrasudne procjene Darcyjeva karaktera. Kad naposljetku shvati da je bila “slijepa, pristrana, puna predrasuda, apsurdna”, osjeti “potpunu sramotu” zbog sebe same. To spoznanje za nju postaje otkrivenje, koje joj omogućuje da se vidi iz nove perspektive. Kad je njezin ponos ponižen, stječe poniznost potrebnu da sebe sagleda jasnije. Zapravo, prvi put vidi samu sebe: “Do ovog trenutka, nisam poznavala samu sebe.”

Gospodin Darcy, s druge strane, mora naučiti što znači ponizno se spustiti — ne u oholo snishodljivom, nego u iskreno poniznom smislu te riječi. Mora prestati gledati s visoka na Elizabeth, koja je skromnijeg podrijetla, i sići sa svojega “visokog konja” — ne samo da bi je mogao pogledati ravno u oči, nego i da bi sišao još niže, na koljena, kako bi je mogao gledati s poštovanjem i ljubavlju koja zna da nije dostojna. Takav osjećaj vlastite nedostojnosti nadahnjuje njegovu ispovijest Elizabeth o prijašnjem lošem postupanju prema njoj: “Sjećanje na ono što sam tada rekao, na svoje ponašanje, držanje, riječi tijekom cijelog tog događaja, sada mi je, i već mjesecima, neizrecivo bolno. Vaš prijekor, tako prikladan… Ne znate, teško možete zamisliti, koliko su me mučili; — premda je prošlo neko vrijeme, priznajem, prije nego što sam bio dovoljno razuman da priznam njihovu opravdanost.”

Tek učenjem poštovanja i uvažavanja drugoga možemo ga istinski voljeti i, kroz tu ljubav, spoznati kakav on jest. Na taj način Elizabeth i gospodin Darcy rastu u kreposti. Njihova spremnost da se u ljubavi žrtvuju jedno za drugo omogućuje svakome od njih da onoga drugoga povuče prema poniznim zahtjevima nezasluženog dara ljubavi: obraćenju, ispovijedi i oprostu. Upravo kroz ljubav prema drugome stječemo zrelost koja dolazi moralnim oblikovanjem i rastom, a ta je zrelost nužna za očuvanje ljubavnih odnosa i postizanje sreće.

Osim temeljne, naslovne teme, u romanu su prisutne i druge važne teme. Kako primjećuje Christopher Blum u uvodu izdanja Ignatius Critical Edition, roman Ponos i predrasude promišljanje je o “ljubavi, braku, obitelji te potrazi za stabilnošću i dobrotom u zajednici”. Budući da brak daje okvir i strukturu moralnom životu društva, zdravi brakovi potrebni su ne samo za osobnu sreću supružnika, nego i za opće dobro samoga društva. U tom smislu, Ponos i predrasude pravodobno svjedoči o važnosti tradicionalne obitelji u vremenu kad su svi vidovi obiteljskog života pod neumornim napadima.

Možda bi posljednje riječi o ovom najpopularnijem od romana trebalo prepustiti samoj gospođici Austen. U jednoj večernjoj molitvi koju je napisala, ona moli premilosrdnog Boga da nas “spasi od samoprijevare uzrokovane ponosom ili taštinom”. U slučaju gospođice Elizabeth Bennet i gospodina Darcyja, ta je molitva uslišana.

Izvor: Crisis Magazine

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja autorskih prava. Sva prava pridržana.